Rev 243/2015 suvlasništvo; sudržavina

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 243/2015
28.10.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Jelene Borovac i Gordane Ajnšpiler Popović, članova veća, u parnici tužilje A.V. iz N.B., čiji je punomoćnik B.P., advokat u B., protiv tuženog B.R. iz B., čiji je punomoćnik M.P., advokat u B., po tužbi radi utvrđenja i neosnovanog obogaćenja i po protivtužbi tuženog B.R. protiv tužilje A.V., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu broj Gž 661/13 od 28.05.2014. godine, u sednici veća održanoj 28.10.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv prvog stava presude Apelacionog suda u Beogradu broj Gž 661/13 od 28.05.2014. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu broj P 16744/2010 od 11.06.2012. godine je prvim stavom izreke usvojen tužbeni zahtev u odnosu na nepokretnost, pa je utvrđeno da je tužilja suvlasnik ½ idealnog dela nepokretnosti – privremenog ugostiteljskog objekta u ulici … u B., sagrađenog na osnovu rešenja broj 350-31/86-III, na lokaciji ugao ulica … i …, pa je tuženi obavezan da tužilji preda ključeve od predmetnog lokala i da je uvede u sudržavinu, srazmerno njenom suvlasničkom udelu od ½ idealnog dela na predmetnom lokalu. Drugim stavom izreke je obavezan tuženi da po osnovu neosnovanog obogaćenja isplati tužilji za period od 01.10.1998. godine do 31.08.2011. godine iznos od 54.250,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem zvaničnom kursu na dan isplate koji propisuje Centralna evropska banka počev od 17.08.2011. godine, pa do konačne isplate. Trećim stavom izreke je delimično usvojen tužbeni zahtev u odnosu na pokretne stvari – inventar u ugostiteljskom objektu, pa je utvrđeno da je tužilja suvlasnik na ½ dela pokretnih stvari – inventara u lokalu i obavezan je tuženi da isplati tužilji na ime te protivvrednosti iznos od 264.625,00 dinara u roku od 15 dana. Četvrtim stavom izreke je odbijen tužbeni zahtev tužilje za isplatu druge polovine protivvrednosti pokretnih stvari – inventara u istom iznosu od 264.625,00 dinara. Petim stavom izreke je odbijen protivtužbeni zahtev tuženog kojim je on tražio da se utvrdi da je on suvlasnik sa ¾ idealna dela na navedenoj nepokretnosti. Šestim stavom izreke je delimično usvojen protivtužbeni zahtev u odnosu na pokretne stvari – inventar u istom objektu, te je utvrđeno da je tuženi-protivtužilac suvlasnik na ½ idealnog dela pokretnih stvari, bliže opisanih u ovom stavu izreke i tužena je obavezana da to prizna i trpi. Sedmim stavom izreke je odbijen protivtužbeni zahtev preko dosuđenog iznosa u prethodnom stavu i osmim stavom izreke je obavezan tuženi da tužilji nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.173.750,00 dinara, u roku od 15 dana.

Rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu broj P 16744/10 od 30.11.2012. godine je ispravljena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu tako što je u izreci presude u stavu drugom umesto reči: „koji propisuje Centralna evropska banka“ navedeno: „sa kamatom koju propisuje Centralna evropska banka“.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu broj Gž 661/13 od 28.05.2014. godine je u prvom stavu izreke odbijena kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena je naznačena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu, ispravljena rešenjem istog suda broj P 16744/10 od 30.11.2012. godine u stavu I, III, V i VII izreke. Drugim stavom izreke je ukinuta naznačena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu u stavu drugom i osmom izreke i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom delu.

Protiv naznačene presude Apelacionog suda u Beogradu u delu kojim je potvrđena prvostepena presuda u I, III, V i VII stavu izreke, tuženi je izjavio blagovremenu reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Odlučujući o reviziji tuženog na osnovu člana 399. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br.125/04 i 111/09), koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br.72/11 i 55/2014), Vrhovni kasacioni sud je ocenio da revizija tuženog nije osnovana.

U postupku pred nižestepenim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti, a u reviziji se ne ukazuje na bitne povrede postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, parnične stranke su zaključile ugovor o kupoprodaji 04.11.1993. godine prema kom je tužilja postala suvlasnik sa udelom od ½ idealnog dela privremenog ugostiteljskog objekta u B. na uglu ulica … i ... Tužilja je tuženom isplatila kupoprodajnu cenu u iznosu od 35.000 DEM. U ugovoru je navedeno da tužilja tuženom priznaje vlasništvo na ½ dela inventara u lokalu. Od dana zaključenja ugovora 04.11.1993. do 01.10.1998. godine parnične stranke su u objektu obavljale ugostiteljsku delatnost zajednički, tako što su naizmenično koristili lokal, a profit su ostvarivali svako za sebe. U toku tog perioda dolazilo je do nesporazuma među strankama, što je rezultiralo time da je tuženi onemogućio tužilju da radi tako što je izdao objekat trećem licu u zakup. Od naplaćene zakupnine tuženi nije isplaćivao tužilji njen deo srazmerno suvlasničkom udelu. Ugovor o kupoprodaji nije overen, nije nikada raskinut, niti su pak stranke o tome razgovarale. Utvrđeno je da su tužilja i njen suprug P.V. dugo godina radili u Z. kao ugostitelji, pa su došavši u B. započeli ugostiteljski posao u ovom privremenom objektu tako što su bili zakupci od 1991. do 1993. godine. Kada su ušli u objekat kupili su inventar, a nešto su preneli i iz Z. jer je objekat bio prazan. Kasnije su odlučuli da kupe polovinu likala i rade sa tuženim po pola na opisani način. Među strankama nije sporno da su stvari u lokalu – inventar od duge upotrebe amortizovane, a neke su u potpunosti istrošene i neupotrebljive. Protivvrednost polovine svih zatečenih pokretnih stvari u objektu prema nalazu veštaka iznosi 264.625,00 dinara.

Na osnovu ovako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su utvrdili da je po osnovu ugovora o kupoprodaji tužilja postala vlasnik ½ idealna dela privremenog ugostiteljskog objekta i obavezao je tuženog da tužilji preda ključeve i uvede je u sudržavinu lokala srazmerno njenom suvlasničkom delu. Takođe su utvrdili da je po osnovu istog ugovora tužilja vlasnik ½ dela zatečenih stvari u lokalu, a da se stvari nalaze kod tuženog pa je obavezao tuženog da tužilji isplati protivvrednost polovine tih stvari. Odbio je protivtužbeni zahtev, kojim je tuženi tražio da se utvrdi da je on vlasnik u ¾ idealna dela privremenog ugostiteljskog objekta kao i druge polovine zatečenih stvari jer nije dokazao po kom osnovu bi njegov deo bio veći od tužiljinog.

Zakonom o prometu nepokretnosti („Službeni glasnik SRS“ br.43/81, 28/87, 6/89 i 40/89), koji je važio u vreme zaključenja kupoprodajnog ugovora (01.11.1993. godine), je u članu 4, stavu 4. propisano da sud može priznati pravno dejstvo ugovora o prenosu prava na nepokretnosti između nosilaca prava svojine ukoliko promet nije zabranjen, koji je zaključen u pismenom obliku, na kome potpisi ugovarača nisu overeni kod suda, pod uslovom da je ugovor ispunjen u celini ili pretežnom delu, da je nepokretnost stečena u granicama zakona, da je plaćen porez na promet, da nije povređeno pravo preče kupovine i da nije povređen drugi društveni interes.

Posle 01. januara 1992. godine kada je stupio na snagu Zakon o porezu na imovinu („Službeni glasnik RS“ br.76/91, 20/92, 76/92 i 20/93), može se konvalidirati pismeni ugovor o prometu nepokretnosti kome nedostaje propisana forma, iako nije plaćen porez na promet, ako su za konvalidaciju ispunjeni ostali uslovi. U konkretnom slučaju radi se o kupoprodajnom ugovoru koji je izvršen još 1993. godine jer je tužilja isplatila tuženom 35.000 DM na ime kupoprodajne cene za ½ idealnog dela privremenog ugostiteljskog objekta. Tužilja je bila u suposedu objekta u periodu od zaključenja ugovora, pa sve do 01.10.1998. godine tako što su parnične stranke zajednički lokal koristile naizmenično baveći se ugostiteljskom delatnošću, a profit su ostvarivali svako za sebe. Taj ugovor nije raskinut. Tužilja je postala vlasnik ½ idealnog dela privremenog ugostiteljskog objekta na osnovu ugovora. Prema članu 73. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma se smatra punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile u celini ili u pretežnom delu obaveze koje iz njega nastanu, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo. Iz ove zakonske odredbe proizilazi da su se stekli uslovi za konvalidaciju zaključenog pismenog ugovora o kupoprodaji privremenog ugostiteljskog objekta bez obzira na činjenicu što potpisi ugovornih strana nisu overeni i što porez na promet nije plaćen. Kako tuženi ceo lokal drži u isključivom posedu pravilno su nižestepeni sudovi obavezali tuženog da preda tužilji lokal u sudržavinu. Osnovanost ovog dela tužbenog zahteva proizilazi iz člana 37. u vezi člana 14. Zakona o osnovama svojinskopravnim odnosima.

Iz iznetih razloga se ne može prihvatiti revizijska tvrdnja da ugovor koji su stranke zaključile nema nikakvu pravnu snagu zato što nije overen i da mu je sud pridao prevelik značaj čime je povredio materijalno pravo. Takođe revident neosnovano osporava pravilnost odluke o isplati protivvrednosti ½ dela pokretnih stvari – inventara, s obzirom na utvrđenu činjenicu da je tužilja bila vlasnik celokupnog inventara koji je postojao u ugostiteljskom objektu, ali je ugovorom o kupoprodaji prihvatila da je inventar zajedničko vlasništvo parničnih stranaka. Naime, tuženi je deposedirao tužilju iz lokala 01.10.1998. godine, lokal je izdavao i ubirao zakupninu, a stvari (inventar) su se u međuvremenu upropastile, amortizovale i neke od njih postale i neupotrebljive. Stoga su pravilno nižestepeni sudovi obavezali tuženog da polovinu vrednosti stvari u iznosu od 264.625,00 dinara isplati tužilji. Drugostepeni sud se izjasnio o prigovoru zastarelosti tuženog koji je pravilno odbio, te je neosnovan revizijski navod da nije trebao da primeni opšti rok zastarelosti od 10 godina propisan članom 371. Zakona o obligacionim odnosima.

Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija tuženog neosnovana, pa je odlučio kao u izreci na osnovu člana 405. stav 1. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Zvezdana Lutovac,s.r.