Rev2 1979/2015 tehnološki višak

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1979/2015
03.02.2016. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Vesne Popović, predsednika veća, Lidije Đukić i Božidara Vujičića, članova veća, u parnici tužioca B.B. iz P., čiji je punomoćnik D.S., advokat iz P., protiv tuženog Kompanije H. DOO B., fabrika P., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1254/15 od 25.06.2015. godine, u sednici održanoj 03.02.2016. godine, doneo je

R E Š E NJ E

UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Nišu Gž1 1254/15 od 25.06.2015. godine i presuda Osnovnog suda u Prokuplju P1 250/14 od 24.02.2015. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Prokuplju P1 250/14 od 24.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio poništaj kao nezakonitog rešenja tuženog o otkazu ugovora o radu broj 1529 od 03.01.2007. godine, kojim je tužiocu prestao radni odnos, kao i da se naloži tuženom da tužioca vrati na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima i prizna mu sva prava iz radnog odnosa; stavom drugim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 1254/15 od 25.06.2015. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Prokuplju P1 250/14 od 24.02.2015. godine.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. Zakona o parničnom postupku koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, broj 72/11 i 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužioca osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, nižestepene presude zasnivaju se na pogrešnoj primeni materijalnog prava, zbog čega činjenično stanje nije potpuno utvrđeno.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog na osnovu ugovora o radu od 03.01.2007. godine i raspoređen na poslovima referenta nabavke ambalaže. Rešenjem tuženog od 15.10.2013. godine, tužiocu je otkazan ugovor o radu usled ekonomskih i organizacionih promena i utvrđeno pravo na otpremninu od 96.111,36 dinara. Tuženi je 08.10.2013. godine, doneo odluku o prestanku potrebe za obavljanjem određenih poslova, odnosno smanjenju obima posla, kojom je utvrđeno da je prestala potreba za radom 11 zaposlenih, između ostalog i tužioca. Tačkom 4. navedene odluke utvrđeno je da poslodavac nema obavezu da donese Program rešavanja viška zaposlenih u skladu sa članom 153. Zakona o radu, imajući u vidu ukupan broj od 230 zaposlenih na dan 08.10.2013. godine. Pravilnikom o sistemataizaciji radnih mesta od 08.10.2013. godine ukinuto je radno mesto referent nabavke ambalaže, kao i radno mesto referent nabavke sirovina, a sistematizovano je novo radno mesto referent javne nabavke, koji obuhvata poslove refernta nabavke ambalaže i poslove referenta nabavke sirovina. Za to radno mesto predviđen je 1 izvršilac na koje je raspoređen zaposleni S.Đ.. Pre otkaza ugovora o radu tužiocu je isplaćena otpremnina.

Razlozi na koje se pozivaju nižestepeni sudovi kada su utvrdili da je rešenje tuženog zakonito su ti da je radno mesto tužioca ukinuto, da je novim Pravilnikom o sistematizaciji predviđeno radno mesto referent javne nabavke, koje obuhvata i poslove referenta nabavke ambalaže, te kako tuženi nije bio u zakonskoj obavezi da donese Program rešavanja viška zaposlenih, na novo radno mesto sa jednim izvršiocem raspoređen je S.Đ., obzirom da je raspoređivanje zaposlenih diskreciono pravo poslodavca.

Međutim, razlozi za ovakvu odluku ne mogu da se prihvate.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, iako je kod tuženog ukinuto radno mesto na kojem je tužilac radio, ovi poslovi su obuhvaćeni radnim mestom koje je predviđeno novom sistematizacijom. U toj situaciji, nejasno je na osnovu kojih kriterijuma je poslodavac na to radno mesto rasporedio zaposlenog S.Đ.. Poslodavac nema diskreciono pravo da raspoređuje zaposlene bez primene odgovarajućih kriterijuma kada određenom broju zaposlenih prestaje radni odnos zbog prestanka potrebe za njihovim radom. Najveći značaj za određivanje kom zaposlenom će da prestane radni odnos treba da ima uspešnost u radu, međutim nižestepeni sudovi nisu utvrdili da li je i ukoliko jeste na koji način i na osnovu kojih merila ocenjeno da je zaposleni S.Đ. uspešniji u radu od tužioca. Kriterijumi moraju uvek da se primenjuju jer se samo na taj način utvrđuje kom zaposlenom prestaje radni odnos, a koji zaposleni će biti premešten na odgovarajuće radno mesto, ukoliko je radno mesto ukinuto. Na primenu kriterijuma nije od značaja da li je poslodavac prilikom utvrđivanja viška zaposlenih bio u obavezi da donese Program rešavanja viška zaposlenih, što proizlazi iz odredbi člana 155. stav 1. tačka 4. i člana 157. Zakona o radu.

Obzirom da u slučaju otkaza ugovora o radu tužiocu, nisu primenjeni kriterijumi na osnovu kojih može da se utvrdi zašto je tužilac, a ne drugi zaposleni proglašen tehnološkim viškom, nižestepeni sudovi su pogrešno primenili materijalno pravo, zbog čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

Stoga su osnovani revizijski navodi da je pobijanim presudama pogrešno primenjeno materijalno pravo.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci na osnovu člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Pošto potpuno utvrde činjenično stanje, nižestepeni sudovi će pravilno primeniti materijalno pravo, ceneći primedbe iznete u ovom rešenju i doneti zakonitu odluku.

Predsednik veća-sudija

Vesna Popović,s.r.