Rev 1212/2016 3.1.3.16. odgovornost naslednika

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1212/2016
22.01.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Božidara Vujičića i dr Ilije Zindovića, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA, koga zastupa Nemanja Aleksić, advokat iz ..., protiv tužene BB sa ..., koju zastupa Dragan Dašić, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1025/16 od 17.04.2016. godine, u sednici održanoj 22.01.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1025/16 od 17.04.2016. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Subotici P 38/15 od 04.02.2016. godine, delimično je usvojen tužbeni zahtev, pa je obavezana tužena da tužiocu na ime duga isplati 4.500.000,00 dinara u roku od 15 dana, dok je u preostalom delu tužbeni zahtev odbijen preko dosuđenog, pa do traženih 12.907.801,12 dinara, kao i zahtev za isplatu kamate na ukupan zahtevani iznos glavnice počev od 12.03.2015. godine pa do isplate. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1025/16 od 17.04.2016. godine, odbijena je žalba tužioca, a žalba tužene usvojena pa je presuda Višeg suda u Subotici P 38/15 od 04.02.2016. godine preinačena u usvajajućem delu tužbenog zahteva i u delu odluke o troškovima postupka, tako što je odbijen zahtev tužioca da se tužena obaveže da mu na ime duga isplati 4.500.000,00 dinara. Obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 242.000,00 dinara u roku od 15 dana, kao i da tuženoj naknadi troškove žalbenog postupka od 187.600,00 dinara u roku od 15 dana.

Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, a iz sadržine revizije proizilazi da se ista podnosi zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu čl. 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11... 55/14) i utvrdio da je revizija neosnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a na druge bitne povrede postupka se u reviziji ne ukazuje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, dana 16.04.2010. godine zaključen je ugovor o kreditu između tužioca VV koje je zastupao direktor GG inače pokojni suprug tužene. Po osnovu ugovora o kreditu, banka je korisniku kredita odobrila kredit u iznosu od 38.500 evra u dinarskoj protivvrednosti obračunatoj po srednjem kursu NBS na dan puštanja sredstava u tečaj, sa rokom vraćanja od 120 meseci od puštanja kredita u tečaj. Jemac za ispunjenje obaveza po osnovu ugovora o kreditu bio je GG koji je istog dana (16.04.2010. godine) zaključio ugovor o jemstvu sa tužiocem, kojim se obavezao da će za ispunjenje obaveze glavnog dužnika odgovarati kao jemac platac. GG je preminuo .. .03.2011. godine. Pravnosnažnim rešenjem o nasleđivanju utvrđeno je da predmet zaostavštine iza njega čini stambena zgrada u ulici ..., sagrađena na parceli broj .. KO ... i ½ dela nekretnine upisane u ln. .. KO ..., parc. broj .. po prirodi stambena zgrada u ulici ... broj .., zemljište za redovnu upotrebu zgrade i vinograd, kao i automobil marke ''Citroen tip ...'' proizvoden 2003. godine. Vrednost zaostavštine je opredeljena na 4.500.000,00 dinara. Među strankama nije sporna činjenica u visini duga glavnog dužnika po ugovoru o kreditu od 16.04.2010. godine, što je utvrđeno na dan 11.03.2015. godine. U izvršnom postupku vođen pred Osnovnim sudom u Subotici po predlogu izvršnog poverioca DD protiv izvršnog dužnika BB, a u predmetu I 1312/12 predloženo je izvršenje javnom prodajom porodične stambene zgrade sagrađena na kat. parc. .. KO ..., radi naplate potraživanja od 28.400 evra. Javna prodaja je sprovedena i zaključkom suda od 31.12.2012. godine predmetna nepokretnost je dodeljena izvršnom poveriocu kao kupcu za cenu od 1.317.804,00 dinara, a predata mu je u državinu zaključkom od 18.01.2013. godine, na koji način je okončan izvršni postupak. Protiv ovde tužene i njenog sada pok. supruga vođen je još jedan izvršni postupak po predlogu izvršnog poverioca ĐĐ banke AD ... u kom je rešenju o izvršenju Osnovnog suda u Subotici I 385/11 od 16.03.2011. godine određeno predloženo izvršenje radi naplate novčanog potraživanja poverioca u iznosu od 1.757.810,88 dinara i troškova postupka javnom prodajom nepokretnosti na ... upisane u ln. .. KO ... . Zaključkom tog suda od 31.10.2011. godine određena je prodaja navedene nepokretnosti, a zaključkom od 10.01.2012. godine a ta nepokretnost je predata dražbenom kupcu EE kao najpovoljnijem ponuđaču. Dalje je utvrđeno da je na predlog izvršnog poverioca ŽŽ iz ... protiv ovde tužene vođen izvršni postupak a u vezi naplate potraživanja koje je izvršni poverilac imao prema GG po presudi Osnovnog suda u Subotici P 1729/09 od 17.10.2009. godine. Predlog za izvršenje je usvojen u predmetu I 1562/10 i poverilac namiren iznosom od 676.709,04 dinara, a koji iznos je skinut sa penzije izvršnog dužnika od 44 mesečne rate. Nakon toga je zaključen sporazum između ovde tužene kao izvršnog dužnika sa izvršnim poveriocem da se dug isplati odjednom umanjen u određenom iznosu pa je dug sveden na iznos od 6.000 evra, te da je utvrđeno da je dug u celosti namiren.

Pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju, polazeći od odredbe čl. 222, 225-227. Zakona o nasleđivanju prvostepeni sud je našao da je tužbeni zahtev tužioca osnovan, a za iznos od 4.500.000,00 dinara, nalazeći da je tužena naslednik GG i da odgovara za njegove dugove, pa i za dug po tužbi tužioca. Ostavinski sud je odredio da je vrednost nasleđene zaostavštine u visini od 4.500.000,00 dinara, a iz čega proizlazi da tužena kao zakonski naslednik odgovara za dugove svog ostavioca do označenog iznosa vrednosti predmeta ostavine u momentu smrti. Dalje, prvostepeni sud nalazi da delimično usvajanje zahteva tužbe tužiocu ne garantuje ne obezbeđuje i prinudnu naplatu potraživanja tužioca s obzirom na činjenicu da naslednici odgovaraju za pasivu samo ako ima pokriće u vrednosti naslednog dela, a nikada samostalno i neovisno od vrednosti naslednog dela, a da je stvar izvršnog postupka da li će i kada poverilac moći realizovati pravnosnažnu presudu protiv tužene kao naslednika. U preostalom delu je tužbeni zahtev odbio kao neosnovan.

Odlučujući o žalbi tužene, drugostepeni sud je našao da je činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, pa je prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtev tužioca u usvajajućem delu. Drugostepeni sud zaključuje da je u toku postupka jasno utvrđeno da je vrednost zaostavštine koju je tužena nasledila iza smrti pokojnog GG iscrpljena prinudnim naplatama i isplatama zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mesta delimičnom usvajanju tužbenog zahteva i obavezivanja tužene na isplatu duga njenog pokojnog supruga tužioca u dosuđenom iznosu. Na taj način bi tužena svojom sopstvenom imovinom odgovarala za dugovanje pok. supruga po osnovu ugovora o jemstvu od 16.04.2010. godine, što bi bilo u suprotnosti sa pravilom o obimu odgovornosti naslednika za dugove ostavioca propisani odredbom člana 222. Zakona o nasleđivanju. Osim toga, činjenica da je tužilac u toku postupka predložio izvođenje dokaza veštačenjem radi utvrđenja vrednosti zaostavštine pok. GG ali je od navedenog dokazanog predloga odustao i predložio da sud izvrši uvid u predmete ostavinskog izvršnog suda u kojima je postavljena vrednost zaostavštinom odnosno vrednost nepokretnosti koje su bile predmet javnih prodaja u izvršnim postupcima. Na takav način, tužilac nije dokazao da je vrednost zaostavštine veća od 4.500.000,00 dinara u kom iznosu je procenjena u ostavinskom postupku. Kako su nasleđene nepokretnosti u izvršnom postupku prodate i s obzirom da je vrednost zaostavštine u celosti iscrpljena prinudnim naplatama i isplatama poveriocima, to je drugostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtev tužioca neosnovan i u tom smislu preinačio presudu prvostepenog suda.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je pravilno postupio kada je utvrdio da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primenjeno materijalno pravo, te da je bilo neophodno prvostepenu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtev tužioca. Član 222. Zakon o nasleđivanju, a na koji se poziva nižestepeni sud jasno definiše da naslednik odgovara za dugove ostavioca do visine nasleđene imovine. U prvostepenom postupku je nesumnjivo utvrđeno da je vrednost nasleđene imovine iscrpljena prunudnim naplatama i isplatom poveriocima koji postupak je sproveden preko suda. Znači, prodaja predmetnih nepokretnosti koje je tužena nasledila od svog pravnog prethodnika nije vršena od strane tužene već je vršena od strane zvaničnog državnog organa, a na koji postupak tužena nije mogla uticati pa ni na utvrđivanje visine vrednosti po kojoj je sporna imovina prodata. Stoga je pravilna ocena drugostepenog suda da je prvostepeni sud trebalo da odbije tužbeni zahtev u celosti jer u suprotnom bi bilo narušeno pravilo o obimu odgovornosti naslednika za dugove ostavioca propisane odredbom člana 222. Zakona o nasleđivanju. Stoji činjenica da se obim utvrđivanja visine vrednosti zaostavštine mogao utvrditi i u izvršnom postupku, te da usvajanjem tužbenog zahteva tužioca ne garantuje i istom ne obezbeđuje prinudnu naplatu. Međutim, ovde se radi o specifičnoj situaciji jer je u toku prvostepenog postupka na nesumnjiv način utvrđeno da je nasleđena imovina iza smrti pokojnog GG iscrpljena prinudnim naplatama i isplatama poveriocima u sudskim postupcima, pa bi vođenje bilo kakvog drugog postupka bilo besmisleno.

Iz napred navedenih razloga ne mogu se ni prihvatiti navodi iz revizije tužioca.

Vrhovni kasacioni sud je cenio i navode iz revizije vezano da promene nastale vrednosti ostavine nemaju uticaja na način i obim naslednikove odgovornosti, te da naslednik odgovara poveriocima ostavioca do visine vrednosti nasleđene imovine koju su imale u času smrti ostavioca, ali nalazi da ti navodi nisu od posebnog značaja za donošenje drugačije odluke u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu. Ovo iz razloga što ti navodi su opšteg karaktera i ta konstatacija bi mogla da važi u slučaju da je tužilja sama otuđila predmetne nepokretnosti po nižoj ceni od tržišne što upućuje na zaključak da se ti navodi ne mogu prihvatiti kao da su od značaja i u slučaju kada je do otuđenja predmetnih stvari došlo u sudskom postupku na koji tužena nije mogla da utiče. Prinudna naplata potraživanja u sudskom postupku ne može uticati na pooštravanje odgovornosti izvršnog dužnika kao naslednika, što znači da ne može odgovarati preko visine vrednosti nasleđene imovine. Ni ostali navodi iz revizije tužioca nisu od takvog značaja da mogu da dovedu do drugačije odluke suda.

Iz napred iznetih razloga primenom člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća

sudija Vesna Popović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić