Kzz 60/2014

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Kzz 60/2014
04.02.2014. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Janka Lazarevića, predsednika veća, Bate Cvetkovića, Nate Mesarović, Gorana Čavline i Maje Kovačević-Tomić, članova veća, sa savetnikom Vrhovnog kasacionog suda Natašom Banjac, kao zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog D.V. zbog krivičnog dela teška krađa iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srbije, i dr. odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog D.V., advokata M.J. iz N., podnetom protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Kruševcu Kv. br. 270/13 od 23.08.2013. godine i Apelacionog suda u Kragujevcu Kž2-2060/13 od 30.09.2013. godine, u sednici veća održanoj dana 04.02.2014. godine, jednoglasno, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog D.V., advokata M.J. iz N., podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Kruševcu Kv. br. 270/13 od 23.08.2013. godine i Apelacionog suda u Kragujevcu Kž2-2060/13 od 30.09.2013. godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 438. stav 1. tačka 4. Zakonika o krivičnom postupku, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti ODBACUJE kao nedozvoljen.

O b r a z l o ž e nj e

Rešenjem Višeg suda u Kruševcu Kv. br. 270/13 od 23.08.2013. godine, odbačen je zahtev branioca okrivljenog D.V. za ponavljanje postupka primene amnestije okončanog pravnosnažnim rešenjem Višeg suda u Kruševcu Kv br. 63/13 od 19.02.2013. godine.

Apelacioni sud u Kragujevcu, rešenjem Kž2-2060/13 od 30.09.2013. godine, odbio je kao neosnovanu žalbu branioca okrivljenog D.V. izjavljenu protiv rešenja Višeg suda u Kruševcu Kv. br. 270/13 od 23.08.2013.godine.

Branilac okrivljenog D.V., advokat M.J., podneo je zahtev za zaštitu zakonitosti protiv rešenja Apelacionog suda u Kragujevcu Kž2-2060/13 od 30.09.2013. godine (a iz navoda i predloga iznetih u zahtevu proizilazi da se isti odnosi i na prvostepeno rešenje Višeg suda u Kruševcu), zbog povreda odredaba ranije važećeg ZKP iz člana 407. stav 1. tačka 3., člana 409. stav 3. i člana 410. stav 1. po kojem je sproveden postupak po zahtevu za ponavljanje postupka, sa predlogom da Vrhovni kasacioni sud donese presudu kojom u celini ukida rešenje Višeg suda u Kruševcu Kv.br. 270/13 od 23.08.2013. godine koje je potvrđeno rešenjem Apelacionog suda u Kragujevcu Kž2-2060/13 od 30.09.2013. godine.

Vrhovni kasacioni sud je dostavio primerak zahteva za zaštitu zakonitosti Republičkom javnom tužiocu, shodno odredbi člana 488. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ 72/11, 101/11, 121/12, 32/13 i 45/13) (u daljem tekstu: ZKP) i u sednici veća, koju je održao bez obaveštavanja Republičkog javnog tužioca i branioca okrivljenog smatrajući da njihovo prisustvo nije od značaja za donošenje odluke ( član 488. stav 2. ZKP), razmotrio spise predmeta sa pravnosnažnim rešenjima protiv kojih je podnet zahtev za zaštitu zakonitosti i nakon ocene navoda u zahtevu, našao:

Zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog D.V., advokata M.J., je neosnovan.

Branilac okrivljenog u zahtevu za zaštitu zakonitosti ističe da je Viši sud u Kruševcu povredio odredbu člana 409. stav 3. ZKP važećeg u vreme odlučivanja o zahtevu za ponavljanje krivičnog postupka jer je u rešavanju o tom zahtevu učestvovao sudija D.Z. koji je bio i predsednik veća koje je odbilo zahtev za primenu amnestije i da je i Apelacioni sud u Kragujevcu, zauzimajući stav da se u navedenoj zakonskoj odredbi ne radi o imperativnoj zabrani i propuštajući da proveri da li je postojala mogućnost, s obzirom na broj sudija u Višem sudu u Kruševcu, da u odlučivanju ne učestvuje sudija D.Z., učinio istu povredu zakona, a koja je, prema navodima zahteva za zaštitu zakonitosti, razlog za podnošenje ovog vanrednog pravnog leka po osnovu povrede zakona iz člana 438. stav 1. tačka 3. ZKP.

Međutim, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, izloženi navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog, kojima se označena pravnosnažna rešenja pobijaju po osnovu povrede zakona iz člana 485. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 438. stav 1. tačka 4. ZKP (a ne u vezi sa članom 438. stav 1. tačka 3. ZKP kako je očiglednom greškom navedeno u zahtevu), nisu osnovani.

Odredbom člana 604. stav 1. ZKP propisano je da će se zakonitost radnji preduzetih pre početka primene ovog zakonika (01.10.2013.godine) ocenjivati po odredbama Zakonika o krivičnom postupku („Službeni list SRJ“ 70/01 i 68/02 i „Službeni glasnik RS“ 58/04, 85/05, 115/05, 49/07, 122/08, 72/09 i 76/10) (u daljem tekstu: ranije važeći ZKP).

Odredbom člana 409. stav 3. ranije važećeg ZKP propisano je da, prilikom rešavanja o zahtevu za ponavljanje krivičnog postupka, u veću po mogućnosti neće učestvovati sudija koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku.

Prema odredbama člana 40. tačka 1. do 5. istog Zakonika, kojima su propisane situacije u kojima se sudija mora obavezno izuzeti od vršenja sudijske dužnosti u određenom krivičnom predmetu, pored okolnosti koje se tiču učešća sudije u postupku u svojstvu određenog procesnog subjekta ili ličnog odnosa sudije sa pojedinim učesnicima postupka, kao razlog apsolutne zabrane vršenja sudijske dužnosti predviđeno je i učestvovanje sudije u istom predmetu u istražnim radnjama ili u donošenju odluke nižeg suda ili učestvovanje u istom sudu u donošenju odluke koja se pobija žalbom.

Prema navedenom, odredbama procesnog zakona koji je bio na snazi u vreme donošenja pobijanih rešenja, nije propisano obavezno izuzeće (isključenje) sudije od vršenja sudijske dužnosti u postupku po vanrednom pravnom leku-zahtevu za ponavljanje postupka, zbog učestvovanja u istom predmetu u donošenju odluke u ranijem postupku, što pravilno zaključuje i drugostepeni sud, već je izričitom odredbom člana 409. stav 3. ranije važećeg ZKP dozvoljena ocena u tom slučaju mogućnosti učešća sudije u postupku, što je u vezi sa prirodom ovog vanrednog pravnog leka koji se podnosi po osnovu novih činjenica i dokaza koji nisu bili predmet ocene u ranijem postupku. Stoga, u konkretnom slučaju nije učinjena bitna povreda odredaba postupka na koju se ukazuje u zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog ( iz člana 438. stav 1. tačka 4. ZKP, odnosno bitna povreda odredaba postupka iz člana 368. stav 1. tačka 2. ranije važećeg ZKP), tim pre što je predmet ranijeg postupka na koji se odnosi zahtev za ponavljanje postupka odlučivanje o zahtevu za primenu amnestije, a ne meritorno odlučivanje o optužbi za krivično delo.

U zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog, kao osnov podnošenja zahteva istaknute su i povrede odredaba člana 407. stav 1. tačka 3. i člana 410. stav 1. ranije važećeg ZKP, koje se, prema navodima zahteva, sastoje u pogrešnoj oceni prvostepenog i drugostepenog suda da činjenice i dokazi na kojima se zasniva zahtev za ponavljanje postupka za primenu amnestije, nisu nove činjenice ni novi dokazi, jer su postojale i isticane u postupku koji je pravnosnažno okončan i u kome je utvrđeno da nema mesta primeni amnestije, a na osnovu koje ocene je pogrešno odbačen zahtev branioca okrivljenog za ponavljanje postupka primene amnestije. Međutim, prednjim navodima zahteva ukazuje se na povrede odredaba krivičnog postupka, odnosno na razloge koji odredbom člana 485. stav 4. ZKP nisu predviđeni kao dozvoljen zakonski osnov za podnošenje ovog vanrednog pravnog leka od strane okrivljenog, odnosno njegovog branioca, pa je zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog D.V. u tom delu nedozvoljen.

Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci ove presude, na osnovu člana 490. i 491. stav 1. ZKP u odnosu na odbijajući deo, a na osnovu člana 487. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 485. stav 4. ZKP u delu u kojem je zahtev odbačen kao nedozvoljen.

Zapisničar                                                                                                                Predsednik veća - sudija

Nataša Banjac,s.r.                                                                                                  Janko Lazarević,s.r.