Rev 236/2014 obligaciono pravo; neimenovani ugovor; nepravi ugovor o doživotnom izdržavanju

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 236/2014
25.02.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Ljubice Milutinović, predsednika veća, Biljane Dragojević i Jasminke Stanojević, članova veća, u parnici tužilaca J.P. iz R. i D.P. iz R., sa boravištem u I., čiji je zajednički punomoćnik advokat M.M. iz Rume, protiv tuženog R.G. iz R., čiji je punomoćnik advokat M.S. iz R., radi utvrđenja ništavosti, poništaja i raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, odlučujući o reviziji tužilaca protiv presude Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici Gž 1094/05 od 22.01.2008. godine, u sednici održanoj 25.02.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilaca izjavljena protiv presude Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici Gž 1094/05 od 22.01.2008. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Opštinskog suda u Rumi P 40/04 od 31.03.2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev da se poništi ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između sada pok. M.P. i tuženog, overen kod prvostepenog suda pod Ov br.346/93, dana 13.10.1993. godine i da se odredi brisanje izvršene uknjižbe prava svojine na osnovu tog ugovora i utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava svojine u korist tuženog na nepokretnostima upisanim u zkul.br…. KO R. i zkul.br…. KO P., sa bližim podacima navedenim u izreci, uz obavezu tuženog da to prizna, a u suprotnom da njegovo priznanje zameni presudom (stav 1. i 2). Odbijen je i zahtev da se utvrdi da je označeni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav (stav 3). Odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtev za raskid označenog ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neizvršenja (stav 4). Odbijen je i tužbeni zahtev za utvrđenje da je između sada pok. M.P., biv. iz R. i tuženog zaključen ugovor o poklonu, kao disimulovani, koji je imao za predmet nepokretnosti označene u izreci, i da taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, kao i zahtev za utvrđenje da je raspolaganjem tim ugovorom o poklonu povređen nužni deo tužilaca, te da se raspolaganje smanji i utvrdi nužni deo tužilaca u obliku suvlasničkog dela na nepokretnostima i pokretnim stvarima bliže označenim u izreci, uz njihovo pravo da im se uruči zaostavština u traženom delu i izvrši uknjižba suvlasništva na osnovu presude (stav 5). Odbijen je i zahtev tužilaca za naknadu troškova parničnog postupka.

Presudom Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici Gž 1094/05 od 20.01.2008. godine, odbijena je žalba tužioca kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda od 31.03.2004. godine ispravljena rešenjem od 23.05.2005. godine.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužioci su blagovremeno izjavili reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pravilnost pobijane presude u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Sl. list SFRJ“, broj 4/78...35/91 i „Sl. list SRJ“, broj 27/92...3/02), na čiju primenu upućuje odredba člana 491. stav 4. ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 125/04 i 111/09), na osnovu člana 506. stav 1. ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 72/11), i utvrdio da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 11. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, niti se na nju revizijom ukazuje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužioci su sinovi sada pok. M. P., biv. iz R., preminulog … godine. Otac tužilaca je za života zaključio sa tuženim i overio kod službenika za overu prvostepenog suda ugovor pod Ov br.346/93 dana 13.10.1993. godine. Tim ugovorom je svoju nepokretnu imovinu koja se sastoji od 15/18 dela prava svojine stambene zgrade i prava korišćenja kat.parcela br… i br…, upisanih u ZKUL … KO R., i ½ dela kat. parcele …, upisane u ZKUL …, KO P., te pokretnu imovinu koja se sastoji od individualno označenih stvari, preneo na tuženog danom zaključenja i overom ugovora. Ugovor je označen kao ugovor o doživotnom izdržavanju a u skladu sa tim su i ugovorne strane označene kao davalac i primalac izdržavanja, što je opredelilo i sadržinu obaveze tuženog kao davaoca izdržavanja. On se ugovorom obavezao da kao naknadu za preneta imovinska prava ocu tužilaca pruža doživotno izdržavanje u kući, koja je predmet ugovora, i u okviru njihove zajednice života koja se već ostvaruje. Ugovorom je predviđeno da će u zajednici života ugovarača primalac izdržavanja obezbediti sve svoje životne potrebe i da će do njegove smrti o tome u potpunosti voditi brigu tuženi kao davalac izdržavanja. Određena je i pojedinačna sadržina radnji izvršenja obaveze davanja izdržavanja koja se sastoji od obezbeđenja lične i higijene prostorija u kojima boravi primalac izdržavanja, obezbeđenja kompletne bolesničke nege i lekarske pomoći u slučaju bolesti, nabavke lekova i dvorenja i nege u bolesti, kao i pristojnog sahranjivanja u skladu sa mesnim običajima. Ugovorom je utvrđeno da davalac izdržavanja o primaocu izdržavanja već brine na ugovoreni način od juna 1993. godine, od kada sa suprugom živi u njegovoj kući, koja je predmet ugovora.

U vreme zasnivanja zajednice života sa tuženim i njegovom suprugom, te zaključenja osporenog ugovora između njih, otac tužilaca je bio bolestan od malignog tumora gornjeg dela ždrela sa metastazama u predelu vrata. Sa tom dijagnozom njemu je otvoren zdravstveni karton februara 1993. godine u Domu zdravlja u R. a u Institutu u S.K. i Klinici za ORL u N.S. se lečio hemioterapijom i terapijom zračenja do kraja septembra te godine. U terapiji bola je od marta do decembra te godine koristio lek „Trodon“ u ampulama a 12.10.1993. godine mu je prvi put propisan i lek „Valoron“.

Zaključeni ugovor između oca tužilaca i tuženog je predmet više tužbenih zahteva u ovoj parnici radi utvrđenja njegove ništavosti i poništaja, odnosno raskida, kao i za uspostavljanje ranijeg zemljišno knjižnog stanja, te redukciju poklona učinjenog osporenim ugovorom zbog povrede nužnog naslednog dela tužilaca, postavljenih u eventualnom odnosu. Sproveden je obiman dokazni postupak radi ocene osporene punovažnosti i pravne prirode zaključenih ugovora, te osnovanosti istaknutih zahteva tužilaca.

U postupku je utvrđeno da su od zasnivanja zajednice života u kući oca tužilaca tuženi i njegova supruga brinuli o njegovoj egzistenciji, ishrani i održavanju higijene, kao i celokoupnog domaćinstva uz svakodnevnu brigu o njegovim potrebama u pogledu lečenja i medicinskog i ostalog zbrinjavanja u bolesti sve do njegove smrti. Sahranili su ga u skladu sa običajima. Po zaključenju ugovora tuženi je na osnovu ugovora na svoje ime upisao nepokretnu imovinu koja mu je preneta ugovorom. Otac tužilaca je u ranijem periodu živeo i radio u I. ali nije stekao penziju ili trajne prihode, pa su sredstva za njegovo izdržavanje obezbeđena u zajednici sa tuženim i njegovom suprugom (između ostalog prodajom automobila koji je predmet ugovora i zaradom iz radnog odnosa tuženog). Tužilac D.P. koji boravi i radi u I. nije bio u mogućnosti da se neposredno i svakodnevno stara o ocu, što nije učinio ni tužilac J.P., inače sa prebivalištem u R. Kako o ocu tužilaca nije mogla da se brine ni njegova sestra (saslušana kao svedok) on se u potpunosti i dobrovoljno priklonio brizi i pažnji tuženog i njegove supruge, o čemu su u postupku posvedočili svedoci.

Ocenom ukupnih rezultata veštačenja izvršenih od strane stručnjaka neurologije, psihijatrije, farmakologije i toksikologije Medicinskih fakulteta u Novom Sadu i Beogradu, utvrđeno je da lekovi koje je otac tužilaca uzimao radi ublažavanja bolova, prvo „Trodon“, a u kasnijoj fazi i „Valoron“, u propisanim dozama, nisu imali bitnog delovanja na psihu niti su doveli do takvih poremećaja psihe koji bi uticali na smanjenje njegove sposobnosti za rasuđivanje. Kod oca tužilaca ni u medicinskim dokumentacijama, a ni u ponašanju, prema iskazima svedoka, nije bilo faktičkog, a naročito ne medicinski konstatovanog ispoljavanja poremećaja svesti i moći rasuđivanja, posebno u vreme zaključenja osporenog ugovora. Prema konačnom rezultatu veštačenja svih stručnjaka u sprovedenom sudskom postupku utvrđeno je da je u vreme zaključenja osporenog ugovora otac tužilaca imao očuvanu sposobnost za rasuđivanje i shvatanje značaja svojih pravnih radnji i njihovih posledica. Njegova volja je bila da u zajednici života sa tuženim i njegovom suprugom obezbedi sebi brigu i negu u bolesti i dostojanstven život do smrti, kao i pristojno sahranjivanje u skladu sa običajima, što nije mogao da obezbedi preko svojih najbližih srodnika, pre svega tužilaca kao sinova. Tuženi je sa suprugom živeo u zajednici sa ocem tužilaca u njegovoj kući i pre zaključenja ugovora i izvršavao u potpunosti sadržinu obaveze doživotnog izdržavanja oca tužilaca, koja je kasnije pretočena u ugovornu obavezu po ugovoru zaključenom i overenom 13.10.1993. godine, te je do kraja života istu obavezu izvršavao. Na osnovu ovlašćenja iz ugovora o prenosu nepokretne imovine tuženi je na svoje ime upisao pravo svojine stambene zgrade i pravo korišćenja zemljišta. Prema svom znanju i opštem obrazovanju, kao i dostupnoj medicinskoj dokumentaciji, tuženi a ni njegova supruga kao laici nisu mogli ni znati, niti predvideti tok bolesti od koje je bolovao otac tužilaca kao primalac izdržavanja. Posebno nisu mogli znati ni predvideti vreme nastupanja njegove smrti u odnosu na trenutak zaključenja ugovora. Takav zaključak nižestepenih sudova izveden na osnovu sprovedenog dokaznog postupka i ocene dokaza od strane prvostepenog suda, posebno mišljenja sudskih veštaka medicinske struke, predstavlja pouzdanu činjeničnu osnovu na kojoj baziraju pobijane nižestepene presude.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su ocenili da su neosnovani zahtevi tužilaca usmereni na utvrđenje ništavosti odnosno poništaj ili raskid osporenog ugovora zaključenog kao ugovor o doživotnom izdržavanju, kao i na redukciju raspolaganja tim ugovorom zbog povrede nužnog naslednog dela tužioca.

Pri takvom odlučivanju pravilno su zaključili da se radi o tzv. nepravom ugovoru o doživotnom izdržavanju u kojem je imovina primaoca izdržavanja, ovde oca tužilaca, momentom zaključenja ugovora još za njegovog života preneta na tuženog kao davaoca izdržavanja, u naknadu za već pruženo i ugovoreno doživotno izdržavanje i buduće izdržavanje do njegove smrti. Zaključivanjem da ugovor ne odstupa od važećih prinudnih propisa i pravila morala i da je između ugovorača u potpunosti izvršen, nižestepeni sudovi su odbili sve tužbene zahteve postavljene u parnici.

Neosnovani su razlozi i navodi revizije tužilaca o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Svoje zaključivanje i odluku o zahtevima nižestepeni sudovi su u pobijanim presudama obrazložili dovoljnim i neprotivrečnim razlozima. To je posebno učinio drugostepeni sud ocenom bitnih žalbenih navoda i razlozima o kojima vodi računa po službenoj dužnosti.

Ovakvo zaključivanje i odluka sudova zasnovani su na pravilnom tumačenju pravne prirode ugovora i pravilnoj primeni materijalnog prava pri presuđenju. Po svojoj sadržini i pravnoj prirodi ugovor koji su zaključili i sudski overili otac tužilaca i tuženi pod nazivom ugovor o doživotnom izdržavanju je dvostrano teretan neimenovani ugovor obligacionog prava, sa mešovitim elementima drugih ugovora. On sadrži obavezu tuženog da živi u zajednici sa ocem tužilaca i doživotno ga izdržava i obezbeđuje mu životne potrebe, posebno u bolesti, a posle smrti ga sahrani, kao i obavezu oca tužilaca u svojstvu primaoca izdržavanja da mu u naknadu za već izvršeno i ugovoreno izdržavanje prenese pravo svojine odnosno korišćenja svoje nepokretnosti odmah po zaključenju ugovora. To nije ugovor naslednog prava, pa za njega ne važi uslov punovažnosti i pravnog dejstva u pogledu sadržine i forme ugovora o doživotnom izdržavanju iz odredaba člana 117. i 118. Zakona o nasleđivanju („Sl. glasnik SRS“, br.52/74, 1/80 i 25/82), kao merodavnog propisa na čiju primenu upućuje odredba člana 237. stav 2. sada važećeg Zakona o nasleđivanju („Sl. list RS“, broj 46/95 sa izmenama i dopunama). Ipak, iako se prenos stvarnih prava na nepokretnosti vrši za života primaoca izdržavanja, u pogledu sadržine i trajanja obaveze davaoca izdržavanja (ovde tuženog) ugovor stranaka ima karakter aleatornosti i elemente ugovora o doživotnom izdržavanju.

Kao dvostrano obavezan i teretan ugovor obligacionog prava, mešovite prirode, kojim se vrši promet stvarnih prava na nepokretnosti osporeni ugovor zaključen je i overen u skladu sa odredbom člana 4. stav 2. tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti („Sl. glasnik SRS“, broj 43/81...40/89, i „Sl. glasnik RS“, broj 53/93, 67/93, 48/94). Taj ugovor je zaključen saglasnošću slobodno izraženih volja ugovorača i ima dopušten osnov njihovog međusobnog obavezivanja, u skladu sa odredbama člana 10, 26. i 51. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Otac tužilaca kao primalac izdržavanja i prenosilac imovine kao naknade za izvršeno i ugovoreno doživotno izdržavanje bio je očuvane sposobnosti za rasuđivanje i svestan sadržine i dejstva ugovora, koji je svojom voljom i u svom interesu u skladu sa životnim potrebama i svrhom ugovora zaključio. Zato ne postoje razlozi za njegovu ništavost u smislu člana 103. u vezi čl. 49, 51. stav 2. i 52. ili 141. stav 1. navedenog zakona. Zbog potpuno slobodno izražene volje ugovorača, pre svega, oca stranaka kao primaoca izdržavanja, bez ikakvih mana volje u pogledu uzajamno preuzetih prava i obaveza i onoga što se za njih dobija, nisu ispunjeni uslovi ni za rušljivost i poništaj osporenog ugovora u smislu člana 111. u vezi čl.60, 61. i 65. ili 139. stav 1. istog zakona.

Ugovor nema ni vidljive a ni prikrivene elemente ugovora o poklonu, već je suprotno zaključivanju tužilaca kao revidenata, izvršen kao teretan u potpunosti. Zbog toga se u oceni njegove punovažnosti ne postavlja ni pitanje bitne zablude o pobudi u smislu člana 53. stav 3. ili 62. ZOO, kao ni postojanja nepunovažnog ugovora o poklonu ili ugovora o poklonu kojim bi bio eventualno okrnjen nužni nasledni deo tužilaca. Tuženi je u potpunosti izvršio svoju obavezu iz teretnog ugovora koji je predmet zahteva, što nije dovedeno u sumnju navodima revizije tužilaca. Tužioci koji nisu, bez obzira na razloge, izvršavali svoju zakonsku i moralnu obavezu izdržavanja, pomaganja i životnog zbrinjavanja oca u bolesti do njegove smrti, nisu dokazali postojanje osnova za pobijanje punovažnosti i dalji pravni opstanak ugovora kojim je sadržinski istu obavezu doživotnog uzdržavanja kao ugovarač izvršilo treće lice – ovde tuženi.

Ostali navodi revizije tužilaca odnose se posredno ili neposredno na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dozvoljen revizijski razlog, pa nisu posebno i detaljno razmotreni. Sva sporna pitanja vezana za činjenično stanje i dokazni postupak mogla su biti isticana do zaključenja glavne rasprave u prvostepenom postupku, a izuzetno u žalbi, te imati značaja do pravnosnažnosti presude jer se revizija ne može izjavljivati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 393. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

Predsednik veća-sudija

Ljubica Milutinović,s.r.