Rev2 1287/2014 ocena zakonitosti odluke o lišenju svešteničkog čina

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1287/2014
24.12.2014. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Snežane Andrejević, predsednika veća, Branislave Apostolović i Biserke Živanović, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca V.Z. iz sela Š., G.M., čiji su punomoćnici Č.Ć, advokat iz G.M. i Č.M., advokat iz Ž., B., protiv tužene S. p.c. iz B., čiji je punomoćnik M.N, advokat iz B., radi poništaja odluke, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv rešenja Višeg suda u Beogradu Gž1 792/13 od 16.04.2014. godine, na sednici održanoj 24.12.2014. godine, doneo je

R E Š E NJ E

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca, izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Beogradu Gž1 792/13 od 16.04.2014. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Prvi osnovni sud u Beogradu, rešenjem P1 467/11 od 08.04.2013. godine ispravljenog rešenjem tog suda P1 467/11 od 27.05.2013. godine, usvojio je prigovor punomoćnika tužene i oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu (stav prvi izreke). Ukinuo je sve sprovedene radnje i odbacio tužbu tužioca (stav drugi izreke). Obavezao je tužioca da naknadi tuženoj troškove postupka od 215.250,00 dinara (stav treći izreke).

Viši sud u Beogradu, rešenjem Gž1 792/13 od 16.04.2014. godine, odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrdio rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 476/11 od 08.04.2013. godine, u stavu prvom i drugom izreke, ispravljenog rešenjem od 27.05.2013. godine (stav prvi izreke). Preinačio je rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 467/11 od 08.04.2013. godine, ispravljenog rešenjem od 27.05.2013. godine, u stavu trećem izreke, i obavezao tužioca da naknadi tuženoj troškove postupka od 129.750,00 dinara, dok je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova postupka u preostalom delu za iznos od 85.500,00 dinara.

Protiv rešenja drugostepenog suda kojim je postupak pravnosnažno završen, u ime tužioca, reviziju je blagovremeno izjavio njegov punomoćnik advokat Č.Ć., zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, radi razmatranja pravnog pitanja, ujednačavanje sudske prakse i potrebe novog tumačenja prava.

U ime tužene, odgovor na reviziju je blagovremeno podneo njen punomoćnik.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijano rešenje, na osnovu člana 399. a u vezi odredbe člana 412. stav 5. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 125/04, 111/09, 36/11 i 53/13-US), koje se primenjuju na osnovu odredbe člana 506. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 49/13-US i 74/13-US), pa je utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku pred nižestepenim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Neosnovani su navodi revizije kojima se ukazuje, da je drugostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rešenja učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 1. a u vezi člana 382. ZPP, kada je između ostalog morao po službenoj dužnosti da ceni da li je osnovni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka, s obzirom na to da je drugostepeni sud u obrazloženju pobijanog rešenja naveo koje je žalbene navode od značaja cenio, kao i koje je razloge uzeo u obzir po službenoj dužnosti, pa se u tom delu navodima revizije ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rešenja. Pored toga, neophodno je konstatovati da se zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 1. ZPP, koje su eventualno učinjene u postupku pred prvostepenim sudom, na koje se tužilac u reviziji poziva i to iz člana 15. i 16. ZPP, revizija ne može izjaviti prema odredbama člana 398. stav 1. ZPP.

Pravilno su nižestepeni sudovi zbog sudske nenadležnosti odbacili tužbu tužioca, kojom je tražio poništaj presude Crkvenog suda Pravoslavne eparhije Žičke CS br.126 od 17.08.2010. godine (kojom je zbog predmetnog krivičnog dela osuđen na lišenje svešteničkog čina) i presude Velikog Crkvenog suda Srpske pravoslavne crkve broj 21/10 od 07.12.2010. godine (prema kojoj je presuda Crkvenog suda Eparhije žičke osnovana i ista osnažena između ostalog), kao nezakonitih, da se obaveže tužena da vrati tužioca na rad i poništi lišenje svešteničkog čina i vraćanje zvanja jereja tužiocu, obaveže da tužiocu plati na ime izgubljene zarade opredeljene novčane iznose, kao i pripadajuće doprinose, sve sa zakonskom zateznom kamatom, s obzirom na to da je za pružanje sudske zaštite tužiocu u smislu člana 1. a u vezi odredbe člana 16. stav 2. ZPP-a, posebnim zakonom predviđena druga vrsta postupka.

Naime, prema odredbama člana 44. st. 1. i 2. Ustava Republike Srbije („Službeni glasnik RS“ br. 98/06), crkve i verske zajednice su ravnopravne i odvojene od države. Crkve i verske zajednice su ravnopravne i slobodne da samostalno uređuju svoju unutrašnju organizaciju, verske poslove, da javno vrše verske obrede, da osnivaju verske škole, socijalne i dobrotvorne ustanove i da njima upravljaju, u skladu sa zakonom. Zakonom o crkvama i verskim zajednicama („Službeni glasnik RS“, br. 36/2006), uređena su pitanja koja se odnose na pravni položaj crkava i verskih zajednica i njihovu autonomiju, pa je tako odredbama člana 6. stav 1. i 3. propisano da su crkve i verske zajednice nezavisne od države i jednake pred zakonom i da crkve i verske zajednice imaju pravo da samostalno uređuju i sprovode svoj poredak i organizaciju i da samostalno obavljaju svoje unutrašnje i javne poslove. Autonomna regulativa crkava i verskih zajednica u smislu člana 7. ovog zakona ukazuje da država ne može ometati primenu autonomnih propisa crkava i verskih zajednica, kao i da za izvršenje pravnosnažnih odluka i presuda koje izdaju nadležni organi crkava i verskih zajednica država pruža odgovarajuću pomoć, na njihov zahtev, u skladu sa zakonom. Crkve i verske zajednice koje su registrovane u skladu sa ovim zakonom imaju svojstvo pravnog lica (član 9. stav 1).

Prava sveštenika, odnosno verskih službenika uređena su članom 8. Zakona o crkvama i verskim zajednicama tako da starešine odnosno verske službenike biraju i postavljaju crkve i verske zajednice, u skladu sa svojim autonomnim propisima (stav 1), a vršenje svešteničke, odnosno verske službe reguliše se autonomnim propisima crkava i verskih zajednica (stav 2).

Sveštenici, odnosno verski službenici imaju pravo na zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom u smislu odredbi člana 29. stav 1. Zakona o crkvama i verskim zajednicama - kojima su regulisana socijalna prava ovih lica. Ova prava ostvaruju kao osiguranici samostalnih delatnosti u smislu člana 12. tačka 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“, br. 34/03, sa izmenama i dopunama), u vezi člana 6. stav 1. tačka 13. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje („Službeni glasnik RS“, br. 84/04, sa izmenama i dopunama).

Prema članu 176. stav 1. tačka 16. Ustava Srpske pravoslavne crkve, kao autonomnog propisa kojim su uređena pitanja unutrašnje organizacije tužene, paroh između ostalog ima i dužnost da: postavlja i otpušta u sporazumu sa crkveno-opštinskim odborom crkvenjaka i pojca; upućuje ih, rukovodi i nadzire u njihovoj službi, a u slučaju nesporazuma između paroha i crkveno-opštinskog odbora u pitanju pojca i crkvenjaka, spor konačno rešava eparhijski Arhijerej.

Eparhijski crkveni sud je u smislu člana 115. u vezi člana 143. Ustava Srpske pravoslavne crkve organ eparhijskog Arhijereja za crkveno sudstvo i poslove unutrašnje crkvene uprave, a odluke eparhijskih crkvenih sudova koji ne podležu razmatranju viših vlasti, izvršne su i njih izvršavaju područni crkveni organi (član 135).

Kako se prema odredbama člana 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/2005, sa izmenama i dopunama), odredbe ovog matičnog zakona primenjuju na zaposlene koji rade na teritoriji Republike Srbije ako zakonom nije drukčije određeno, na položaj prava i odgovornosti lica koja vrše versku službu se, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ne primenjuju propisi matičnog radnog zakonodavstva, već autonomni propisi kojima je uređen položaj crkava i verskih zajednica. Sistemski propisi garantuju ostvarivanje socijalnih prava ovim licima iz zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja, a vršenje verske službe i zaštita prava ovih lica uređuje se autonomnim propisima i ostvaruje pred organima crkava, odnosno verskih zajednica.

Prema tome, kako je osporenu presudu o osudi na lišenje svešteničkog čina zbog predmetnih krivičnih dela doneo Crkveni sud pravoslavne Eparhije žičke, koja je osnažena navedenom presudom Velikog crkvenog suda Srpske pravoslavne crkve, to je ocena zakonitosti odluke o lišenju svešteničkog čina izvršena u skladu sa autonomnim propisima u posebnoj vrsti postupka određenom posebnim propisima, pa se ocena zakonitosti odluke o lišenju svešteničkog čina ne može vršiti i po pravilima iz člana 1. ZPP, kojima se uređuje postupak za pružanje sudske zaštite.

S toga, kako ni po oceni revizijskog suda rešavanje ove vrste spora, prema istaknutim tužbenim zahtevima, nije u sudskoj jurisdikciji, to su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Iz iznetih razloga Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbi člana 405. stav 1. u vezi odredbe člana 412. stav 5. ZPP odlučio kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Snežana Andrejević,s.r.