Rev 5008/2019 3.1.4.18. nasilje u porodici

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 5008/2019
12.12.2019. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Božidara Vujičića i dr Ilije Zindovića, članova veća, u pravnoj stvari tužilaca AA i mal. BB, čiji je zakonski zastupnik majka AA, oboje iz ..., čiji je punomoćnik Mirjana Mitić, advokat iz ..., protiv tuženog VV iz ..., čiji je punomoćnik Milorad Konstantinović, advokat iz ..., radi zaštite od nasilja u porodici, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž2 259/19 od 16.05.2019. godine, koja je ispravljena rešenjem istog suda Gž2 259/19 od 11.07.2019. godine, u sednici održanoj 12.12.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž2 259/19 od 16.05.2019. godine, koja je ispravljena rešenjem istog suda Gž2 259/19 od 11.07.2019. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P2n 107/18 od 22.02.2019. godine, stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim su tužioci tražili da se odredi mera zaštite od nasilja u porodici i zabrani tuženom da ih na bilo koji način dalje uznemirava, te da se uzdrži od svakog drskog, bezobzirnog i zlonamernog ponašanja kojim se ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje i spokojstvo tužilaca. Stavom drugim izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž2 259/19 od 16.05.2019. godine, koja je ispravljena rešenjem istog suda Gž2 259/19 od 11.07.2019. godine, preinačena je prvostepena presuda, tako što je usvojen tužbeni zahtev tužilaca i određena mera zaštite od nasilja u porodici i zabranjeno tuženom da ih na bilo koji način dalje uznemirava. Stavom drugim izreke određeno je da će ova mera trajati godinu dana. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka od 494.625,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku, primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, br.72/11,…87/18), pa je našao da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. u vezi sa članom 383. ZPP učinjene pred drugostepenim sudom, na koju se revizijom ukazuje, jer je taj sud odlučio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku i nije ga izmenio bez održavanja rasprave, već je izveo pravne zaključke drugačije od prvostepenog suda. Nema ni bitne povrede iz člana 374. stav 1. u vezi sa članom 8. ZPP na koju se ukazuje u reviziji, s obzirom da se pravilo o oceni dokaza iz člana 8. ZPP u postupku pred drugostepenim sudom primenjuje samo u situaciji kada se drugostepena odluka donosi posle rasprave održane pred tim sudom.

Prema činjeničnom stanju na kome je zasnovana pobijana odluka, presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P2 1213/14 od 18.12.2017. godine, ispravljene rešenjem istog suda od 26.02.2018. godine, uređen je model održavanja ličnih odnosa mal. tužioca sa tuženim, obavezan tuženi da doprinosi izdržavanju mal.deteta, odlučeno da se ovom presudom menja presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P2 3110/10 od 19.01.2012. godine i naloženo parničnim strankama da se sa mal. detetom uključe u Savetovalište za brak i porodicu pri GCSR Odeljenje ..., radi uspostavljanja neophodne roditeljske saradnje dok je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtev u delu u kome su tužioci tražili da se u odnosu na tuženog izreknu mere zaštite od nasilja u porodici i u celosti odbijen protivtužbeni zahtev tuženog da se izmeni presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P2 3110/10 od 19.01.2012. godine, te da se tužilja liši roditeljkog prava, da se mal. dete poveri ocu i da se tužilja obaveže da doprinosi izdržavanju mal. deteta, sve bliže opisano u izreci navedene presude. Navedena presuda ukinuta je presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž2 649/18 od 27.09.2018. godine u delu kojim je odbijen tužbeni zahtev kojim su tužioci tražili da se u odnosu na tuženog izrekne mera zaštite od nasilja u porodici i to zabrane uznemiravanja tužilje i mal. tužioca i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Tužioci u ovom postupku traže da se odredi mera zaštite od nasilja u porodici i zabrani tuženom da na bilo koji način dalje uznemirava tužioce, a iz razloga što je otac vršio manipulaciju nad detetom koja se ogleda u tome što je u februaru 2014. godine javno objavio na YouTube video snimak na kome su prikazani lažni, iscenirani i izmontirani sadržaji iz privatnog života mal. tužioca tada starog 2 godine i njegove majke, a koji je postavljen sa ciljem potpune lične i profesionalne diskreditacije majke deteta, kao i iz razloga što postoji izvestan nivo instrumentalizacije deteta od strane oca učestalim prijavljivanjem, fotografisanjem i alarmiranjem značajnih institucija čime otac narušava spokojstvo i sigurnost deteta, što ima za posledicu enormni pritisak i zloupotrebu deteta od strane oca, što predstavlja opasnost za njegov razvoj. Dete se od 22.03.2018. godine nalazi kod oca, a postupak izvršenja radi predaje deteta majci je u toku.

Iz nalaza i mišljenja GCSR – Odeljenje ... od 04.02.2019. godine utvrđeno je da je tokom višegodišnjeg rada sa porodicom otac pokazao ponašanja koja ga kvalifikuju za meru zaštite od nasilja u porodici kojom bi mu se zabranilo da na bilo koji način uznemirava tužioce i bez obzira što su se izmenile životne okolnosti na taj način što dete mesecima živi sa ocem. Ponašanje oca prema detetu je takvo da ga izlaže neprimerenim sadržajima koji kompromituju majku, upućuje dvostruke poruke detetu koje emotivno deluju destabilizujuće po dete, gradi osećaj nepoverenja prema detetu u odnosu na institucije, detetu plasira svoju realnost uglavnom „otpornu“ na uticaj spolja, što sve pojačava kroz medijsko eksponiranje priče o zlostavljanju deteta, bez saglasnosti mal. deteta, i na taj način stvara uslove za retraumatizaciju deteta, njegovo socijalno eksponiranje i etiketiranje. U roditeljskom maniru oca prepoznaje se rad na otuđivanju deteta od majke, a odnos oca prema bivšoj partnerki (koji se može videti prilikom njihovih susreta u GCSR) je pun omalovažavanja, ton kojim joj se obraća je grub, neprijateljski i potcenjivački. U sadržini izgovorenog ima pretnji, uvreda i niskog vrednovanja njene ličnosti, ponašanja i postupaka. Navedeno je i da se razmatranje celishodnosti predloženih mera vrši za aktuelni trenutak iako je tužba podneta pre dve godine, a jedina razlika u odnosu na to vreme je da se sada ne prepoznaju razlozi da se mere zaštite u odnosu na dete izreknu i majci jer su uočljive značajne promene u tom odnosu. Prema mišljenju Gradskog centra za socijalni rad, Odeljenje ... mere zaštite od nasilja u porodici imaju smisla i potrebno ih je izreći. Iz izveštaja istog organa starateljstva od 13.02.2019. godine (datog po primedbama tuženog na navedeni nalaz i mišljenje) proizilazi da je izveštaj od 04.02.2019. godine urađen na osnovu izveštaja GCSR ... na čijoj teritoriji živi dete sa ocem nepunih godinu dana, kao i da je za potrebe postupka uključeno i Odeljenje ... sa kojim su u stalnom kontaktu.

Iz iskaza tužilje je utvrđeno da je zahtev za određivanje mere zaštite od nasilja u porodici podnela pre nego što je dete prešlo kod oca, jer je tuženi tada bio nasilan i prema detetu i prema njoj, dete je instrumentalizovao, manipulisao njime i razvijao konflikt lojalnosti pokušavajući da dete otuđi od nje. Tuženi nije bio fizički prema njoj nasilan, ali je trpela psihičko, verbalno i mentalno nasilje, jer je vikao na nju pred detetom i komšijama, govorio joj ružne reči, a što se i dalje ponavlja na roditeljskom sastanku pred drgim roditeljima. Dete je 21.03.2018. godine privremeno premešteno kod oca, po nalogu OJT, po prijavi koja je odbačena u junu 2018. godine, jer je utvrđeno da nije bilo nasilja od strane tužilje prema mal. detetu. Pokrenut je i postupak izvršenja radi vraćanja deteta tužilji, ali tuženi nije želeo da joj preda dete, zbog čega je dobio kaznu zatvora, ali je postupak obustavljen nakon podnete žalbe. Prilikom viđanja sa detetom u GCSR u kontrolisanim uslovima dolazi do problema, jer dete odbija da razgovara sa njom zbog ekstremnog pritiska oca i strica na mal. dete. Tom prilikom istrči iz sobe i odlazi kod oca nekada po dva, tri puta u toku viđanja, a ako se ne vrati voditelj slučaja pozove oca da uđe u prostoriju i tuženi tada viče na nju i vređa je i to pred detetom i voditeljem slučaja. Dete je ranije bilo lepo vaspitano, a sada je vređa i neće da odgovori na pitanja vezana za školu i treninge. Osim promena u ponašanju popustilo je u školi. Tuženi je u svom iskazu naveo da nikada nije bio nasilan prema tužiocima, da sa tužiljom nema nikakvu komunikaciju, a kada je sretne u prostorijama Centra ne obraća joj se osim što joj odgovori na pozdrav. Naveo je da dete tom prilikom po nekoliko puta izlazi, pa se vraća i kaže da ne želi da razgovara sa majkom ni sa radnicima Centra za socijalni rad, jer su mu pretili odvođenjem u hraniteljsku porodicu i da više neće viđati oca ukoliko se ne vrati kod majke, te da je doživeo nasilje od radnika Gradskog centra za socijalni rad i obezbeđenja 2017. godine. Tvrdi da detetu priča da treba da viđa majku, ali dete kaže da ne može da zaboravi ono što mu je majka radila. Kada radnik GCSR zatraži da on uđe u prostoriju gde je tužilja on joj se ne obraća ali tužilja iskoristi viđanje da bi mu postavila pitanje za školu i treninge i on joj odgovori. Poslednjih godinu dana od kada je dete kod njega, tužilja ne zove da pita kako je dete već samo traži da čuje dete, a zove svaki drugi dan. On nije pozvao tužilju poslednjih 11 meseci. Naveo je da se mal. dete plaši majke i radnika GCSR i da ne želi da ide u Centar i imao je otpor kada treba da se vrati kod majke jer ga je bockala nožem, pretila nožem, zatvarala u mračno kupatilo, odvodila na posao i tamo zatvarala, a čak je i školski psiholog potvrdio da ga je bockala nožem. Po tvrdnji tuženog postoji nasilje od strane majke prema detetu, kao i od strane Gradskog centra za socijalni rad. Uvek priprema dete i kaže mu da mora da bude sat vremena u Centru za socijalni rad i da mora da razgovara sa majkom i da bude pristojan. Na polugodištu petog razreda dete je imalo vrlo dobar uspeh.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev kojim su tužioci tražili da se odredi mera zaštite od nasilja u porodici, nalazeći da nisu ispunjeni uslovi za određivanje tražene mere zaštite od nasilja u porodici u smislu odredbi člana 197, 198. i 199. Porodičnog zakona, ocenivši da su porodični odosi poremećeni i uglavnom uslovljeni nerešenim partnerskim i roditeljskim odnosima ali da nema elemenata nasilja, pri čemu je sud imao u vidu činjenicu da su stranke fizički razdvojene i da nemaju komunikaciju, osim pri viđanju u Gradskom centru za socijalni rad i u postupku izvršenja, da tuženi izbegava razgovor sa tužiljom tako da ne postoji opasnost da će tuženi ubuduće po rečima i shvatanju tužilje istu uznemiravati. Takođe, prvostepeni sud ocenjuje da se ne može smatrati da je mal. dete na bilo koji način podvrgnuto bilo kom nasilju od strane oca, nalazeći da je dete napeto i u stresu što se manifestuje u ponašanju deteta ne samo zbog uticaja oca, već i zbog bitno narušenih odnosa roditelja koji nemaju nikakvu komunikaciju u pogledu važnih odluka vezanih za život i razvoj deteta. Prilikom odlučivanja prvostepeni sud nije prihvatio mišljenje GCSR ... da mere zaštite od nasilja u porodici imaju smisla i da ih je potrebno izreći, jer isto nije dato nakon savesnog, brižljivog i potpuno sprovedenog postupka ocene, a po nalogu suda. Međutim, po oceni drugostepenog suda, tuženi je prema tužiocima učinio akt nasilja u porodici u smislu člana 197. Porodičnog zakona, koji je predmet tražene sudske zaštite, te je odredio mere zaštite od nasilja u porodici i odredio meru zaštite tako što je zabranio tuženom dalje uznemiravanje tužilaca u trajanju od godinu dana, budući da se dete suprotno pravnosnažnoj presudi suda nalazi kod oca, što znači i kontinuirano i sistemsko otuđenje deteta od majke kod koje je dete bilo od prestanka bračne zajednice do marta 2018. godine, a što sve narušava duševno spokojstvo i mir majke, kao direktne žrtve nasilja i deteta kao indirektne zloupotrebljene žrtve nasilja.

