Rev 786/2017 naknada materijalne štete

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 786/2017
11.07.2019. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Biserke Živanović, predsednika veća, Spomenke Zarić i Zorane Delibašić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Mirjana Živić Knežević, advokat iz ..., protiv tuženih Gradske opštine Čukarica, koju zastupa Opštinski javni pravobranilac i stambene zadruge BB iz ..., čiji je punomoćnik Zoran Kos, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 5233/16 od 05.10.2016. godine, na sednici održanoj 11.07.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 5233/16 od 05.10.2016. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P 37/12 od 18.03.2016. godine, stavom prvim izreke, odbijen je prigovor presuđene stvari. Stavom drugim izreke, odbijen je prigovor litispidencije. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade štetu za porušenu kuću u iznosu od 250.000,00 dinara, kao i zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka. Stavom četvrtim izreke, tužilac je obavezan da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 240.000,00 dinara, a drugotuženoj 27.000,00 dinara. Stavom petim izreke, odbijen je zahtev tužioca za oslobađanje obaveze plaćanja sudskih taksi.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 5233/16 od 05.10.2016. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u stavovima trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv drugostepene presude, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi su dostavili odgovor na reviziju.

Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je 11.03.1994. godine. Prvostepena odluka kojom je odlučeno o tužbenom zahtevu ukinuta je rešenjem drugostepenog suda od 15.01.2014. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Pravnosnažna drugostepena presuda doneta je 05.10.2016. godine, odnosno posle stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' br. 55/2014), pa se u konkretnom slučaju primenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku koji je objavljen u ''Službenom glasniku RS'' br. 72/11 i 55/14.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 72/11, 55/14) i našao da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Pred drugostepenim sudom nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1., u vezi sa članom 396. stav 1. ZPP, na koju se ukazuje u reviziji, jer je drugostepeni sud prilikom odlučivanja cenio sve bitne žalbene navode koji su od uticaja na presuđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravni prethodnik tužioca VV, ugovorom o kupoprodaji stekao je zemljište na kome je 1958.godine izgradio kuću u Ul. ... br. .. (sada ...). Zbog bespravne gradnje je vođen upravni postupak i izvršnim rešenjem Sekretarijata za inspekcijske poslove Opštine Čukarica od 04.10.1981. godine naloženo je pravnom prethodniku tužioca da u roku od 5 dana poruši bespravno sagrađene objekte koji se nalaze u ... u Ul. ... br. .., na k.p. br. ../.. KO ..., te ukoliko ne pristupi izvršenju rešenja u ostavljenom roku izvršenje će se sprovesti prinudnim putem, što je i učinjeno 28.03.1985. godine. U rešenju je navedeno da prema Izveštaju o urbanističkoj nameni, stranka nije imala mogućnost ni u vreme izgradnje objekata, a ni u vreme donošenja rešenja da iste legalizuje, pa se štetne posledice bespravnog građenja na drugi način ne mogu otkloniti izuzev rušenja bespravno sagrađenih objekata, a DUP-om Beograda donetim 1951. godine, u raspodeli površine grada po nameni određenih zona čija je pretežna namena stanovanje, sporne parcele su određene kao zona čija je pretežna namena stanovanje. Tužilac je u vezi bespravne gradnje bez uspeha vodio upravni postupak i upravni spor, a odbijen je i njegov zahtev za vanredno preispitivanje sudske odluke donete u upravnom sporu. U prvostepenom postupku je utvrđeno da su svi ostali sukorisnici predmetne parcele prihvatili predlog opštine da se zemljište izuzme iz poseda i postigli sporazum oko naknade za izuzeto zemljište i da su svi objekti u upravnom postupku srušeni, a stanari prethodno raseljeni na privremene lokacije, te da jedino pravni prethodnik tužioca nije bio saglasan da je njegov objekat građen bez građevinske dozvole, zbog čega se kao takav smatra bespravno sagrađenim. Za takav objekat mu ne pripada naknada već samo naknada za zemljište od 350 m2, za koje je tražio da dobije plac da mu se premesti kuća. Rešenjem SZ BB ... pravnom prethodniku tužioca VV dodeljen je na trajno korišćenje u svojstvu nosioca stanarskog prava dvosoban stan u ..., naselje ..., u površini od 66,01 m2, koji će koristiti sa članom svog porodičnog domaćinstva suprugom GG. Prema rešenju SZ BB ... o dodeli stana na korišćenje od 12.03.1985. godine, ovde tužiocu AA je dodeljen na trajno korišćenje u svojstvu nosioca stanarskog prava jednosoban stan u naselju ..., površine 36 m2. Pravni prethodnik tužioca i njegovi članovi domaćinstva nisu prihvatili ponuđene stanove, odnosno nisu zaključili ugovore o korišćenju stanova, ali se imenovani uselio u veći stan u kome je živeo sve do smrti, a potom u istom nastavila da živi njegova supruga koja je u toku postupka takođe preminula. U drugi stan površine 36 m2 preseljene su stvari pokojnog VV, a u tom stanu po navodima pravnog prethodnika tužioca živi treće lice, s obzirom da su članovi porodice odbili da se usele u taj stan.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je našao da je tužbeni zahtev neosnovan. Utvrdio je da su u upravnom postupku i u upravnom sporu donete konačne odluke, da je bespravno sagrađen objekat pravnog prethodnika tužioca, iz kojih razloga je naloženo rušenje, jer VV nije dobrovoljno uklonio objekat, čime bi sačuvao građevinski materijal i smanjio štetu, iz kojih razloga je objekat srušen prinudnim putem u postupku prinudnog izvršenja 28.03.1985. godine, te je tuženi SZ BB uveden u posed parcela od strane Opštine Čukarica kako bi započeo pripremne radove na izgradnji predviđenih objekata. Prvostepeni sud je zaključio da tuženi SZ BB nije pasivno legitimisan u sporu po zahtevu tužioca za naknadu štete za srušene objekte. Kako je našao da je u postupku rušenja tužena Opština Čukarica postupala u skladu sa zakonom donetim izvršnim rešenjem o rušenju, te da u toku postupka tužilac nije pružio dokaze da je u toku rušenja bilo prekoračenja ovlašćenja, odnosno nezakonitog ili nepravilnog postupanja, prvostepeni sud je utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za primenu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima za naknadu štete u odnosu na tuženu Opštinu Čukarica. Takođe, odlučujući o tužbenom zahtevu tužioca zaključio je da u konkretnom slučaju nije bilo uslova za eksproprijaciju objekata koji su izgrađeni bez građevinske dozvole, zbog čega se smatraju bespravno sazidanim objektima i zbog čega je pokrenut postupak rušenja takvih objekata, iz kojih razloga je i zemljište smatrano kao neizgrađeno građevinsko zemljište i kao takvo izuzeto iz poseda svih korisnika parcele. S obzirom da je u zakonom propisanom upravnom postupku izvršeno izuzimanje zemljišta, to po nalaženju prvostepenog suda ne bi bio osnovan zahtev tužioca za naknadu po osnovu faktičke eksproprijacije, jer nije došlo do faktičke eksproprijacije. Prvostepeni sud je zaključio da su pravnom prethodniku tužioca i tužiocu na ime naknade za oduzeto zemljište dodeljena dva stana, na koji način je zadruga kao krajnji korisnik ispunila obavezu isplate naknade za zemljište izuzeto iz poseda VV, kome stoga ne pripada naknada za izuzeto zemljište, iz čega proizlazi da nisu ispunjeni uslovi iz člana 172. Zakona o obligacionim odnosima za zasnivanje odgovornosti tužene Opštine za štetu koju je pretrpeo tužilac zbog rušenja bespravno podignutog objekta, kojeg stanovišta je i drugostepeni sud.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtev, nalazeći da nisu ispunjeni uslovi za naknadu štete, na osnovu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Odredbom člana 172. stav 1. ZOO, propisano je da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ pruzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Za zasnivanje odgovornosti pravnog lica u smislu člana 172. stav 1. ZOO potrebno je da je njegov organ postupao nezakonito (postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili opštem aktu, kao i propuštanje da se zakon, drugi propis ili opšti akt primeni), ili da je postupao nepravilno (postupanje protivno uobičajenom i propisanom načinu obavljanja delatnosti koja nije u skladu sa opštim normama u vršenju službe) i da se takvo postupanje prema nastaloj šteti odnosi kao uzrok prema posledici (uzročno-posledična veza).

Naime, u postupku rušenja bespravno podignutog objekta po rešenju nadležnog opštinskog organa nije bilo nezakonitog i nepravilnog rada organa tužene, jer je u postupku pred opštinskim organima u svemu postupano po osnovu konačnih i izvršnih rešenja i zaključaka tužene, koji su doneti u skladu sa odredbama tada važećeg zakona, a što je sve bilo cenjeno u upravnom postupku, a suprotno revizijskim navodima i upravnom sporu, koji je vođen po zahtevima pravnog prethodnika tužioca. Takođe, suprotno revizijskim navodima, rešenjem Uprave za imovinsko-pravne poslove Čukarica od 28.11.1984. godine, izuzeto je iz poseda neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište tačno navedenih parcela iz poseda ranijih zemljišno-knjižnih vlasnika koji su decidno navedeni, među kojima je i VV, gde je napomenuto da su sva navedena lica imala uknjižene objekte koji su građeni bez dozvole za gradnju i kao takvi su smatrani bespravno sazidanim, te su svi dobili rešenja o rušenju nepokretnosti i svi su postigli sporazum sa opštinom i zadrugom, osim VV, koji nije hteo da zajedno istupa sa njima, a konstatovano je i da su objekti na tom potezu zidani u periodu posle 1955.godine, kada je stupila na snagu Odluka o građenju, a za gradnju nisu pribavljene potrebne građevinske dozvole, to su stoga smatrani bespravno sazidanim, zbog čega je doneto rešenje o izuzimanju iz poseda neizgrađenog građevinskog zemljišta i svim vlasnicima kuća dostavljena rešenja o rušenju objekata, te je suprotno navodima revizije tužioca pravilan zaključak nižestepenih sudova da iz ovih razloga tužena nije mogla doneti rešenje o eksproprijaciji. Iz svega napred navedenog neosnovani su navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Ostalim navodima revizije ponavljaju se žalbeni navodi koji su suprotno revizijskim navodima pravilno ocenjeni od strane Apelacionog suda, te ih ovaj sud neće detaljno obrazlagati, shodno članu 414. stav 2. ZPP, a navode u reviziji kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni kasacioni sud nije cenio, s obzirom da se revizija iz ovih razloga ne može izjaviti (član 407. stav 1. ZPP).

Iz navedenih razloga Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci, na osnovu člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća - sudija

Biserka Živanović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić