Rev 4949/2020 3.19.1.25.1.4; posebna revizija

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 4949/2020
06.04.2022. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jasminke Stanojević, predsednika veća, Spomenke Zarić, Biserke Živanović, Jelice Bojanić Kerkez i Gordane Komnenić, članova veća, u parnici tužilaca AA i BB, oboje iz ..., čiji je punomoćnik Vladimir Pantić, advokat iz ..., protiv tuženih VV i GG, obe iz ... i DD iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Gordana Radošević, advokat iz ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 141/20 od 11.05.2020. godine, u sednici održanoj 06.04.2022. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužilaca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 141/20 od 11.05.2020. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužilaca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 141/20 od 11.05.2020. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Zrenjaninu P 127/18 od 10.10.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim su tužioci tražili da sud utvrdi da je ništav darovni ugovor zaključen dana 30.01.2003. godine između ĐĐ, kao darodavca i EE, kao poklonoprimca, koji je overen pred Opštinskim sudom u Zrenjaninu istog datuma pod Ov. 646/03, da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, što su tužene dužne da priznaju i trpe, te da sud obaveže tužene da tužiocima predaju u posed i državinu slobodnu od lica i stvari parcelu br. .. KO ..., bliže opisanu izrekom. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim su tužioci tražili da se utvrdi da je ništava izjava o odricanju od nasledstva, overena pred Opštinskim sudom u Zrenjaninu 30.01.2003. godine pod Ov 645/03 i da ista ne proizvodi pravno dejstvo, što su tužene dužne da priznaju i trpe, kao i da sud utvrdi da tužioci kao pravni sledbenici iza pok. ĐĐ imaju pravo sudržavine na parceli br. .. KO ..., navedene površine, što su tužene dužne da priznaju i trpe i da sud utvrdi da tužene onemogućavaju tužioce u vršenju faktičke sudržavine na predmetnoj parceli, uskraćivanjem prava upotrebe, upravljanja i raspolaganja, te da sud obaveže tužene da ovu parcelu predaju tužiocima u sudržavinu. Stavom trećim izreke, obavezani su tužioci na naknadu troškova parničnog postupka.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 141/20 od 11.05.2020. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđena prvostepena presuda.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužioci su blagovremeno izjavili reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što su predložili da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom zbog potrebe ujednačavanja sudske prakse i novog tumačenja prava.

Vrhovni kasacioni sud je na osnovu ovlašćenja iz člana 404. Zakona o parničnom postupku – ZPP (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11 ... 18/20), zaključio da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj.

Prema odredbi člana 404. stav 1. ZPP, revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija).

Tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora o poklonu i sporne izjave je odbijen zato što je u postupku utvrđeno da su pismena, oba sačinjena 30.01.2003. godine, potpisana od strane pravnog prethodnika tužilaca, njihovog oca ĐĐ. Navodi posebne revizije su prvenstveno usmereni na pobijanje izjave kojom se ĐĐ odrekao u korist svog polubrata po majci EE, pravnog prethodnika tuženih, nepokretnosti u ... koja je predmet vraćanja u upravnom postupku. Raniji sopstvenik nepokretnosti je bio njihov deda po majci. Njegov jedini zakonski naslednik je njihova majka, sada pok. ŽŽ, preminula 1996. godine, a pravni prethodnici stranaka su njeni jedini zakonski naslednici. Kod ovakvog činjeničnog stanja, neosnovano se tužioci u posebnoj reviziji pozivaju na pogrešnu primenu materijalnog prava od strane nižestepenih sudova i to prvenstveno odredbe člana 180. Zakona o nasleđivanju, prema kojoj je ništav ugovor kojim neko otuđuje nasledstvo kome se nada.

Prema izričitoj odredbi člana 216. Zakona o nasleđivanju, odricanje u korist određenog naslednika smatra se izjavom o prijemu nasleđa uz istovremeno ustupanje naslednog dela, a po prijemu ustupljenog dela na odnose između ustupioca i prijemnika primenjuju se pravila o poklonu. Sporna izjava je data u upravnom postupku vođenom prema odredbama Zakona o načinu i uslovima priznavanja prava i vraćanju zemljišta koje je prešlo u društvenu svojinu po osnovu poljoprivrednog zemljišnog fonda ..... (''Službeni glasnik RS'', br. 18/91 sa izmenama i dopunama), kao i u skladu sa Uredbom za sprovođenje navedenog zakona (''Službeni glasnik RS'', br. 41/91), a u kom postupku su pravni prethodnici stranaka, kao nesporni zakonski naslednici ranijeg sopstvenika oduzetog zemljišta, pozvani da se izjasne da li žele da im se oduzeto zemljište vrati i u kom obliku. Kako, prema članu 212. Zakona o nasleđivanju, zaostavština prelazi po sili zakona na ostaviočeve naslednike u trenutku njegove smrti kada naslednici stiču i pravo na odricanje od nasleđa, , i kod nesporne činjenice da je majka pravnih prethodnika stranaka preminula 1996. godine, to ĐĐ spornom izjavom nije raspolagao nasleđem kome se nada, već je to učinio u svojstvu naslednika imovine koja je predmet vraćanja u navedenom upravnom postupku. Dejstvo sporne izjave je ograničeno na postupak vraćanja zemljišta oduzetog po osnovu PZF, a svaka druga imovina koja je pripadala pok. ĐĐ ili koja se naknadno pronađe ili bi mu pripadala po pravilima nekog drugog postupka za čije vođenje nije nadležna komisija pred kojom je izjava data, treba da bude raspravljena nezavisno od sporne izjave i u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o nasleđivanju.

Kako je u pogledu ove vrste spora sudska praksa ujednačena i nema potrebe za novim tumačenjem prava, koje je u konkretnom slučaju pravilno primenjeno, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbe člana 404. stav 2. ZPP, odlučio kao u izreci.

Ispitujući dozvoljenost revizije primenom člana 410. stav 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije dozvoljena, pošto je izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podneti.

Prema odredbi člana 403. stav 3. ZPP revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba je podneta 14.04.2014. godine, a vrednost predmeta spora je označena u iznosu od 1.500.000,00 dinara, koji je ispod graničnog iznosa merodavnog za dozvoljenost revizije, zbog čega je na osnovu odredbe člana 413. ZPP u vezi sa članom 410. stav 2. tačka 5. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Jasminka Stanojević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić