Rev2 1832/2015 ustavna žalba; ponavljanja postupka

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1832/2015
28.10.2015. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Jelene Borovac i Gordane Ajnšpiler-Popović, članova veća, u sporu tužilje D.Z. iz K., čiji je punomoćnik B.M., advokat iz C., protiv tuženog Đ.S. DOO iz K., koga zastupa N.M., advokat iz I., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv rešenja Višeg suda u Somboru Gž1 56/2015 od 12.05.2015. godine, u sednici održanoj 28.10.2015. godine, doneo je

R E Š E NJ E

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog, izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Somboru Gž1 56/2015 od 12.05.2015. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Pravnosnažnim rešenjem Višeg suda u Somboru Gž1 56/2015 od 12.05.2015. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđeno rešenje Osnovnog suda u Vrbasu P1 385/12 od 02.03.2015. godine, kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka, okončanog pravnosnažnom presudom na osnovu odricanja Opštinskog suda u Kuli P1 1354/06 od 12.01.2007. godine, a ta odluka ukinuta. Odbijen je i zahtev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažnog rešenja donetog u drugom stepenu tuženi je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud ispitao je pobijano rešenje primenom čl. 412. stav 4. u vezi čl. 399. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04, 111/09), koji se primenjuju na osnovu čl. 506. stav 1. ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 55/14) i našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda iz čl. 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ni bitna povreda iz čl. 361. stav 2. tačka 12. ZPP, na koju revident ukazuje. Nižestepena rešenja su jasna, obrazložena i neprotivrečna. Sadrže sve razloge o odlučnim činjenicama.

U konkretnom slučaju, presudom na osnovu odricanja Opštinskog suda u Kuli P1 1354/06 od 12.01.2007. godine, koja je postala pravnosnažna 02.02.2007. godine, odbijen je tužbeni zahtev, kojim je tužilja tražila da se tuženi obaveže da joj isplati regres za godišnji odmor za 2003, 2004. i 2005. godinu, razliku zarade za period od septembra 2003. do avgusta 2006, stipendiju i da izvrši uplatu poreza i doprinosa nadležnim fondovima, u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate na svaki pojedinačni iznos, na način određen u izreci ove presude. Ova vrsta presude doneta je primenom člana 337. ZPP, jer je tužilja podneskom od 11.01.2007. godine tužbu u ovom sporu povukla uz odricanje od tužbenog zahteva. Naime, tužilja je sa tuženim zaključila ugovor o vansudskom poravnanju, kojim se odrekla svih novčanih potraživanja prema tuženom na ime zarade, koja su bila predmet tužbenog zahteva u tom sporu i preuzela obavezu da će se odreći postavljenog tužbenog zahteva uz prestanak radnog odnosa kod tuženog na dan potpisivanja ugovora o vansudskom poravnanju.

Tužilja je 01.02.2012. godine podnela predlog za ponavljanje postupka iz razloga propisanih članom 422. stav 1. tačka 11. Zakona o parničnom postupku. Navela je da je za ovaj razlog za ponavljanje postupka saznala 28.01.2012. godine, kada je stekla mogućnost da upotrebi odluku Ustavnog suda Republike Srbije Už 2542/2009 od 21.12.2011. godine, kojom je usvojena ustavna žalba D.V. i utvrđeno da su presudom Okružnog suda u Somboru Gž1 952/09 od 30.10.2009. godine povređena prava podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje i pravičnu naknadu za rad iz čl. 32. stav 1. i čl. 60. stav 4. Ustava Republike Srbije, poništena navedena presuda i naloženo nadležnom sudu da ponovo odluči o žalbi tuženog, izjavljenoj protiv presude Opštinskog suda u Kuli P1 1327/06 od 10.06.2008. godine. Takođe, navedenom odlukom Ustavnog suda određeno je da ona ima pravno dejstvo i prema licima koja nisu podnela ustavnu žalbu, a nalaze se u istoj pravnoj situaciji, kao i podnosilac ustavne žalbe. Da je ova odluka Ustavnog suda bila upotrebljena u ranijem postupku, bila bi od uticaja na donošenje povoljnije odluke za tužilju, odnosno sud ne bi doneo presudu na osnovu odricanja primenom čl. 337. stav 3. Zakona o parničnom postupku, jer se radi o zahtevu kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 3). Tačnije, u korpusu prava na rad iz člana 60. stav 3. Ustava Republike Srbije, nalaze se i pravo na pravičnu naknadu za rad i pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa, kojih se niko ne može odreći. Uz predlog je priložila i fotokopiju odluke Ustavnog suda Republike Srbije, na koju se pozvala.

Tuženi je podneo odgovor na predlog za ponavljanje postupka u kome je naveo da se podnosilac predloga ne nalazi u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao i podnosilac ustavne žalbe D.V., pa pomenuta odluka Ustavnog suda ne može imati dejstvo i prema podnosiocu predloga. Takođe, naveo je da tužilja i tuženi nisu zaključili ugovor o vansudskom poravnanju, kojim se tužilja odrekla svih novčanih potraživanja prema tuženom na ime zarade, koja su bila predmet tužbenog zahteva u ovom sporu, već se odrekla tužbenog zahteva, zbog čega je i doneta presuda na osnovu odricanja. Tužilja se, naime, nije odrekla prava na zaradu, već tužbenog zahteva da zahteva njenu isplatu. Iz ovih razloga, predložio je da se predlog odbaci, odnosno odbije kao neosnovan.

Prema čl. 422. stav 1. tačka 11. Zakona o parničnom postupku, postupak koji je odlukom suda pravnosnažno završen može se po predlogu stranke ponoviti ako je u postupku po ustavnoj žalbi Ustavni sud utvrdio povredu ili uskraćivanje ljudskog ili manjinskog prava i slobode zajemčene Ustavom u parničnom postupku.

Prema čl. 87. Zakona o Ustavnom sudu, ako je pojedinačnim aktom ili radnjom povređeno ili uskraćeno Ustavom zajemčeno ljudsko ili manjinsko pravo ili sloboda više lica, a samo neki od njih su podneli ustavnu žalbu, odluka Ustavnog suda odnosi se i na lica koja nisu podnela ustavnu žalbu, ako se nalaze u istoj pravnoj situaciji.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za ponavljanje pravnosnažno okončanog postupka primenom člana 422. stav 1. tačka 11. Zakona o parničnom postupku. Tužilja se nalazi u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao i podnosilac ustavne žalbe D.V., po čijoj ustavnoj žalbi je Ustavni sud Republike Srbije utvrdio da su presudom Okružnog suda u Somboru Gž1 952/09 od 30.10.2009. godine povređena prava podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje i na pravičnu naknadu za rad iz čl. 32. stav 1. i 60. stav 4. Ustava Republike Srbije, zbog čega je poništena ova presuda i naloženo nadležnom sudu da ponovo odluči o žalbi tuženog, izjavljenoj protiv presude Opštinskog suda u Kuli P1 1327/06 od 10.06.2008. godine. I D.V. i tužilja u ovom sporu tražili su svojim tužbama isplatu istovrsnih novčanih potraživanja iz rada od tuženog (regres, razlika zarade, stipendija, uplata poreza i doprinosa). Za razliku od podnosioca ustavne žalbe, tužilja se odrekla tužbenog zahteva, što je za posledicu imalo donošenje presude na osnovu odricanja primenom čl. 337. ZPP i odbijanje tužbenog zahteva u ovom sporu. Kao i podnosilac ustavne žalbe, i tužilja je zaključila ugovor o vansudskom poravnanju sa istim poslodavcem. U toj situaciji, činjenica što se tužilja odrekla tužbenog zahteva u ovom sporu, što nije slučaj sa podnosiocem ustavne žalbe, ne znači da je tužilja u drugačijoj pravnoj situaciji u odnosu na njega. Odricanje, kao raspolaganje subjektivnim pravom, po svojoj pravnoj prirodi, odnosi se i na pravni posao i na procesnu radnju. Donošenjem presude na osnovu odricanja sud je postupio suprotno članu 3. stav 3. Zakona o parničnom postupku, jer je dozvolio raspolaganje stranke suprotno članu 60. stav 4. Ustava Republike Srbije. Zabrana donošenja presude na osnovu odricanja iz čl. 337. stav 3. Zakona o parničnom postupku odnosi se na zahtev kojim stranke ne mogu raspolagati - raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom i pravilima morala.

Kako se tužilja u ovom sporu nalazi u istoj pravnoj situaciji kao i podnosilac ustavne žalbe, odluka Ustavnog suda doneta u postupku po ustavnoj žalbi podnosioca D.V. ima pravno dejstvo i prema tužilji, pa su nižestepeni sudovi pravilno dozvolili ponavljanje postupka, okončanog pravnosnažnom presudom donetom u ovom sporu i tu odluku ukinuli primenom čl. 428. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

U reviziji tuženog, u pretežnom delu, ponavljaju se žalbeni navodi, koji su bili predmet pravilne ocene drugostepenog suda, koju prihvata i Vrhovni kasacioni sud.

Na osnovu čl. 412. stav 4. u vezi čl. 405. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.