Neosnovani su navodi revizije tuženog kojima se pravnosnažna presuda pobija zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Naime, nasilje u porodici definisano odredbom člana 197. stav 1. Porodičnog zakona („Sl. glasnik RS“ broj 18/05), podrazumeva ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog člana porodice, a karakteristični vidovi nasilja (imenovani oblici nasilja), određeni su stavom drugim istog člana, uz određenje da se nasiljem u porodici smatra i svako drugo drsko, bezobzirno i zlonamerno ponašanje, koje jedan član porodice ispoljava prema drugom članu porodice (neimenovani oblici nasilja). Odredbom člana 198. stav 1. istog zakona propisano je da protiv člana porodice koji vrši nasilje sud može odrediti jednu ili više mera zaštite od nasilja u porodici, kojom se privremeno zabranjuje ili ograničava održavanje ličnih odnosa sa drugim članom porodice. Jedna od mera zaštite propisana je stavom 2. istog člana i odnosi se na zabranu daljeg uznemiravanja člana porodice. Stavom 3. navedenog člana propisano da mera zaštie od nasilja u porodici može trajati najviše godinu dana.

Zakonska definicija nasilja u porodici omogućava sveobuhvatnu zaštitu, sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici i obuhvata sve moguće vidove ispoljavanja nasilja tj. svako drsko, bezobzirno i zlonamerno ponašanje kojim se ugrožavaju osnovne vrednosti ljudskog bića – njegov telesni integritet, duševno zdravlje i spokojstvo. Ovako široko definisanje pojma nasilja u porodici je neophodno kako bi se omogućila pravovremena reakcija institucije sistema na nasilje u porodici, tj. određivanje mere zaštite od nasilja u porodici dok ono još uvek nije poprimilo teže oblike, jer se time može prekinuti proces eskalacije nasilja. Drskost, bezobzirnost i zlonamernost su komponente nasilja u porodici, njegova suštinska obeležja, koja ga jasno razlikuju od dozvoljenog ponašanja. Ovi pojmovi predstavljaju tipične pravne standarde, čiju sadržinu sud treba da popuni svojim sudom vrednosti. Da bi kriterijumi za konkretizaciju ovih pravnih standarda doveli do adekvatne i prvovremene reakcije na nasilje u cilju njegovog sprečavanja, neophodno je da sud pokaže „nultu toleranciju“ na nasilje, što podrazumeva da se svako ponašanje koje odstupa od standarda „normalnog“ ophođenja i komunikacije sa članovima porodice kvalifikuje kao nasilje u porodici. U konkretnom slučaju, po oceni Vrhovnog kasacionog suda pravilan je zaključak drugostepenog suda da je tuženi u dužem vremenskom periodu ispoljavao nasilje koje se ogledalo u potcenjivanju i omalovažavanju tužilje, kao i verbalnim uvredama upućenim tužilji, uz veštu manipulaciju mal. detetom, a sve u cilju potpune lične i profesionalne diskreditacije majke deteta koja je bila direktna žrtva ispoljenog nasilja, a ispoljavanjem takvog ponašanja i mal. dete je postalo indirektna žrtva nasilja oca koji je zadržavanjem deteta kod sebe i nakon što je odbačena prijava za nasilje protiv majke, postupio suprotno pravnosnažnoj sudskoj odluci, izolovao dete od uticaja majke, koja je dete mogla viđati samo u kontrolisanim uslovima, a što je dovelo do otuđenja majke od deteta, jer je otac dete izlagao neprimerenim sadržajima koji kompromituju majku, upućivao dvostruke poruke detetu, što je sve dete destabilizovalo i odrazilo se na njegovo ponašanje. Suprotno navodima revizije, po oceni Vrhovnog kasacionog suda pravilan je zaključak drugostepenog suda da odbijanje mal. deteta da kontaktira sa majkom rezultat nametnutog stava od strane oca sa kojim živi i koji svojim autoritetom i stavom ne doprinosi uspostavljanju kontakta mal. deteta sa majkom, već ga isključuje što ne može biti u najboljem interesu deteta i predstavlja vid nasilja u porodici. Imajući u vidu navedeno, poremećeni partnerski odnosi stranaka, te nasilje koje je tuženi izvršio, predstavlja akt uznemiravanja tužilje i ugrožavanja njenog telesnog integriteta, duševnog zdravlja i spokojstva, pa je po oceni Vrhovnog kasacionog suda pravilno pobijanom odlukom preinačena prvostepena presuda i određena adekvatna mera zaštite od nasilja u porodici. Stoga se neosnovano revizijom ukazuje da tužilja nije trpela nasilje od strane tuženog, budući da se svako ponašanje koje odstupa od standarda „normalnog“ ophođenja i komunikacije sa članovima porodice kvalifikuje kao nasilje u porodici, a pravilnost zaključivanja drugostepenog suda, obrazložena u pobijanoj presudi, potkrepljena je utvrđenim činjenicama, iskazima tužilje i tuženog i mišljenjem nadležnog Centra za socijalni rad, kako u pogledu postojanja nasilja, tako i potrebe i svrsishodnosti izricanja odgovarajućih mera zaštite u cilju prevencije daljih konflikata i sprečavanja budućeg uznemiravanja i nasilja.

Izvršeno porodično nasilje, bez obzira na intenzitet i oblik ispoljavanja, dovoljan je razlog za izricanje mera porodično pravne zaštite. Svrha zaštitnih porodično pravnih mera jeste da se njihovom primenom spreči ponovno izvršenje nasilja u porodici, da se obezbedi nužna zaštita fizičkog i psihičkog integriteta, zdravlja i lične bezbednosti člana porodice izloženog nasilju, kao i da se otklone okolnosti koje pogoduju i podstiču ponavljanje nasilja, odnosno izvršenje drugih vidova nasilja. Koja mera zaštite će se izreći zavisi od konkretne radnje koja predstavlja nasilje u porodici, opasnosti koja se tom radnjom izaziva, uznemirenosti člana porodice za tako preduzete radnje, njegove ugroženosti, kao i procene stepena opasnosti od ponovljenog nasilja. Mišljenje same žrtve o stepenu opasnosti koja joj preti takođe utiče na sam izbor mere zaštite koja će u konkretnom slučaju biti određena, jer upravo je žrtva ta kojoj se zaštita pruža, tako da njena subjektivna procena, zasnovana na iskustvu, predstavlja ključni faktor prilikom izbora mere zaštite koja će u svakom konkretnom slučaju biti određena.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, polazeći od mišljenja Centra za socijalni rad i postojećih okolnosti iz kojih proizilazi da postoji nasilje u porodici, te iskaza tužilje pravilno su pobijanom odlukom adekvatno određene mere zaštite od nasilja u porodici. Izrečene mere zabrane daljeg uznemiravanja bivše supruge kojima se ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje i spokojstvo drugog člana porodice i maloletnog deteta određene su pravilnom primenom člana 198. stav 2. tačka 5. u vezi člana 197. Porodičnog zakona, s obzirom da predstavljaju adekvatne mere zaštite od nasilja prema utvrđenoj vrsti i obimu nasilja. Trajanje izrečenih mera određeno je na vremenski period od godinu dana, u skladu sa odredbom člana 198. stav 3. Zakona.

Suprotno navodima revizije, drugostepeni sud je pravilno utvrdio da je nadležni organ starateljstva sarađivao sa Gradskim centrom za socijalni rad ... prilikom davanja mišljenja. Kako iz stanja u spisima i izvedenih dokaza proizilazi da nakon obavljenog psihološko-psihijatrijskog veštačenja od strane Sudsko-medicinskog odbora Medicinskog fakulteta Univerziteta u ..., a koji je zaključio da mal. dete nije sposobno da iznese svoje mišljenje i da ga slobodno izrazi, to je po oceni Vrhovnog kasacionog suda pravilan zaključak drugostepenog suda da učešće maloletnog deteta u bilo kom postupku nije u njegovom razvojnom interesu, te da su elementi procene najboljeg interesa deteta pravilno utvrđeni pribavljanjem navedenog veštačenja.

Imajući u vidu navedeno, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci.

Predsednik veća-sudija

Vesna Popović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić