Rev 758/2015 ugovor o poklonu

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 758/2015
04.11.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Predraga Trifunovića, predsednika veća, Zvezdane Lutovac i Jelene Borovac, članova veća, u parnici tužioca Z.K. iz N.S., koga zastupa punomoćnik B.Š., advokat iz N.S., protiv tužene V.K. iz N.S., koju zastupa punomoćnik A.L., advokat iz N.S., radi utvrđenja, vrednost spora 100.000,00 dinara, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1700/14 od 28.08.2014. godine, u sednici održanoj 04.11.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČAVA SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1700/14 od 28.08.2014. godine, pa se ODBIJA kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Novom Sadu P. 11349/2013 od 18.02.2014. godine.

OBAVEZUJE SE tužena da tužiocu na ime troškova spora isplati 125.750,00 (stodvadesetpethiljadasedamstopedeset) dinara u roku od 15 dana po prijemu presude, pod pretnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P. 11349/2013 od 18.02.2014. godine, usvojen je tužbeni zahtev tužioca pa je utvrđeno da ugovor o poklonu zaključen između tužene i M.A. iz N.S. od 27.03.2008. godine, overen pod Ov …, ne proizvodi pravno dejstvo; naloženo je uspostavljanje pređašnjeg stanja i upis u javne knjige.

Pobijanom drugostepenom presudom preinačena je prvostepena presuda i tužbeni zahtev je odbijen uz obavezu tužioca da tuženoj na ime troškova spora isplati 56.850,00 dinara.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužilac je izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tužena je izjavila odgovor na reviziju.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. ZPP, pa je našao da je revizija osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužilac je kao davalac izdržavanja dana 12.03.2003. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom babom sada pokojnom A.M. – primaocem izdržavanja (R … od 18.03.2003. godine). Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju predstavlja osim obaveze davaoca i obaveza primaoca da tužiocu po smrti preda u svojinu stambenu zgradu na kp. br. … u površini od 3,37 ari koji se nalazi u N.S., upisana u ZKUL … KO N.S. II (stranke žive u toj kući). U toku izvršavanja – trajanja ugovora (27.03.2008. godine) tužena je sa svojom majkom – sada pokojnim primaocem izdržavanja zaključila ugovor o poklonu i istog dana ga overila pred opštinskim sudom. Predmet tog ugovora je ista nepokretnost kao i predmet ugovora o doživotnom izdržavanju. Dana 13.05.2008. godine tužena je podnela molbu radi upisa svojine u javnim knjigama i njen zahtev je usvojen (upis je izvršen).

U odgovoru na tužbu tužena je priznala činjenicu saznanja za raniji postojeći ugovor o doživotnom izdržavanju. Ona je podnela protivtužbu radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju (spor nije okončan do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici). Prilikom saslušanja parničnih stranaka isticala je da je motiv zaključenja ugovora o poklonu bio taj što tužilac kao davalac izdržavanja nije izdržavao primaoca izdržavanja.

Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev smatrajući da je zaključeni ugovor o poklonu (kasnije od ugovora o doživotnom izdržavanju) ništav jer je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i moralu; da na strani poklonodavca (primaoca izdržavanja) nije postojala namera darežljivosti i da je motiv ugovora o poklonu stavljanje van snage ugovora o doživotnom izdržavanju bez prethodno podnete tužbe za raskid ugovora zbog čega je ugovor o poklonu ništav jer je suprotan članu 52. ZOO (ne postoji osnov).

Suprotno, drugostepeni sud smatra da primalac izdržavanja odnosno poklonodavac M.A. kao vlasnik ima pravo da raspolaže nepokretnošću jer je u momentu zaključenja ugovora o poklonu bila vlasnik; da je pravno dejstvo ugovora o doživotnom izdržavanju ''suspendovano'' do trenutka smrti primaoca izdržavanja zbog čega je prenos prava svojine na primaoca odložen i da sve do tog trenutka vlasnik i primalac izdržavanja može raspolagati svojom nepokretnošću.

Drugostepeni sud dalje smatra da je ugovor o poklonu zaključen u zakonom propisanoj pisanoj formi i da su potpisi ugovarača overeni u sudu (član 4. Zakona o prometu nepokretnosti); da predmet i osnov ugovora nisu nedopušteni niti da je motiv za zaključenje ugovora o poklonu kao dobročinog pravnog posla naknadno otpao; u toku postupka tužilac nije doveo u sumnju poslovnu sposobnost poklonodavca niti je predlagao dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da ona nije bila sposobna za rasuđivanje; eventualne mane volje poklonodavca vodili bi rušljivosti ugovora o poklonu zbog kojih bi se ugovor mogao poništiti, a ne utvrditi njegova ništavost. Na kraju drugostepeni sud zaključuje da je za sudbinu ugovora o poklonu bez značaja činjenica da li je ugovor o doživotnom izdržavanju faktički izvršavan ili ne i da li je primalac izdržavanja bila zadovoljna uslugama izdržavanja, kao i da li je poklonoprimac (tužena) bila savesna to jest da li je znala ili mogla znati da je baba tužioca (a njena majka) ranije zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju.

Pravilno je stanovište prvostepenog suda da je ugovor o poklonu (drugi ugovor) protivan moralu (član 103. ZOO).

Naime, moral predstavlja skup pravila ponašanja (najčešće dobrih običaja) u kome su ključne reči ''dobro i loše''. Ima svoju unutrašnju sankciju i manifestuje se u vrednosnom procenjivanju ljudskih postupaka. Činiti ''dobro'' (osnovna moralna zapovest) predstavlja pozitivnu sadržinu morala koji nalaže pošteno življenje, nevređanje drugog i davanje svakom ono što mu pripada. Istovremeno moralne granice predstavljaju i granice autonomnije volje.

Sve izloženo primenjeno na konkretan slučaj ukazuje da zaključivanje novog ugovora o raspolaganju nepokretnoću u situaciji kada se zna za postojanje ranijeg teretnog ugovora i kada prenosilac ne podnosi tužbu radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju pre zaključenja ugovora o poklonu i kada je očigledno da se drugi ugovor zaključuje ''skriveno'' (bez znanja davaoca izdržavanja), predstavlja vređanje prava potraživanja trećeg (davaoca izdržavanja). Zbog toga zaključeni ugovor u odnosu na tužioca ne proizvodi pravno dejstvo.

Osim toga, u sukobu pravnih osnova kada je zaključeno više ugovora o istoj nepokretnosti, prednost ima ono lice koje je upisalo pravo svojine u javne registre pod uslovom da bude savesno. Kao što je navedeno u konkretnom slučaju drugi sticalac (tužena) znala je ili mogla je znati da je ista nepokretnost predmet ugovora o doživotnom izdržavanju. To znanje i činjenica da primalac izdržavanja ne zahteva raskid ugovora čini tuženu kao sticaoca nesavesnom.

Tačno je stanovište drugostepenog suda da tužilac nije stekao pravo svojine zaključenim ugovorom o doživotnom izdržavanju jer je prenos svojine odložen do smrti primaoca izdržavanja. Ali, vlasnik primalac izdržavanja može raspolagati tom imovinom pod uslovom da ne vređa pravo trećeg (ranijeg ugovornika). U konkretnom slučaju, kao što je i istaknuto, povređeno je pravo trećeg (tužioca) zbog čega ugovor prema njemu ne proizvodi pravno dejstvo. Posledica nevažnosti ugovora je vraćanje u ranije pređašnje stanje u javnim registrima.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Tužilac je uspeo u sporu pa su mu priznati sledeći nužni troškovi za vođenje ove parnice i to: na ime sastava tužbe i zastupanja pred prvostepenim sudom od strane punomoćnika advokata 59.050,00 dinara, 7.500,00 dinara na ime zastupanja pred drugostepenim sudom, 12.000,00 dinara na ime sastava revizije (koliko je traženo) i 47.200,00 dinara na ime sudskih taksi.

Na osnovu člana 165. stav 2. u vezi čl. 153. i 154. ZPP odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća sudija

Predrag Trifunović,s.r.