Rev 1269/2017 obligaciono pravo; prouzrokovanje štete; odgovornost zbog nepravilnog i nezakonitog rada

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1269/2017
14.09.2018. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Branislava Bosiljkovića i Biserke Živanović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji su punomoćnici Uroš Tešmanović i Đorđe Protić advokati iz ..., protiv tuženog Grada Beograda, kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo iz Beograda, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž 10451/15 od 18.11.2016. godine, u sednici veća održanoj dana 14.09.2018. godine, doneo je

P R E S U D U

PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž 10451/15 od 18.11.2016. godine, kao o izuzetno dozvoljenoj.

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž 10451/15 od 18.11.2016. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 67223/10 od 18.06.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca AA iz ... kojim je tražio da sud obaveže tuženi Grad Beograd da tužiocu isplati naknadu štete na ime izgubljene dobiti u ukupnom iznosu od 115.445,77 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na novčane iznose navedene u ovom stavu izreke počev od označenih datuma pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženom na ime troškova vođenja postupka isplati iznos od 81.000,00 dinara u roku od osam dana od dana prijema pismenog prepisa odluke.

Presudom Višeg suda u Beogradu Gž 10451/15 od 18.11.2016. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 67223/10 od 18.06.2015. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je, sa pozivom na odredbu člana 395. Zakona o parničnom postupku važećeg u vreme pokretanja postupka, blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Rešenjem Apelacionog suda u Beogradu R3 52/2017 od 12.05.2017. godine predloženo je odlučivanje o reviziji tužioca, kao o izuzetno dozvoljenoj.

Vrhovni kasacioni sud je prihvatio predlog za odlučivanje o reviziji tužioca u smislu člana 395. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 125/04 i 111/09-ZPP), koji se u ovom postupku primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 72/11 ... 55/14), radi ujednačavanja sudske prakse u većem broju činjenično i pravno bitno istovetnih sporova.

Iz tog razloga, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, u smislu člana 399. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tužioca nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. U postupku pred drugostepenim sudom nema propusta u primeni ili pogrešne primene neke odredbe Zakona o parničnom postupku, pa zato nisu osnovani navodi revizije o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 1. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je nadležnom organu tuženog podneo 11.03.2005. godine zahtev za davanje saglasnosti za obavljanje taksi delatnosti. Rešenjem organa tuženog od 25.09.2005. godine utvrđeno je da tužilac ne ispunjava uslove propisane članom 6. tačka 7. Odluke o auto taksi prevozu, jer ne postoji slobodno mesto za taksi vozilo predviđeno Godišnjim planom potreba, zbog čega mu nije data tražena saglasnost. Odlukom Ustavnog suda Iu. 53/04 od 29.09.2005. godine (objavljena u „Službenom Glasniku Republike Srbije“ broj 90 od 21.10.2005. godine) utvrđeno je da odredba člana 6. stav 1. tačka 7. navedene gradske Odluke nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Označeno rešenje poništeno je po žalbi tužioca, rešenjem drugostepenog organa uprave od 13.10.2008. godine koje je doneto u postupku izvršenja presude Okružnog suda u Beogradu U. 461/08 od 20.06.2008. godine (donete po tužbi zbog „ćutanja uprave“ - neodlučivanja o tužiočevoj žalbi od 21.12.2007. godine), i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, rešenjem od 08.04.2009. godine, tužiocu je data saglasnost da kao preduzetnik obavlja delatnost auto taksi prevoza.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilnom primenom materijalnog prava odbili zahtev kojim je tužilac tražio naknadu materijalne štete - izgubljene dobiti, prouzrokovane radom organa tuženog.

Odredbom člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Pretpostavka ove odgovornosti je da organ pravnog lica postupa nezakonito (suprotno zakonu, drugom propisu ili opštem aktu, odnosno propušta da primeni zakon, drugi propis ili opšti akt) ili nepravilno (protivno uobičajenom i propisanom načinu obavljanja delatnosti), čime se povređuju prava ili interesi nekog lica.

I po oceni Vrhovnog kasacionog suda, u postupanju organa tuženog nema nezakonitog i nepravilnog rada kao osnova njegove odgovornosti za štetu u smislu citirane zakonske odredbe, a izjavljenom revizijom se neosnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Organ tuženog je tužiočev zahtev za obavljanje auto taksi delatnosti odbio zato što nije postojalo slobodno mesto za taksi vozilo. Takvo postupanje organa tuženog bilo je zakonito. Naime, Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 46/95 i 66/01), važećeg u vreme kada je tužilac podneo zahtev za davanje saglasnosti za obavljanje auto taksi delatnosti, bilo je propisano da opština, odnosno grad mogu propisati bliže uslove za obavljanje te delatnosti (član 36). Na teritoriji Grada Beograda tada se primenjivala Odluka o auto taksi prevozu („Službeni list Grada Beograda“ broj 12/02, 5/03 i 14/04), kojom je bilo propisano da fizičko lice može obavljati taksi prevoz kao preduzetnik ako, pored uslova utvrđenih zakonom, ispunjava i uslove utvrđene tom Odlukom, između ostalog i ako ima slobodno mesto taksi vozača prema godišnjem planu potreba iz člana 5. te Odluke (član 6. stav 1. tačka 7).

Odluka nadležnog prvostepenog organa od 25.09.2005. godine kojom tužiocu nije data saglasnost za obavljanje auto taksi delatnosti, doneta je primenom upravo člana 6. stav 1. tačka 7. tada važeće Odluke o auto taksi prevozu. Nesaglasnost označene odredbe sa Ustavom i zakonom utvrđena je naknadno - odlukom Ustavnog suda Iu 53/04 od 29.09.2005. godine, a odredba je prestala da važi 21.10.2005. godine - danom objavljivanja odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku Republike Srbije“ broj 90/05, u skladu sa članom 51. stav 1. i 2. tada važećeg Zakona o postupku pred Ustavnim sudom i pravnom dejstvu njegovih odluka („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 32/91). Po objavljivanju navedene odluke Ustavnog suda tužilac se nije koristio pravom predviđenim članom 57. navedenog zakona, i u rokovima propisanim tom odredbom podneo nadležnom organu tuženog zahtev za izmenu rešenja od 25.09.2005. godine, donetog na osnovu odredbe podzakonskog opšteg akta za koju je naknadno utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom.

Postojanje slobodnog mesta za taksi vozilo neprestano je kao uslov da bi se licu odobrilo obavljanje taksi delatnosti, bilo propisano od 2002. godine osim u periodu od 21.10.2005. godine - dana objavljivanja odluke Ustavnog suda Iu 53/04 od 29.09.2005. godine, do 28.12.2005. godine - dana stupanja na snagu Odluke o auto taksi prevozu („Službeni list Grada Beograda“, broj 29/05). Navedenom Odlukom je takođe propisano da fizičko lice može obavljati taksi prevoz kao preduzetnik ako, pored opštih uslova utvrđenih zakonom, ispunjava i uslove utvrđene tom Odlukom, između ostalog i da postoji slobodno mesto za taksi vozilo u skladu sa Programom iz člana 5. stav 1. te Odluke (član 8. stav 1. tačka 8). Ustavnost i zakonitost te odluke nisu bili predmet ocene Ustavnog suda, a ista je doneta na osnovu noveliranog Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, po stupanju na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 91/05). Tim zakonom izmenjen je član 36. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju tako što je u članu 36. brisan četvrti stav kojim je bilo propisano da prilikom donošenja Programa iz stava 2. tog člana (programa kojim se, u skladu sa saobraćajno- tehničkim uslovima, definiše optimalno organizovanje auto taksi prevoza) opština, odnosno grad nemaju pravo da ograničavaju broj lica koja mogu obavljati auto taksi prevoz na teritoriji opštine, odnosno grada (uneta novelama Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju koje su stupile na snagu 26.07.2005. godine).

Pozitivnim rešenjem tužiočevog zahteva, na osnovu posebne saglasnosti zamenika gradonačelnika da se daju saglasnosti za obavljanje taksi delatnosti i preko potrebnog broja vozila utvrđenog Programom potreba za auto taksi prevozom u Gradu Beogradu za 2009. godinu, faktički su otklonjene posledice nastale primenom odredbe opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Pritom ta odluka Ustavnog suda ne sadrži odredbu da će se posledice primene neustavne odredbe otkloniti naknadom štete licima čija su prava povređena pojedinačnim aktom, u smislu člana 58. tada važećeg Zakona u postupku pred Ustavnim sudom i pravnom dejstvu njegovih odluka.

Navodi revizije o nepostupanju organa tuženog u primerenim rokovima, po oceni Vrhovnog kasacionog suda nisu od značaja, jer u vreme kada je upravni postupak vođen već je postojao institut ustavne žalbe, a u konkretnom slučaju nema podataka da se tužilac koristio tim sredstvom radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

O troškovima postupka odlučeno je pravilnom primenom članova 149. i 150. ZPP.

Kako se ni ostalim navodima revizije ne dovodi u sumnju zakonitost pobijane presude, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 405. stav 1. ZPP, odlučio kao u drugom stavu izreke.

Predsednik veća - sudija

Branislava Apostolović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić