Rev 4019/2022 3.1.2.4.2

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 4019/2022
12.05.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Gordane Komnenić i Dragane Mirosavljević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Đuro Živković, advokat iz .., protiv tuženih Republike Srbije, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Beograd, Gradske opštine Vračar, koju zastupa Gradsko pravobranilaštvo Grada Beograda, BB i VV, oboje iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Tatjana Savić Spasić, advokat iz ... i GG iz ..., čiji je punomoćnik Danica Radivojević, advokat iz ..., radi utvrđenja i iseljenja, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4352/21 od 03.11.2021. godine, u sednici održanoj 12.05.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4352/21 od 03.11.2021. godine.

ODBIJAJU SE zahtevi tuženih BB, VV i GG, za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P 2619/2020 od 19.04.2021. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o sticanju svojine na stanu br. ...- .../...-... od 07.10.1991. godine, zaključen između tužene Opštine Vračar i tuženog BB, a što su tuženi dužni da priznaju. Stavom II izreke, utvrđeno je da je apsolutno ništav aneks ugovora o sticanju svojine na stanu br. ...-.../...-... od 07.10.1991. godine, zaključen između tužene Opštine Vračar i tuženog BB, a što su oni dužni da priznaju. Stavom III izreke, utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o poklonu od 03.03.1994. godine Ov br. .../... zaključen između tuženih BB i DD, a što su tuženi dužni da priznaju. Stavom IV izreke, utvrđeno je da je aposlotno ništav ugovor o poklonu Ov .../... od 31.03.1995. godine, zaključen između tuženih DD i VV, a što su tuženi dužni da priznaju. Stavom V izreke, utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o prodaji od 18.02.1995. godine Ov II br. .../... zaključen između tuženih DD i GG. Stavom VI izreke, obavezana je tužena VV da jednosoban stan br. ... površine 50 m2 na ... spratu stambene zgrade u Ul. ... br. ..., postojeće na kat.parc. ..., upisan u LN ... KO ..., ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužiocu. Stavom VII izreke, obavezan je tuženi GG da dvosoban stan br. ... površine 78 m2 na ... spratu stambene zgrade u ..., u Ul. ..., kuća, kućni br. ..., postojeći na kat.parc. ..., upisan u LN ... KO ..., ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužiocu. Stavom VIII izreke, određena je predložena privremena mera, tako što je zabranjeno tuženom GG iz ..., raspolaganje i svako otuđenje i opterećenje nepokretnosti, stana br. ..., u Ul. ... u ul. ... u ..., do pravnosnažnog okončanja spora. Stavom IX izreke, obavezani su tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 742.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana izvršnosti presude pa do isplate. Stavom X izreke, odbijen je zahtev tužilaca u delu kojim su tražili da se obavežu tuženi da mu na dosuđeni iznos troškova postupka od 742.500,00 dinara, isplati i zakonsku zateznu kamatu počev od 19.04.2021. godine pa do izvršnosti presude, kao neosnovan.

Apelacioni sud u Beogradu je, presudom Gž 4352/21 od 03.11.2021. godine, stavom prvim izreke, preinačio presudu Višeg suda u Beogradu P 2619/2020 od 19.04.2021. godine, od stava prvog do sedmog izreke, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se: utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o sticanju svojine na stanu br. ...-.../...-... od 07.10.1991. godine, zaključen između tužene Opštine Vračar i tuženog BB; utvrdi da je apsolutno ništav aneks ugovora o sticanju svojine na stanu br. ...-.../...-...od 07.10.1991. godine, zaključen između tužene Opštine Vračar i tuženog BB; utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o poklonu od 03.03.1994. godine Ov br. .../... zaključen između tuženih BB i DD; utvrdi da je aposlotno ništav ugovor o poklonu Ov .../... od 31.03.1995. godine, zaključen između tuženih DD i VV; utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o prodaji od 18.02.1995. godine Ov II br. .../... zaključen između tuženih DD i GG, što su sve tuženi dužni da priznaju, te da se obaveže tužena VV da jednosoban stan br. .. površine 50 m2 na ...spratu stambene zgrade u Ul. ... br. ..., postojeće na kat.parc. ..., upisan u LN ... KO ..., ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužiocu i obaveže tuženi GG da dvosoban stan br. ... površine 78 m2 na ... spratu stambene zgrade u ..., u Ul. ... br. ..., postojeći na kat.parc. ..., upisan u LN ... KO ..., ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužiocu. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Višeg suda u Beogradu P 2619/20 od 19.04.2021. godine, u stavu osmom izreke, tako što je odbijen, kao neosnovan, zahtev tužioca da se odredi privremena mera zabranom tuženom GG raspolaganje, otuđenje i opterećenje stana br. ..., u Ul. ... br ... u ..., do pravnosnažnog okončanja spora. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu devetom izreke presude Višeg suda u Beogradu P 2619/20 od 19.04.2021. godine, tako što je obavezan tužilac da tuženima naknadi torškove postupka i to: tuženoj Republici Srbiji 174.000,00 dinara; tuženoj Opštini Vračar 236.500,00 dinara i tuženom GG 222.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana nastupanja izvršnosti odluke do isplate. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da tuženima naknadi troškove drugostepenog postupka i to: tuženoj Republici Srbiji 60.000,00 dinara; tuženoj Opštini Vračar 60.000,00 dinara; tuženom GG 60.000,00 dinara, tuženima BB i VV, solidarno 90.000,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio blagovremenu reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi BB, VV i GG su dostavili odgovore na reviziju tužioca. Troškove revizijskog postupka su tražili opredeljeno.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu, na osnovu člana 408., u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11 ... 18/20) i utvrdio da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je pravni sledbenik pok. ĐĐ, koji je bio vlasnik kuće kućni br. ... u Ul. ... (sada Ulica ...), u ..., na parceli 752, sa kućištem i dvorištem površine 751,50 m2. Presudom Okružnog suda za Grad Beograd K 452/49 od 17.12.1949. godine, pokojni ĐĐ je oglašen krivim za krivično delo privredne saradnje sa okupatorom iz člana 10. Zakona o krivičnim delima protiv naroda i države, i osuđen na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom od 8 meseci i konfiskaciju celokupne imovine. Rešenjem Drugog sreskog suda za Grad Beograd od 12.04.1955.godine, konfiskovana je i preneta u svojinu države FNRJ, između ostalog, i nepokretnost upisana u ZKUL ... KO ..., na parceli ..., kuća, kućni broj ..., u Ul. ..., sa kućom i dvorištem u površini od 701,10 m2. Istim rešenjem, konfiskantu ĐĐ i njegovoj užoj porodici je obezbeđen stan neophodan za život u oduzetoj kući u Ul. ... br. ..., na ... spratu levo, koji se sastoji od tri sobe, predsoblja, kuhinje, kupatila i ostalih uzgrednih prostorija. Prema rešenju od 06.12.1955. godine, menja se i dopunjuje rešenje od 12.04.1955. godine, u pogledu tačne identifikacije stana koji se obezbeđuje kao neophodan za život konfiskanta i njegove porodice u oduzetoj kući, imajući u vidu da se, u postupku izvršenja konfiskacije, pok. ĐĐ obratio sudu, tražeći da mu se predmetni stan dodeli na doživotno uživanje, jer stan u kome trenutno živi ne odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva. Članovi porodice ... su se ... .godine, obratili sudu zahtevom za upis zabeležbe prava korišćenja na spornom stanu, pa je rešenjem Dn 6779/67 od 01.08.1967. godine, izvršena zabeležba prava korišćenja na predmetnom stanu u korist ĐĐ i članova njegove uže porodice i to: EE, ŽŽ i ZZ. Nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu je bio II, koji je zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana 30.08.1967. godine, sa ZZ i ŽŽ1, kao davaocima stana na korišćenje. Naredni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio je JJ, na osnovu ugovora o zameni stanova uz saglasnost REIK ''KK''. BB, kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava je, 07.10.1991. godine, zaključio sa Opštinom Vračar, kao prodavcem i nosiocem prava raspolaganja na predmetnom stanu, ugovor o sticanju svojine, overen pred Trećim Opštinskim sudom u Beogradu 22.10.1991. godine, a potom i aneks tog ugovora od 08.11.1991. godine, overen 20.11.1991. godine. Potom je BB, u svojstvu poklonodavca, svojoj majci DD, kao poklonoprimcu, poklonio predmetni stan. Rešenjem Drugog Opštinskog suda u Beogradu Dn 8946/94 od 02.09.1994. godine, upisano je pravo svojine DD na predmetnom stanu i dozvoljena deoba istog na osnovu rešenja Odeljenja za urbanizam, komunalno-stambene i građevinske poslove Opštine Vračar od 25.04.1994. godine, tako što se formiraju dva stana i to: dvosoban stan br. ..., površine 78,40 m2 i jednosoban stan br. ..., površine 50,30 m2. DD je prodala stan br. ... ugovorom o kupoprodaji zaključenim sa GG, kao kupcem, a stan br. ... je poklonila ugovorom o poklonu nepokretnosti koji je 31.03.1995. godine zaključila sa svojom kćerkom VV, kao poklonoprimcem. Oba lica, kupac i poklonoprimac su svoje pravo svojine upisali u zemljišne knjige. Rešenjem Okružnog suda u Beogradu Kv 76/58 od 07.03.1958. godine, izvršena je sudska rehabilitacija, a rešenjem Okružnog suda u Beogradu Reh br, 98/06 od 14.12.2007. godine, usvojen je zahtev za rehabilitaciju pok. ĐĐ i utvrđeno da je ništava pravnosnažna presuda Okružnog suda za Grad Beograd K 452/49 od 17.12.1949. godine od trenutka njenog donošenja i da su ništave sve pravne posledice te presude, uključujući i konfiskaciju imovine, a da se pok. ĐĐ, smatra neosuđivanim.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca, kako za utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora, tako i činidbu, predaju predmetnog stana u državinu tužiocu, ispražnjenog od lica i stvari i odredio privremenu meru zabranom tuženog GG da raspolaže, otuđi ili optereti predmetni stan do pravnosnažnog okončanja ovog spora, nalazeći da je pok. ĐĐ na osnovu odredbe člana 84. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (''Sl.list FNRJ'' br. 61/46...105/46), pripadalo pravo svojine na predmetnom stanu, koji je izuzet iz konfiskacije i ostavljen porodici osuđenog ĐĐ. Pošto je pravni prethodnik tužioca, po mišljenju prvostepenog suda, i dalje bio vlasnik sporne nepokretnosti, to tužena pravna lica nisu imala mogućnost da stan prodaju nosiocu stanarskog prava, pa je taj ugovor ništav, a zbog toga su ništavi i svi ostali ugovori koji su predmet ovog spora, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Zbog toga su, po mišljenju prvostepenog suda, tuženi VV i GG, dužni da tužiocu predaju predmetni stan. U pogledu predloga tužioca za određivanje privremene mere, prvostepeni sud je našao da je tužilac učinio verovatnim postojanje potraživanja i da su za određivanje privremene mere ispunjeni uslovi, propisani odredbom člana 449.stav 1. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, obzirom da izvršni dužnik zbog određene privremene mere može da trpi samo neznatnu štetu.

Drugostepeii sud je, pobijanom presudom, preinačio prvostepenu presudu, tako što je tužbeni zahtev tužioca odbio u celini, kako za utvrđenje tako i za činidbu, a odbio je i predlog tužioca za određivanje privremene mere zabranom tuženom GG da raspolaže, otuđi i optereti predmetni stan do pravnosnažnog okončanja ovog spora pošto za to nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi jer potraživanje tužioca nije verovatno. Po oceni drugostepenig suda, pok. ĐĐ, predmetni stan nije ostavljen u vlasništvo, već mu je, u zgradi koja je konfiskovana i preneta u svojinu države FNRJ, dato pravo doživotnog uživanja na predmetnom stanu, na osnovu zahteva koji je on uputio sudu u postupku izvršenja konfiskacije. Po mišljenju drugostepenog suda, predmetni ugovori nisu ništavi, jer su zaključeni u svemu prema propisima o prometu nepokretnosti važećim u vreme njihovog zaključenja, u pismenoj formi, potpisi ugovarača overeni su od strane suda, predmet prometa je moguć i dozvoljen, pa oni ispunjavaju sve zakonske uslove za punovažnost, posebno imajući u vidu da ugovor o prodaji nije apsolutno ništav ako je prodata tuđa stvar ili ako je prodato sporno pravo, jer je odredbom 460. Zakona o obligacionim odnosima propisana prodaja tuđe stvari, tako što ista obavezuje ugovarače, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa, može ako se usled toga ne može da ostvari cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Zbog toga su, po mišljenju drugostepenog suda, neosnovani tužbeni zahtevi, kako za utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora, tako i za iseljenje tuženih VV i GG, iz predmetnih nepokretnosti, jer su oni u zakonitoj, savesnoj i nesmetanoj državini tih nepokretnosti, počev od 1995. godine (tužba je sudu podneta 29.12.2011.godine).

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, odluka drugostepenog suda je zasnovana na pravilnoj primeni materijalnog prava.

U konkretnom slučaju, rešenjem Drugog sreskog suda za Grad Beograd I-1/54 od 12.04.1955. godine, konfiskovana je i preneta u svojinu države FNRJ, imovina osuđenog ĐĐ, između ostalog, nepokretnost upisana u ZKUL ... KO ..., parcela br. ..., kuća kućni broj ..., u Ul. ..., sa kućom i dvorištem u površini od 701,10 m2, a konfiskantu ĐĐ i njegovoj užoj porodici koja se sastoji od tri člana - žene EE i kćeri ŽŽ i ZZ, obezbeđen je stan neophodan za život u oduzetoj kući u Ul. ... br. ..., na ... spratu levo, koji se sastoji od tri sobe, predsoblja, kuhinje, kupatila i ostalih prostorija. Naime, pok. ĐĐ je u postupku izvršenja konfiskacije, od suda tražio da mu se predmetni stan dodeli na doživotno uživanje, pa je rešenjem Dn 6779/67 od 01.08.1967. godine, izvršena zabeležba prava korišćenja na gore navedenom stanu u korist ĐĐ i članova njegove uže porodice i to: EE, ŽŽ i ZZ. Dakle, pravni prethodnik tužioca nije bio vlasnik predmetnog stana, pa zbog toga tužilac, kao njegov pravni sledbenik, nema pravo na zaštitu prava svojine, jer to pravo pripada samo vlasniku stvari, na osnovu odredbe člana 37. Zakona o osnovama svojinsko- pravnih odnosa, kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari (stav 1.). Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (stav 2.), a u konkretnom slučaju tužilac nije dokazao da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine.

Odredbom člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ništav, ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Na osnovu odredbe člana 460.istog zakona, prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarača, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa, može, ako se usled toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.

Pravni poslovi koji su predmet ove parnice, nisu ništavi, jer su zaključeni u zakonom propisanoj formi, a to što bi predmet kupoprodaje eventualno bila tuđa stvar, nije razlog za ništavost ugovora, pošto prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače.

Navodima revizije tužioca o tome da su njegovi pravni prethodnici imali položaj davalaca stana na korišćenje jer su u tom svojstvu zaključili ugovor o korišćenju stana od 30.08.1967. godine sa II, kao nosiocem stanarskog prava i ugovor o korišćenju stana od 11.02.1973. godine sa JJ, takođe kao nosiocem stanarskog prava, ne dovodi se u sumnju pravilnost pobijane presude. Zakupac ne mora nužno da bude i vlasnik stvari koja je predmet zakupa (zakupac i vlasnik nisu sinonimi), a pravni prethodnici tužioca nisu bili vlasnici predmetnih nepokretnosti, jer im je stan, u zgradi koja je konfiskovana i postala društvena svojina (opštenarodna imovina), dodeljen na doživotno stanovanje (lična službenost –usus fructus). Kao držaoci (plodouživaoci), pravni prethodnici tužioca su bili u mogućnosti da predmetni stan izdaju u zakup trećim licima pošto su tako raspolagali svojim pravom državine, kao segmentom prava svojine, koje pri tom ne obuhvata pravo raspolaganja, jer to pravo ima samo vlasnik, a ne i držalac stvari.

Revident u reviziji ukazuje da je odredbom člana 84. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije, stavom 5.propisano da se osuđenom licu koji nije zemljoradnik ne može oduzeti kuća za stanovanje, a ako kuća ima dva ili više stanova, ili ako osuđeni ima više kuća, ostaviće mu se u svojinu stan u jednoj od tih kuća. Međutim, predmetni stan pravnom prethodniku tužioca nije ostavljen u svojinu, niti je on u postupku izvršenja konfiskacije to tražio, nego mu je, suprotno tome, dato pravo doživotnog stanovanja (lična službenost), za njega i za članove njegove uže porodice. Pošto je predmetni stan bio u društvenoj svojini, nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva su imali mogućnost, na osnovu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (''Službeni glasnik SRS'', br. 12/90) da ga otkupe, što su oni i učinili, pa su predmetni pravni poslovi zakoniti, a tužilac u reviziji neosnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odluku kao u stavu prvom izreke doneo primenom odredbe člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Troškovi revizijskog postupka na ime angažovanja punomoćnika, advokata za sastav odgovora na reviziju i sudskih taksi u postupku po reviziji, tuženima BB, VV i GG, nisu bili potrebni, u smislu odredbe člana 154. Zakona o parničnom postupku, pa je Vrhovni kasacioni sud odluku kao u stavu drugom izreke doneo primenom odredbe člana 165. stav 1. istog Zakona.

Predsednik veća – sudija

Dobrila Strajina,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić