Rev 964/2015 naknada nepokretne štete; oslobađanje od optužbe za krivično delo

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 964/2015
12.11.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Gordane Ajnšpiler Popović i Branka Stanića, članova veća, u parnici po tužbi tužioca P.M. iz B.P., koga zastupa punomoćnik Đ.D., advokat iz B., protiv tužene Republike Srbije, koju zastupa RJP iz Beograda, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž br. 6736/13 od 04.12.2014.godine, u sednici veća održanoj dana 12.11.2015.godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužene Republike Srbije, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž br. 6736/13 od 04.12.2014.godine u delu kojim je pravnosnažno obavezana tužena da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode isplati 4.500.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23.01.2013.godine pa do konačne isplate.

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž br. 6736/13 od 04.12.2014.godine u delu stava prvog izreke, tako što se tužbeni zahtev za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode za iznos preko dosuđenih 4.500.000,00 dinara, a do iznosa od 18.600.000,00 dinara dosuđenog drugostepenom presudom sa zakonskom zateznom kamatom od 23.01.2013.godine odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

Delimičnom presudom Višeg suda u Beogradu P br. 61/2011 od 23.01.2013.godine, u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev i obavezana tužena da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode i zbog povrede ugleda i časti isplati ukupan iznos od 23.320.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23.01.2013.godine pa konačne isplate. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, a za ukupan iznos od 9.580.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 3.01.2013.godine pa do konačne isplate. Stavom trećim izreke, tužilac je oslobođen plaćanja troškova sudskih taksi, te isti padaju ne teret budžetskih sredstava suda.

Apelacioni sud u Beogradu je pobijanom presudom Gž br. 6736/13 od 04.12.2014.godine preinačio delimičnu presudu Višeg suda u Beogradu P br. 61/2011 od 23.01.2013.godine u stavu prvom izreke, tako što je delimično usvojio tužbeni zahtev i obavezao tuženu Republiku Srbiju da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode i povrede ugleda i časti isplati ukupan iznos od 18.600.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23.01.2013.godine pa do konačne isplate, dok je za višak zahteva za iznos od još 4.720.000,00 dinara po istom osnovu tužbeni zahtev odbijen kao neosnovan. Stavom drugim izreke, drugostepene presude odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je delimična presuda u stavu drugom izreke.

Protiv drugostepene presude u delu usvojenog tužbenog zahteva blagovremenu i dozvoljenu reviziju izjavila je tužena zbog pogrešne primene materijalnog prava odredbe člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“72/11 ... 55/14) koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 2. ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11) i člana 23. Zakona o izmenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 55/14) i odlučio da revizija tužene je delimično osnovana.

Pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti, a revizijom tužene ne ukazuje se na postojanje drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje mogu biti revizijski razlog.

Prema utvrđenim činjenicama tužilac je u pritvoru proveo 1860 dana, od 11.11.2003.godine kada mu je određen pritvor rešenjem istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu, Veće za ratne zločine Ki br. 1/03 zbog sumnje da je izvršio krivično delo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ, a na osnovu člana 142. stav 1. tačka 1. ZKP. Rešenjem istoga suga Kv br. 4/06 od 15.12.2008.godine, tužiocu je ukinut pritvor na osnovu člana 146. stav 1. ZKP, a pravnosnažnom presudom Kv br. 4/06 od 12.03.2009.godine, tužilac je oslobođen od optužbe za krivično delo koje mu je stavljeno na teret. Tokom boravka u pritvoru tužilac je bio shodno zakonskim uslovima u izolaciji deleći prostor sa licima iz kriminalnog miljea i obolelim osobama, bio je suočen sa lošom higijenom, neredovnim viđanjem članova porodice, a suočio se i sa smrću oca, koji je umro nešto manje od dve godine od njegovog lišenja slobode. O tužiocu su štampani i elektronski mediji izveštavali kao o ratnom zločincu. Pre lišenja slobode bio je zaposlen, ostvarivao zaradu kojom je obezbeđivao egzistenciju za porodicu, a u vreme prvostepenog presuđenja nalazi se na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje, ali nije korisnik prava na novčanu naknadu po bilo kom osnovu. Zbog boravka u pritvoru tužilac oseća zdravstvene tegobe, a u vansudskom postupku po zahtevu upućenom Ministarstvu pravde za naknadu štete ništa nije naplatio.

Kod ovako utvrđenih činjenica pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da tužiocu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete na osnovu člana 560. stav 1. tačka 1. ZKP u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, osnovano se u reviziji tužene ističe da je naknada nematerijalne štete previsoko odmerena i da je u suprotnosti sa pravilom iz člana 200. ZOO.

Duševni bolovi zbog neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstveni vid štete, koji obuhvata sve štetne posledice nematerijalne prirode vezane za ličnost oštećenog, a proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Za ovu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade, pri čijem odmeravanju sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito vreme boravka u pritvoru, uslove boravka, ponašanje stražara i zatvorskog osoblja, nanošenje verbalnih i realnih uvreda i torture, nedostatak radnog angažovanja, vrstu krivičnog dela koje je bilo predmet optužnice, izveštavanje medija, odnosno opšte interesovanje javnosti o suđenju, korišćenje sredstava rehabilitacije, činjenici da li je oštećeni zahtevao objavljivanje presude na osnovu saopštenja posle neopravdanog pritvora, životno doba lica koje je neosnovano lišeno slobode i njegovo porodično stanje, zanimanje, društvenu aktivnost, raniji neporočni život, neosuđivanost, smanjeni izgledi za napredovanje, ograničenja u obavljanju političkih i društvenih funkcija, omalovažavanje i neprihvatanje u mestu prebivališta i radnoj sredini, kao i druge okolnosti.

Novčana svota koja se dosuđuje na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode predstavlja satisfakciju oštećenom, kojom će se najefikasnije uspostaviti psihička ravnoteža narušena trpljenjem duševnog bola. Visina novčane naknade za neimovinsku štetu stoga se utvrđuje primenom člana 232. ZPP, ali slobodna ocena suda u odlučivanju prilikom utvrđivanja visine novčane naknade nije neograničena, već se sud morao rukovoditi osnovanim principima koji se tiču odmeravanja naknade štete uopšte pri čemu je posebno morao imati u vidu da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom, polazeći od kriterijuma koji utiču na visinu naknade, kao i od načela pravičnosti, primerenosti i solidarnosti. Sud traba da odmeri naknadu u iznosu čija kupovna moć može obezbediti oštećenom određena zadovoljstva radi uspostavljanja psihičke ravnoteže.

U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su pravilno kao elemente za određivanje naknade cenili dužinu trajanja neosnovanog pritvora, lične i porodične prilike tužioca, negativno izveštavanje medija, kao i loše zatvorske uslove, a drugostepeni sud je činjenicu da tužilac nije koristio u cilju obeštećenja institut rehabilitacije iz člana 546. ranije važećeg ZKP su pogrešnom primenom odredbe člana 200. stav 2. ZOO tužiocu dosudili neprihvatljivo visok iznos naknade štete, što nije spojivo sa prirodom i društvenom svrhom iste. Sudovi nisu cenili da je tužilac bio izložen istim zatvorskim uslovima kao svi zatvorenici, da ne ukazuje na neadekvatno ponašanje stražara i zatvorskog osoblja, da je na lični zahtev prebačen u zatvor sa boljim uslovima, da je imao potrebnu lekarsku negu i terapiju, da je u pritvoru bio na osnovu pokrenutog krivičnog postupka zbog dela ratnog zločina, te da je iz pritvora pušten pre nego što je u zakonito sprovedenom postupku oslobođen optužbe. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, te da se tuženi nije koristio pravom iz člana 546. ZKP, odnosno javno saopštavanje o odluci iz koje proizilazi neosnovanost lišenja slobode, te imajući u vidu svrhu i pravnu prirodu naknade neimovinske štete, kao i ekonomske i socijalne prilike i državi u kojoj se naknada dosuđuje po oceni Vrhovnog kasacionog suda novčana naknada u iznosu od 4.500.000,00 dinara predstavlja adekvatnu naknadu nematerijalne štete tužiocu kojom će se istom pružiti odgovarajuće zadovoljenje za sve štetne posledice proistekle iz neosnovanog lišenja slobode.

Na osnovu izloženog, Vrhovni kasacioni sud je za iznos od 4.500.000,00 dinara odbio reviziju tužene kao neosnovanu, dok je preko tog iznosa pa do iznosa od 18.600.000,00 dinara dosuđenog drugostepenom presudom tužbeni zahtev odbio kao previsoko postavljen, te odlučio usvajanjem revizije tužene u ovom delu.

Na osnovu izloženog i člana 414. stav 1. i 416. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća-sudija

Branislava Apostolović,s.r.