Rev 5339/2021 3.1.2.17.2.1

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 5339/2021
07.07.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Dragane Marinković i Ivane Rađenović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Zoran Radović, advokat u ..., protiv tužene BB iz ..., kao pravnog sledbenika prvobitnog tuženog pok. VV, čiji je punomoćnik Vojin Jovanović, advokat u ..., radi duga, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2186/20 od 09.03.2021. godine, u sednici održanoj 07.07.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

DELIMIČNO SE PREINAČUJE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 2186/20 od 09.03.2021. godine, u odbijajućem delu i odluci o troškovima postupka, tako što se tužena obavezuje da tužiocu isplati iznos od 28.498,49 dinara, kao i da mu na ime naknade troškova celog postupka isplati iznos od 1.268.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana prijema otpravka ove presude, a odbija zahtev tužene za naknadu troškova postupka.

U preostalom delu, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2186/20 od 09.03.2021. godine SE ODBIJA kao neosnovana.

ODBIJA SE zahtev tužene za naknadu troškova odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P 27478/10 od 14.02.2011. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tuženi VV iz ..., obaveže da mu isplati iznos od 166.495,96 evra sa pripadajućom kamatom na taj iznos počev od 20.12.2000. godine pa do isplate. Stavom drugim izreke, odbijen je predlog tužioca za donošenje opisane privremene mere. Stavom trećim izreke, tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka od 435.625,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2186/20 od 09.03.2021. godine, ukinuta je navedena prvostepena presuda i presuđeno da se odbija tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da sud obaveže tuženu BB kao pravnog sledbenika prvobitnog tuženog pok. VV da mu isplati iznos od 166.495,96 evra uvećan za zateznu kamatu koja se obračunava na godišnjem nivou u visini referentne kamatne stope Evropske centralne banke na glavne operacije za refinansiranje, uvećane za 8 procentnih poena počev od 20.12.2000. godine pa do isplate. Stavom drugim izreke, tužilac je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka od 1.057.875,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti odluke do isplate.

Protiv navedene pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tužena je podnela odgovor na reviziju, predlažući da se ista odbije, a zahtevala je naknadu troškova istog.

Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 55/14... 87/20) koji se u ovom parničnom postupku primenjuje na osnovu člana 506. stav 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija dozvoljena na osnovu člana 403. stav 2. tačka 3. ZPP i da je delimično osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a nisu osnovani revizijski navodi o bitnoj povredi iz člana 374. stav 1. u vezi člana 8. ZPP učinjenoj u postupku pred drugostepenim sudom jer je pobijana presuda zasnovana na pravilnoj oceni svih izvedenih dokaza.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju prvobitno tuženi VV preminuo je 18.12.2016. godine, a njegova zaostavština raspravljena je pravnosnažnim rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu O 387/17 od 07.03.2017. godine, tako što je za njegovog naslednika po zakonskom osnovu nasleđivanja i teretom naknade eventualnih dugova ostavioca do visine vrednosti nasleđene imovine, oglašena ćerka ostavioca BB, koja je preuzela ovaj parnični postupak u svojstvu tužene. U trenutku smrti na dinarskom računu ostavioca kod „...“ AD saldo je iznosio 28.498,49 dinara, a na deviznom računu nije bilo sredstava, tako da ovaj dinarski iznos predstavlja njegovu zaostavštinu. Tužilac AA je u predmetnom periodu organizovao prodaju robe firme „DD“ iz ... u Srbiji i Makedoniji, pa je na njegov lični račun otvoren u banci „...“ uplaćivan novac na ime provizije za njegove usluge posredovanja u prodaji. Novcem položenim na taj račun tužilac je izdao garanciju za obaveze firme „DD“ prema trećim licima, pa je banka sa njegovog privatnog deviznog računa dana 20.12.2000. godine naplatila garanciju u iznosu od 275.796,35 evra. Kada je za to saznao tužilac se obratio sada pok. VV koji je bio poslovni punomoćnik – prokurator firme „DD“ iz ... i posredovao u njihovim poslovnim odnosima, radi vraćanja duga te firme tužiocu. Tužilac tvrdi da je prvobitno tuženi VV preuzeo dug firme „DD“, tako što se lično obavezao da će mu dug te firme vratiti, odnosno da je na osnovu „priznanice“ priložene uz tužbu podnetu 01.12.2004. godine, pristupio dugu ove firme. To pismeno sastavio je tužilac a potpisao je po sopstvenoj izjavi VV, bez naznake o kakvom se pismenu radi i bez datuma sačinjavanja. U njoj je navedeno: „pozajmljeni novac sa računa ĐĐ vraćam: do 31.12.2001. godine – 25.000,00 evra, do 31.03.2002. godine - 230.796.035 evra, uvećano za kamatu banke u periodu od 20.12.2000. godine do isplate duga.“ Tužilac i VV su na sastanku 17.05.2004. godine sačinili obračun duga firme „DD“ koji prema tački 4. tog dokumenta iznosi 166.495,96 evra. VV je posredovao i pri vraćanju - isplatama dugovanog iznosa od strane firme „DD“ tužiocu, tako što su mu devizni iznosi delom uplaćivani preko računa, a delom gotovinskim isplatama od čega mu je neke on lično isplaćivao, a neke iznose su mu isplaćivale njegove supruga i ćerka – sada tužena BB (koja mu je pored ostalog iz ... po dopisu banke doznačila iznos od 9.985 evra) sve dok firma „DD“ ... nije likvidirana, kada su isplate novca prestale. Tužilac i prvobitno tuženi VV državljani su Srbije sa prebivalištem u ...

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev tužioca nalazeći da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije (prvobitno) tuženog VV jer iz izvedenih dokaza proizilazi da je tužilac bio u poslovnom odnosu sa firmom „DD“ ..., a ne sa tuženim koji je bio zastupnik ove firme. Osim toga, ocenio je da priznanica koju je tužilac sastavio, na kojoj ne stoji memorandum pravnog lica čiji je bio zastupnik, bez obzira na to što ju je tuženi potpisao, nema značaj ugovora o preuzimanju duga, jer se preuzimanje duga na osnovu odredbe člana 446. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) vrši ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao poverilac.

Drugostepeni sud je takođe odbio tužbeni zahtev (prethodno ukinuvši prvostepenu presudu a nakon održane glavne rasprave) zauzevši stanovište da je sada pok. VV kao poslovni punomoćnik (prokurator) firme „DD“ bio posrednik između tužioca i te firme sa kojom je ovaj poslovno sarađivao i od nje dobijao novac na ime provizije. Obzirom da je on imao samo posredničku ulogu, kako pri zaključenju pravnog posla tako i pri isplatama dugovanih iznosa tužiocu, zaključio je da time nije preuzeo dug firme „DD“ prema tužiocu, niti je tom dugu pristupio zbog čega ni tužena BB, kao njegov zakonski naslednik nije dužna da tužiocu isplati preostali dugovani iznos. Čak i u slučaju da se prihvati stanovište da je tuženi pristupio dugu stranog lica, koji je nastao po osnovu jemstva realizovanog u ..., a koju obavezu stranog lica je trebao da ispuni u Srbiji, onda bi u tom slučaju bilo reč o jemstvu nastalom u vreme važenja Zakona o kreditnim poslovima sa inostranstvom („Službeni list SRJ“, br. 42/92... 101/05) važećeg u vreme dospelosti obaveze po „priznanici“ koje je (jemstvo) po odredbama tog zakona bilo svrstano u kategoriju kreditnih poslova sa inostranstvom. Odredbama članova 8, 9. i 10. tog zakona bilo je propisano koja domaća lica (banke, preduzeća i preduzetnici) za koje poslove iz svoje registrovane delatnosti mogu da daju jemstva ili garancije nerezidentima, uz uslov da prethodno obaveste Narodnu banku. Budući da prvobitno tuženi VV i tužilac nisu u krugu lica koja su mogla da daju jemstvo za obaveze nerezidenata i da ih registruju kod NBJ, a tuženi nije ni lice koje je na teritoriji Srbije moglo da pristupi dugu ili da preuzme dug nerezidenta iz kreditnog posla sa tužiocem, to bi takav sporazum o pristupanju dugu, čak i da je bio zaključen, bio protivan prinudnim propisima i zato ništav na osnovu člana 103. stav 1. ZOO.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Ovaj sud nalazi da se prema predmetu spora i prirodi potraživanja, radi o sporu dva domaća fizička lica i državljana Republike Srbije, što znači da su u pitanju dva rezidenta, čiji pravni posao ne potpada pod odredbe tada važećeg Zakona o kreditnim poslovima sa inostranstvom jer nije reč o iznošenju novca iz zemlje, odnosno ne radi se o kreditnim poslovima sa inostranstvom u smislu odredbi citiranog zakona, zbog čega se ne može prihvatiti stanovište drugostepenog suda u pogledu izloženog pravnog zaključka o ništavosti takvog pravnog posla.

Prema stanovištu ovoga suda, sadržaj priznanice priložene uz tužbu sačinjene na osnovu sporazuma, upućuje na zaključak da je reč o ugovoru o pristupanju dugu iz člana 451. ZOO jer su se sačinjavanjem ovog pismena tužilac i sada pok. VV saglasili o svim bitnim elementima ugovora o pristupanju dugu (koliko iznosi ukupno potraživanje, u kom roku će biti vraćeno i dogovorili se i o kamati). Citiranom zakonskom odredbom je propisano da se ugovorom o pristupanju dugu zaključenom između poverioca i trećeg lica, ono obavezuje da pored dužnika, duguje poveriocu ispunjenje dužnikove obaveze.

Odredbama ZOO nije predviđena posebna forma ovog ugovora, pa se u pogledu forme primenjuju opšta pravila, što znači da je potrebno postojanje sporazuma, osim ukoliko se tim sporazumom (ugovorom) poverioca i trećeg pristupa dugu koji potiče iz nekog formalnog ugovora koji po zakonu mora da se zaključi u određenoj formi, kada i sporazum mora da se zaključi u toj istoj formi. Prema tome, postizanje sporazuma tužioca i sada pok. VV i sačinjavanje potvrde – priznanice o pristupanju dugu, po stanovištu ovoga suda ima pravno dejstvo ugovora o pristupanju dugu. Okolnost da je sada pok. VV u međuvremenu lično i preko supruge i ćerke – ovde tužene, isplatio deo dugovane novčane obaveze firme „DD“, preuzete iz postignutog sporazuma – ugovora o pristupu dugu, dodatno ukazuje na pravnu prirodu i dejstvo ovog ugovora.

Sledom toga je tužena kao zakonski naslednik sada pok. VV koji odgovara za dugove ostavioca do visine vrednosti nasleđene imovine prema odredbi člana 222. Zakona o nasleđivanju, obavezana da tužiocu isplati iznos od 28.498,49 dinara koji predstavlja vrednost ostaviočeve zaostavštine u vreme delacije.

Međutim, upravo iz tog razloga utvrđenog obima vrednosti ostaviočeve zaostavštine koja ne prelazi navedeni dinarski iznos, pravilna je pobijana presuda kojom je odbijen preostali deo tužiočevog zahteva do traženog deviznog iznosa sa zateznom kamatom jer se obim naslednikove odgovornosti za dugove ceni isključivo prema vrednosti zaostavštine u vreme delacije. Potraživanja ostaviočevog poverioca koja prevazilaze visinu nasleđene imovine, pretvaraju se u naturalnu obligaciju.

Odluka o troškovima celog postupka doneta je na osnovu članova 154, 155, 163. stav 2. i 165. stav 2. ZPP. Visina naknade je odmerena na ime: sastava tužbe i dva obrazložena podneska u iznosu od ukupno 112.500,00 dinara, zastupanja na 14 održanih ročišta u iznosu od ukupno 546.000,00 dinara i 7 neodržanih ročišta od ukupno 141.750,00 dinara, sastava dve žalbe i 4 revizije po 78.000,00 dinara, a sve prema AT („Sl. glasnik RS“, br.99/20 od 15.07.2020. godine) važećoj u vreme zaključenja glavne rasprave pred drugostepenim sudom, u ukupnom iznosu od 1.268.250,00 dinara. Priznati su i traženi troškovi na ime takse na prvostepenu i drugostepenu presudu prema važećoj Taksenoj tarifi od ukupno 195.000,00 dinara. Nisu priznate naknade na ime tražene sudske takse „po odluci suda“, zahtevane u žalbama i revizijama, jer ovaj zahtev nije opredeljen po vrsti troškova za koje se traži naknada u smislu člana 163. stav 2. ZPP.

Kako troškovi odgovora na reviziju ne predstavljaju troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice na osnovu člana 154. stav 2. ZPP odlučeno je kao u stavu trećem izreke.

Na osnovu izloženih razloga odlučeno je kao u stavovima prvom i drugom izreke ove presude, na osnovu članova 416. stav 1. i 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić