Rev 947/2015 obligaciono pravo; raskid ugovora

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 947/2015
05.11.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Gordane Ajnšpiler Popović i Branka Stanića, članova veća, u parnici po tužbi tužilje M.M. iz B., koju zastupa Advokatska kancelarija R. iz B., protiv tuženog M.i. privredno društvo za projektovanje, inženjering, trgovinu i usluge d.o.o. iz N.B., koga zastupa punomoćnik D.V., advokat iz B., radi raskida ugovora, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž br. 8855/2013 od 10.12.2014.godine, u sednici veća održanoj dana 05.11.2015.godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog M.i. d.o.o. iz N.B. izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž br. 8855/13 od 10.12.2014.godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P br. 1350/2010 od 06.09.2013. godine, u stavu prvom izreke usvojen je tužbeni zahtev pa je raskinut ugovor o kupoprodaji nepokretnosti stana od 158,80 m2 na trećem spratu sa jednim garažnim mestom u zajedničkoj garaži, sve na kp.br.... KO ..., ZKUL br.... u ulici ... br.... u B., koji je zaključen i overen pred Četvrtim opštinskim sudom u Beogradu pod Ov br. 11746/08 od 25.09.2008.godine između tuženog kao prodavca i tužilje kao kupca. Stavom drugim izreke obavezan je tuženi da tužilji na ime primljene kupoprodajne cene spornog stana vrati iznos od 214.557,17 evra u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos u skladu sa Zakonom o zateznoj kamati počev od 29.10.2010.godine pa do isplate po stopi za evro koja se utvrđuje na godišnjem nivou u visini referentne kamatne stope Evropske centralne banke na glavne operacije za refinansiranje uvećane za 8% poena do konačne isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da na ime troškova parničnog postupka isplati tužilji iznos od 791.250,00 dinara.

Apelacioni sud u Beogradu je pobijanom presudom Gž br. 8855/13 od 10.12.2014.godine u stavu prvom izreke odbio kao neosnovanu žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu u stavu prvom izreke i stavu drugom izreke u delu kojim je obavezan tuženi da tužilji na ime primljene kupoprodajne cene vrati 214.557,17 evra sa zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o zateznoj kamati počev od 25.12.2012.godine pa do isplate po stopi za evro koja se utvrđuje na godišnjem nivou u visini referentne kamatne stope Evropske centralne banke na glavne operacije za finansiranje uvećane za 8% poena sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u preostalom delu stava drugog izreke tako što je obavezan tuženi da tužilji isplati zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 214.557,17 evra po stopi Evropske centralne banke počev od 29.10.2010.godine kao dana podnošenja tužbe do 24.12.2012.godine u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate. Stavom trećim izreke, preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u stavu trećem izreke prvostepene presude, tako što je obavezan tuženi da tužilji isplati iznos od 675.000,00 dinara na ime troškova postupka.

Protiv drugostepene presude tuženi je preko punomoćnika iz reda advokata blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava odredbi člana 126. i 127. Zakona o obligacionim odnosima.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 399. ZPP ( „Službeni glasnik RS“ broj 125/04 i 111/09) koji se u konkretnom slučaju primenjuje na osnovu člana 506. stav 1.ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11) osim u pogledu revizijskog cenzusa koji je propisan članom 23. stav 3. Zakona o izmenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 55/14) i odlučio da revizija tuženog nije osnovana.

Pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. Revizijom se ne ukazuje na postojanje drugih bitnih povreda koje mogu biti revizijski razlog, a koje bi mogle uticati na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Prema utvrđenim činjenicama parnične stranke su 25.09.2008.godine zaključile ugovor o prodaji nepokretnosti koji je istoga dana overen u sudu, a čiji je predmet prodaja neizgrađenog stana površine 158,80 m2, po ugovorenoj ceni od 276.750 evra za stan i 10.000 evra za garažno mesto, sve u dinarskoj protivvrednosti na dan uplate. Tuženi se kao prodavac obavezao da otpočne gradnju početkom februara 2009.godine i radove završi u roku od 15 meseci, te da tužilji kao kupcu preda stan do kraja maja 2010.godine. Tužilja je u više navrata tuženom ukupno isplatila 224.057,17 evra, a tuženi svoju ugovornu obavezu nije izvršio pa ga je tužilja 04.10.2010.godine obavestila da raskida predmetni ugovor zbog neispunjenja. Deo kuporpodajne cene u iznosu od 9.500 evra tuženi je vratio tužilji te je za vraćanje preostao iznos od 214.557,17 evra.

Kod ovako utvrđenih činjenica, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo, odredbe članova 124, 127, 130. do 132, 262. stav 1. i 277. Zakona o obligacionim odnosima kada su usvojili tužbeni zahtev za raskid spornog ugovora i obavezivanje tuženog da tužilji vrati preostali iznos uplaćene kuporpdajne cene stana, dajući pri tome razloge koje prihvata i revizijski sud.

Neosnovano je ukazivanje revidenta da su nižestepeni sudovi pogrešno primenili odredbe člana 126. i 127. ZOO, jer tuženom nije ostavljen naknadni primereni rok za izvršenje obaveze, pri čemu nije cenjeno da se sve dešava u vreme ekonomske krize, posebno u građevinarstvu, što je opšte poznata činjenica.

Odredba člana 126. Zakona o obligacionim odnosima reguliše pravo na raskid ugovora kada rok za izvršenje ugovora nije bitan elemenat ugovora u kom slučaju poverilac ako želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primeren naknadni rok za ispunjenje.

Odredba člana 127. ZOO, propisuje da poverilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje, ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Poverilac koji usled neispunjenja obaveze dužnika želi raskinuti ugovor potrebno je u principu da ostavi dužniku primereni naknadni rok za ispunjenje obaveze. To nije potrebno kada je ispunjenje o roku bitan elemenat ugovora, kao i u slučaju kada i pre isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno je da dužnik neće ispuniti svoju ugovornu obavezu. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile izgradnju predmetnog stana po principu „ključ u ruke“ najkasnije do kraja maja 2010.godine. Kako tuženi od zaključenja ugovora 25.09.2008.godine do ugovorenog roka gradnje, a ni nakon podnošenja tužbe nije započeo izgradnju stana, iz njegovog držanja proizilazi da on svoju obavezu ne bi ispunio ni da mu je ostavljen nakndni primereni rok, imajući u vidu da je od podnošenja tužbe 27.10.2010.godine do pravnosnažnog okončanja spora proteklo više od 4 godine, te nema osnova da se tuženom kao dužniku u docnji pruži mogućnost da ispuni svoju obavezu i pored nastale docnje. Stoga, i da ugovoreni rok izgradnje nije bio bitan elemenat ugovora, kako smatra tuženi, pravilno su nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtev za raskid ugovora, jer su za to ispunjeni uslovi i primenom člana 127. ZOO. Primarno pravo ugovornih strana je izvršenje ugovora, što je i njihova obaveza u smislu člana 262. stav 1. ZOO. Međutim, kada dužnik, u ovom slučaju tuženi, ne pokaže spremnost da u roku razumne dužine izvrši svoju obavezu, pravo je poverioca ovde tužioca da umesto izvršenja ugovora traži raskid uz pravne posledice raskida propisane članom 132. ZOO.

Na osnovu izloženog i člana 405. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odbio reviziju tuženog kao neosnovanu.

Predsednik veća-sudija

Branislava Apostolović,s.r.