Rev2 1272/2022 3.5.17.1; privremeni i povremeni poslovi; 3.5.7; preobražaj radnog odnosa

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1272/2022
30.05.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Branke Dražić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Milica Leskovac, advokat iz ..., protiv tuženog JKP „Vodovod i kanalizacije“ Novi Sad, čiji je punomoćnik Ivana Taševski, advokat iz ..., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2818/21 od 02.02.2022. godine, u sednici održanoj 30.05.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2818/21 od 02.02.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 1841/2019 od 15.06.2021. godine, tužbeni zahtev tužilje je delimično usvojen (stav prvi izreke); odbačena je tužba tužilje u delu kojim je tražila da se poništi otkaz ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova broj .. od 27.11.2019. godine (stav drugi izreke); utvrđeno je da je tužilja u radnom odnosu na neodređeno vreme kod tuženog počev od 01.01.2018. godine (stav treći izreke); obavezan je tuženi da tužilju vrati na rad u roku od osam dana od dana dostavljanja prepisa presude pod pretnjom izvršenja (stav četvrti izreke); obavezan je tuženi da tužilji na ime razlike zarade za period od januara 2018. godine do novembra 2019. godine isplati pojedinačne mesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je bliže označeno u izreci (stav peti izreke); obavezan je tuženi da tužilji na ime minulog rada za period od januara 2018. godine do novembra 2019. godine isplati pojedinačne mesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom bliže označene u izreci (stav šesti izreke); odbijen je tužbeni zahtev tužilje u pogledu isplate uvećane zarade na ime minulog rada za period od januara 2018. godine do novembra 2019. godine preko iznosa dosuđenih stavom šestim izreke (stav sedmi izreke); obavezan je tuženi da tužilji za period od januara meseca 2018. godine do novembra meseca 2019. godine na ime naknade za ishranu u toku rada isplati pojedinačne mesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom bliže navedene u izreci (stav osmi izreke); obavezan je tuženi da tužilji na ime naknade štete zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora za 2018. i 2019. godinu isplati iznose sa zakonskom zateznom kamatom bliže navedene u izreci (stav deveti izreke); odbijen je tužbeni zahtev tužilje u delu kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime naknade štete zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora za 2017. godinu isplati traženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom (stav deseti izreke); obavezan je tuženi da u korist tužilje za period od 01.01.2018. do 27.11.2019. godine uplati pripadajuće doprinose za obavezno socijalno osiguranje kod nadležnog Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srbije, Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje Republike Srbije i Nacionalne službe za zapošljavanje, a prema osnovici koja bude važila na dan isplate iznosa dosuđenih na ime razlike zarade utvrđenih ovom presudom (stav jedanaesti izreke); obavezan je tuženi da tužilji isplati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 100.698,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do konačne isplate u roku od 15 dana (stav dvanaesti izreke) i odbijen je tužbeni zahtev tužilje u pogledu zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka za period od presuđenja do izvršnosti presude (stav trinaesti izreke).

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2818/21 od 02.02.2022. godine, stavom prvim izreke, usvojena je žalba tuženog i preinačena u usvajajućem delu prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtev: da se utvrdi da je tužilja zasnovala radni odnos na neodređeno vreme kod tuženog dana 01.01.2018. godine; da se tuženi obaveže da tužilju vrati na rad u roku od osam dana od dana dostavljanja prepisa presude; da se tuženi obaveže da tužilji za period od 01.01.2018. do 17.11.2019. godine isplati razliku zarade, uvećanu zaradu po osnovu minulog rada, naknadi troškove za ishranu u toku rada i naknadi štetu za neiskorišćeni godišnji odmor; da tuženi u korist tužilje za isti period uplati doprinose nadležnom Fondu PIO, nadležnom Fondu zdravstvenog osiguranja i Nacionalnoj službi za zapošljavanje, a prema osnovici koja bude važila na dan uplate dosuđenih razlika zarade utvrđenih pobijanom presudom u roku od 15 dana, kao i da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 100.698,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do konačne isplate u roku od 15 dana. Stavom drugim izreke, obavezana je tužilja da tuženom naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 61.400,00 dinara i troškove žalbenog postupka u iznosu od 35.349,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate u roku od osam dana.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18 i 18/20) – u daljem tekstu: ZPP i utvrdio da revizija tužilje nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2) ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je po osnovu više zaključenih ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova bila radno angažovana kod tuženog u periodu od 01.01.2018. do 27.11.2019. godine na obavljanju istih poslova. Postojao je kontinuitet u obavljanju tih poslova u navedenom periodu jer je tuženi po isteku zaključenog ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova sa tužiljom odmah zaključivao novi ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova sa drugačijim nazivom posla, ali bi tužilja bez prekida nastavljala da kod tuženog obavlja uvek iste poslove. Poslovi koje je tužilja obavljala kod tuženog su, prema odredbama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova kod tuženog od 31.01.2017. godine i od 12.09.2018. godine, u opisu poslova radnog mesta „čistač prostorija – spremačica“. Navedenim pravilnicima bilo je predviđeno da poslove tog radnog mesta obavlja 21 izvršilac. Međutim, u spornom periodu od 01.01.2018. godine do 27.11.2019. godine, na tom radnom mestu je bilo raspoređeno od 11 do 13 izvršilaca.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtev tužilje za utvrđenje radnog odnosa zasnovanog na neodređeno vreme, vraćanje na rad i isplatu traženih naknada proisteklih iz radnog odnosa, osnovan. Ovo stoga jer je tuženi zloupotrebio institut privremenih i povremenih poslova, zbog čega su predmetni ugovori o obavljanju privremenih i povremenih poslova ništavi s obzirom na to da su zaključeni protivno odredbi člana 197. Zakona o radu kako bi se izbeglo zasnivanje radnog odnosa.

Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tuženog došao do drugačijeg zaključka, pa je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužilje. Prema oceni drugostepenog suda, prvostepeni sud je propustio da prilikom primene materijalnog prava ceni da je tuženi javno preduzeće koje po članu 2. stav 1. tačka 5) Zakona o budžetskom sistemu spada u korisnike javnih sredstava, zbog čega se u odnosu na njega primenjuju odredbe tog zakona kojima je u spornom periodu bila propisana zabrana zasnivanja radnog odnosa sa novim licem radi popunjavanja slobodnih odnosno upražnjenih radnih mesta.

Prema oceni Vrhovnog kasacionog suda, pravilno je drugostepeni sud primenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtev tužilje odbio i to sa razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

Članom 197. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05... 75/14) propisano je da poslodavac može za obavljanje poslova koji su po svojoj prirodi takvi da ne traju duže od 120 radnih dana u kalendarskoj godini zaključiti ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova.

Po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, pravilno je ocenio prvostepeni sud da su u konkretnom slučaju ugovori o obavljanju privremenih i povremenih poslova zaključeni protivno citiranoj odredbi člana 197. stav 1. Zakona o radu, ali je drugostepeni sud osnovano našao da se u odnosu na tuženo javno preduzeće primenjuju odredbe o zabrani zasnivanja radnog odnosa propisane Zakonom o budžetskom sistemu, koje prvostepeni sud nije imao u vidu prilikom odlučivanja.

Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu („Službeni glasnik RS“, broj 95/18) je propisano u članu 27e stav 34. da korisnici javnih sredstava ne mogu zasnivati radni odnos sa novim licima radi popunjavanja slobodnih, odnosno upražnjenih radnih mesta do 31.12.2019. godine. Izuzetno od stava 34. ovog član, radni odnos sa novim licima može se zasnovati uz saglasnost tela Vlade, na predlog nadležnog ministarstva, odnosno drugog nadležnog organa, uz prethodno pribavljeno mišljenje ministarstva. Ukupan broj zaposlenih na određeno vreme zbog povećanog obima posla, lica angažovanih po ugovoru o delu, ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, preko omladinske i studentske zadruge i lica angažovanih po drugim osnovima, kod korisnika javnih sredstava, ne može biti veći od 10% ukupnog broja zaposlenih. Izuzetno od stava 36. ovog člana, broj zaposlenih na određeno vreme zbog povećanog obima posla, lica angažovanih po ugovoru o delu, ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, preko omladinske i studentske zadruge i lica angažovanih po drugim osnovama, kod korisnika javnih sredstava, može biti veći od 10% ukupnog broja zaposlenih, uz saglasnost tela Vlade, na predlog nadležnog ministarstva, odnosno drugog nadležnog organa, uz prethodno pribavljeno mišljenje ministarstva (st. 35-37). Članom 105. istog zakona, propisano je da ako su odredbe drugih zakona odnosno propisa, u suprotnosti sa ovim zakonom, primenjuju se odredbe ovog zakona.

Prema stavu Vrhovnog kasacionog suda, odredbe Zakona o budžetskom sistemu kojima se propisuje zabrana zasnivanja radnog odnosa sa novim licem radi popunjavanja slobodnih, odnosno upražnjenih radnih mesta kod korisnika javnih sredstava su lex specialis u odnosu na odredbe člana 32. Zakona o radu, kojima je propisano da ako poslodavac ne zaključi ugovor o radu pre stupanja zaposlenog na rad, smatra se da je zaposleni zasnovao radni odnos na neodređeno vreme danom stupanja na rad.

Imajući u vidu izloženo, a kako je tuženi korisnik javnih sredstava, to se na njega, po pravilnoj oceni drugostepenog suda, odnosi zabrana novog zapošljavanja, odnosno zasnivanja radnog odnosa mimo prethodno pribavljene saglasnosti nadležnog organa.

S obzirom na izloženo, neosnovani su navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava, pa je Vrhovni kasacioni sud primenom odredbe člana 414. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Katarina Manojlović Andrić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić