Rev 498/2020 3.9.7.1; 3.9.7.2; 3.9.7.3

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 498/2020
09.11.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Dušan Mijatović, advokat iz ..., protiv tuženog „Delta Auto moto“ d.o.o. Beograd, koga zastupa Dejan Stojković, advokat iz ..., radi zaštite autorskog prava, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž4 158/16 od 13.02.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 09.11.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž4 158/16 od 13.02.2019. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž4 158/16 od 13.02.2019. godine, preinačena je presuda Višeg suda u Beogradu P4 42/15 od 14.07.2016. godine, tako što je stavom prim izreke, utvrđeno da je tuženi povredio autorsko pravo tužioca, tako što je juna meseca 2012. godine, na svojoj internet strani www. ...-......., neovlašćeno javno saopštio i učinio dostupnim na interaktivan način pojedincu, sa mesta i u vremenu koje on odabere, autorska dela tužioca i to: -fotografiju na kojoj se vide vozači sa motorima, -fotografiju na kojoj se vidi vožnja motora na trkačkoj stazi, - fotografiju na kojoj je prikazan vozač na motoru u punoj brzini, -fotografiju na kojoj se vide dva automobila sa drvećem u pozadini, -fotografiju koja prikazuje dva automobila koja idu suprotnim pravcima, -fotografiju koja prikazuje dva automobila tokom vožnje,-fotografiju koja prikazuje automobil u punoj brzini, i -fotografiju koja prikazuje automobil na stazi sa šatorom u pozadini, čime je tužiocu naneo imovinsku i neimovinsku štetu. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade imovinske štete, jer je bez saglasnosti autora dozvolio javno saopštavanje autorskog dela tužioca, - osam fotografija bliže opisanih u stavu prvom izreke, na način koji omogućuje pojedincu individualan pristup delu, na mestu i u vremenu koje on odabere, plati 134.400,00 dinara. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade neimovinske štete, jer je bez saglasnosti autora javno saopštio bez naznačenja imena ili pseudonima autora, fotografije tužioca opisane u stavu prvom izreke, plati 50.000,00 dinara. Stavom četvrim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 100.460,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude drugostepenog suda tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu odluku primenom člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), Vrhovni kasacioni sud je ocenio da revizija tuženog nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Nema ni bitne povrede iz člana 374. stav 1. u vezi sa članom 8. ZPP na koju se ukazuje u reviziji, s obzirom da se član 8. ZPP u postupku pred drugostepenim sudom primenjuje samo u situaciji kada se drugostepena odluka donosi posle rasprave održane pred tim sudom, a drugostepeni sud je odlučio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, i nije ga izmenio bez održavanja rasprave, već je izveo pravne zaključke drugačije od prvostepenog suda na kojima je pravilno zasnovao preinačenje pobijane odluke.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, na kom je zasnovana pobijana odluka, tužilac je autor osam fotografija (fotografije) na kojoj se vide vozači sa motorima, fotografija na kojoj se vidi vožnja motora na trkačkoj stazi, fotografije na kojoj je prikazan vozač na motoru u punoj brzini, fotografije na kojoj se vide dva automobila sa drvećem u pozadini, fotografije koja prikazuje dva automobila koja idu suprotnim pravcima, fotografije koja prikazuje dva automobila tokom vožnje, fotografije koja prikazuje automobil u punoj brzini i fotografije koja prikazuje automobil na stazi sa šatorom u pozadini), koje su stvorene tokom manifestacije „...“, koju je organizovao tuženi, u junu mesecu 2012. godine. Tuženi je na svojoj internet stranici www. ...-...... objavio fotografije, bez naznačenja imena ili pseudonima tužioca kao autora i bez plaćanja naknade. Između tužioca i predstavnika ..., vođena je prepiska preko programa „Messenger“, tako što se predstavnik (...) obraća tužiocu: „Što ne pitaš ljude iz kluba direktno, nego ideš okolo naokolo sa pitanjima oko slika. Možeš da slikaš, ali da klubu dostaviš odmah posle događaja sliku pune rezolucije bez obrade za potrebe ... i pošalješ mi“. Tužilac je na to odgovorio: „Nisam nikog pitao, već su mene pitali da li hoću“. Predstavnik: „E to mi vidiš nisu preneli. Ok. Onda ništa“. Iza toga stoji obraćanje tužioca: „ Što se tiče upload-fotki, jer ti treba sentspace pa da skineš sa mog servera?“. Predstavnik odgovara: „Možeš bilo koji i tri dana nakon događaja “, uz obraćanje: „Kada misliš da mi pošalješ sliku“, na koje tužilac odgovara: „Evo ga link http/www. .... “. Potom se predstavnik obraća rečima: „Ok, daunloduj se“, a potom i: „Ove slike su u maloj rezoluciji. Dogovorili smo se da predaš u velikoj rezoluciji“. Na to tužilac odgovara pitanjem: „Koju rezoluciju hoćeš?“, a predstavnik odgovara: „Pa ful rezoluciju, možda neku izdvojim da ode i za novine“. Tužilac odgovara: „Ok, biće kasnije, a ako ide za novine mora moje ime da se pojavi kao autora fotografije“. Predstavnik odgovara: „Ok, preneću im to. Ajde vidi što pre, posle može biti kasno“. Iza toga se prepiska završava rečima tužioca: „Ok, za par minuta šaljem“. Raniji i sadašnji zastupnik tuženog nemaju saznanja o ovom dogovoru tužioca i predstavnika kluba.

Pregledom minimalnih cela ULUPUDS-a utvrđeno je da objavljivanje na internetu fotografije do 300 Kb ima vrednost 40 poena, što iznosi 40 evra, dok objavljivanje fotografija od 1,1Mb ima vrednost 50 poena, odnosno 50 evra, s obzirom da je 1 poen ekvivalentan vrednost od 1 evra po kursu NBS. Ukoliko se radi o globalnom korišćenju fotografija, cena po fotografiji se može uvećati za 200%, (što je ovde slučaj, s obzirom da su fotografije objavljene putem internet sajta tuženog). Vrednost korišćenja fotografije na internetu je 50 evra, koja uz uvećanje za 200% iznosi 18.497,145 dinara (na dan presuđenja 1 evro = 123,314 dinara), što znači za objavu osam predmetnih autorskih fotografija iznosi ukupno 147.977,16 dinara.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je odlučio odbijanjem tužbenog zahteva uz zaključak da je učinjenom prepiskom tužilac kao autor, u odnosu na tuženog izrazio zahtev za zaštitu njegovih autorskih prava samo u slučaju javnog saopštavanja autorskih dela tužioca u štampanim medijima, dok je isključio svoje autorsko moralno pravo na naznačenje imena i svoje autorsko pravo da ekonomski iskorišćava predmetna autorska dela u odnosu na elektronski oblik saopštavanja dela (na internet sajtu tuženog), zbog čega u radnjama tuženog nema protivravnosti, pa time ni povrede autorskih prava tužioca koja bi bila osnov za dosuđenje naknade imovinske i neimovinske štete u smislu člana 15., 19., 30., 204 i 205. Zakona o autorskom i srodnim pravima u vezi člana 154., 155 i 200. Zakona o obligacionim odnosima.

Drugostepeni sud je, suprotno prvostepenom sudu, zaključio da se datom izjavom tužioca u prepisci kojom pristaje da se njegove fotografije osim za potrebe Honde mogu objaviti i u novinama, uz uslov da budu označene njegovim imenom i prezimenom kao autora, tužilac kao autor nije odrekao autorskih prava na naznačenje imena i ekonomsko iskorišćavanje dela u korist tuženog u odnosu na elektronski oblik javnog saopštavanja fotografija (na internet sajtu tuženog), niti je time ustupio tuženom svoja imovinska autorska prava u smislu člana 61. i 68 stav 1 Zakona o autorskom i srodnim pravima, pa je pozivom na ispunjenost uslova za primenu člana 205. Zakona o autorskom i srodnim pravima i člana 154., 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima, odlučio preinačenjem prvostepene presude uz usvajanje tužbenog zahteva.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, stanovište drugostepenog suda je pravilno, pa revizija neosnovano osporava pravilnost primene materijalnog prava.

Naime, autor uživa moralna i imovinska prava u pogledu svog autorskog dela od trenutka nastanka autorskog dela (član 8. Zakona o autorskom i srodnim pravima – ZASP). Moralna prava autora, između ostalog čini i pravo na naznačenje imena. Autor, ima isključivo pravo na naznačenje imena, što podrazumeva da, prilikom svakog javnog saopštavanja dela, autor ima isključivo pravo da njegovo ime, pseudonim ili znak, budu naznačeni na svakom primerku dela (član 15. Zakona). Pri tom, autor ima pravo na ekonomsko iskorišćavanje dela, a za svako iskorišćavanje autorskog dela od strane drugog lica, autoru pripada naknada, ako zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno (član 19. Zakona). Autor ima i isključivo pravo da drugome dozvoli ili zabrani javno saopštavanje dela, uključujući činjenje dela dostupnim javnosti žičnim ili bežičnim putem, na način koji omogućije pojedincu individualni pristup delu sa mesta i u vreme koje on odabere (član 30. Zakona).

Za razliku od imovinskih autorskih prava, moralna prava autora se ne mogu prenositi ugovorom (član 60. Zakona), dok autor može ustupiti pojedina ili sva imovinska prava na svom delu drugom licu (član 61. Zakona). U sumnji o sadržini i obimu prava koje se ustupa, odnosno prenosi autorskim ugovorom, smatraće se da je ustupljeno, odnosno preneto manje prava (član 68 stav1. Zakona).

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, primenom pravila o tumačenju iz člana 68. stav 1. Zakona, pravilno je zaključio drugostepeni sud da izričito zahtevanje tužioca u prepisci da njegovo ime kao autora mora biti označeno na fotografijama ukoliko se objave u novinama, nema značaj izražene saglasanosti tužioca date u cilju ustupanja tuženom prava na ekonomsko iskorišćave predmetnih autorski dela u obimu koji se odnosi na sve oblike saopštavanja autorskog dela javnosti (konkretno i putem interneta), osim putem štampanih medija, u smislu člana 61. Zakona, niti odricanja tužioca od isključivih autorskih prava koja mu po Zakonu pripadaju.

Tužilac jeste pristao da njegove fotografije osim za potrebe ..., budu objavljene i u novinama. Ipak, izjava tužioca kojom on uslovljava način korišćenja njegovih autorskih dela prepiskom, upotrebom izraza „ako se objave u novinama“, ne može se doslovno tumačiti niti vanvremenski, već sagledavanjem svih okolnosti pod kojima se u savremenom društvu usled razvoja tehnologija mogu pojaviti oblici javnog saopštavanja fotografije kao autorskog dela, za koje se osnovano pretpostavlja da ih svaki autor fotografija u poslovnoj komunikaciji ima u vidu. Ovo posebno kod opštepoznatih okolnosti da usled razvoja interneta, ne samo mediji, već i pravna lica u cilju marketinga sopstvenog poslovanja, imaju pre svega svoje sajtove na internetu i direktno utiču na njihovu sadržinu koja je pristupačni neograničenom broju lica, a ne retko i štampana izdanja iste sadržine, zbog čega pojam objavljivanja fotografija kao autorskog dela u „novinama“ se nužno ne koristi u komunikaciji samo u odnosu na oblik javnog saopštavnja putem štampe, već uključuje i javno saopštavnje putem interenta. Pri tom, saglasnost autora za objavljivanje dela i uslovi pod kojima se delo može objaviti mora biti učinjeno na izričit i nesumljiv način, pa u suprotnom treba tumačiti da je ustupljeno manje prava i pružiti zaštitu autoru kao slabiojoj pregovaračkoj odnosno ugovornoj strani, u kom cilju su ustanovljena i pravila iz člana 68. stav 1. Zakona.

Imajući u vidu navedeno, izjava tužioca kojom on kroz prepisku sa predstavnikom kluba uslovljava način ekonomskog iskorišćavanja svojih autorskih dela upotrebom izraza „ukoliko se one objave u novinama“ bez bližih odrednica, treba tumačiti na način da je time ustupljeno manje prava, odnosno da u tom slučaju u korist trećih lica (u ovom slučaju tuženog) ustupanjem nije obuhvaćena i dozvola tužioca kao autora za javno saopštavanje predmetnih fotografija na bilo koji način koji podrazumeva tehniku koja ima vid novinskog oglašavanja, pa time i putem interneta (koja omogućije pojedincu individualni pristup delu sa mesta i u vreme koje on odabere) bez plaćanja naknade tužiocu.

Sledi da je tužilac učinjenom prepiskom za sebe zadržao vršenje isključivih imovinskih ovlašćenja na ekonomsko iskorišćavanje svog dela u odnosu na bilo koji oblik javnog saopštavanja od strane trećih lica, pa javno saopštavanje autorskih dela tužioca putem interneta na sajtu tuženog bez plaćanja naknade, predstavlja način korišćenja koji prevazilazi obim ustupljenih prava prepiskom, za koji je bila potrebna naknadna saglasnost tužioca, koja je izostala. Usled navedenog, tuženi je javno saopštio autorska dela tužioca bez plaćanja naknade i suprotno ugovorenim uslovima korišćenja. Takvo postupanje tuženog u direktnoj je suprotnosti sa članom 19. ZASP.

Kod takvog stanja, suprotno navodima revizije, postupanjem tuženog suprotno članu 19. ZASP tužiocu je na protivpravan način uskraćno vršenje isključivih imovinskih ovlašćenja i prouzrokovana imovinska šteta, koju je tuženi u obavezi da mu naknadi u dosuđenoj visini na osnovu člana 204. i 205. ZASP u vezi člana 154.,155. 185., 189. i 190. ZOO.

Imajući u vidu da se moralna autorska prava ne mogu prenosti ugovorom, ali i izričito iskazanu zabranu tužioca navedenom prepiskom kao autora da se predmetne fotografije ne mogu objavljivati bez navođenja njegovog imena kao autora, na koju je zakonom ovlašćen, postupanje tuženog javnim saopštavanjem autorskih dela tužioca na internet sajtu tuženog, bez naznačenja imena tužioca kao autora, u direktnoj je suprotnosti sa članom 15. ZASP. Suprotno navodima revizije, tuženi je time tužiocu na protivpravan način uskratio i vršenje isključivih neimovinskih ovlašćenja i prouzrokovao neimovinsku štetu, koju je u obavezi da mu naknadi na osnovu člana 204. i 205. ZASP u visini odmerenoj na osnovu pravilne primene kriterijuma iz člana 200. ZOO.

Iz navedenih razloga, primenom člana 414. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Slađana Nakić Momirović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić