Rev2 2064/2018 3.5.15.4.2

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2064/2018
10.06.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija Jasminke Stanojević, predsednika veća, Spomenke Zarić i Biserke Živanović, članova veća, u parnici tužilje AA iz …, čiji je punomoćnik Ljubomir Petković, advokat iz …, protiv tuženog AD „BB“ …, čiji je punomoćnik Sava Nedljkov, advokat iz …, radi poništaja rešenja i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1699/2017 od 02.02.2018. godine, u sednici od 10.06.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1699/2017 od 02.02.2018. godine, tako što se odbija kao neosnovana žalba tuženog i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu – Sudska jedinica u Kovinu P1. 151/14 od 08.09.2016. godine.

OBAVEZUJE SE tuženi da tužilji naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 33.000 dinara u roku od 8 dana od dana prijema prepisa presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Smederevu – Sudska jedinica u Kovinu P1. 151/14 od 08.09.2016. godine stavom prvim izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužilje i poništeno rešenje o otkazu ugovora o radu br. …/… od 14.12.2012. godine. Stavom drugim izreke tuženi je obavezan da tužilju vrati na rad sa svim pravima i obavezama iz radnog odnosa. Stavom trećim izreke tužba je odbačena u delu kojim je traženo da se tuženi obaveže da tužilju vrati na radno mesto poslovođe prodavnice „VV“ u ... . Stavom četvrtim izreke tuženi je obavezan da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 180.000 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1699/2017 od 02.02.2018. godine, stavom prvim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke tako što je odbijen zahtev tužilje da se poništi rešenje o otkazu ugovora o radu br. .../... od 14.12.2012. godine. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u delu stava drugog izreke tako što je odbijen zahtev tužilje da je tuženi vrati na rad. Stavom trećim izreke ukinuta je prvostepena presuda u preostalom delu stava drugog izreke i odbačena tužba u delu kojim je tužilja tražila da je tuženi sa svim pravima i obavezama iz radnog odnosa vrati na rad. Stavom četvrtim izreke preinačeno je rešenje o troškovima parničnog postupka iz stava trećeg izreke prvostepene presude tako što je odbijen zahtev tužilje da joj tuženi naknadi parnične troškove. Tužilja je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 109.800 dinara.

Protiv drugostepene presude, tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ 72/11 ... 87/18) i utvrdio da je revizija tužilje osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je kod tuženog bila zaposlena na neodređeno vreme na radnom mestu poslovođe prodavnice „VV“ u .... Pobijanim rešenjem od 14.12.2012. godine tužilji je otkazan ugovor o radu sa aneksom iz razloga što je u poslovanju prodavnice u periodu od 01.01.2012. godine do 29.10.2012. godine ustanovljen manjak u ukupnom iznosu od 97.162,90 dinara. Navedeno je da je ovaj manjak nastao nesavesnim i neodgovornim radom tužilje prilikom zaduživanja i razduživanja robe i novca, čime je učinila povredu radne obaveze nezakonito i neovlašćeno raspolaganje sredstvima poslodavca, propisane Kolektivnim ugovorom. Tužilji je dostavljeno pismeno upozorenje o otkaznim razlozima, na koje se ona izjasnila. Donošenju otkaznog rešenja prethodilo je rešenje Komisije za popis tuženog od 29.10.2012. godine kojim je utvrđen manjak u navedenom iznosu. Utvrđeno je takođe da je tužilji rešenjem tuženog od 18.07.2012. godine bilo odobreno korišćenje godišnjeg odmora u periodu od 23.07. te godine do 20.08. iste godine, a da je u ovom periodu tužilju u prodavnici menjala koleginica, te da prilikom primopredaje prodavnice između tužilje i ove zaposlene nije izvršen vanredni popis robe. Praksa da se vanredni popis robe ne vrši kod tuženog je postojala i ranije, a utvrđeno je da je tužilja zahtevala od tuženog vršenje vanrednog popisa kada je koristila godišnji odmor, što tuženi nije učinio. Zakonski zastupnik tuženog je u toku postupka potvrdio da je bila ustaljena praksa tuženog da se ne vrši vanredni popis. U nalazu i mišljenju veštaka ukazano je na propust u poslovanju tuženog što prilikom primopredaje radnje zbog korišćenja godišenjeg odmora tužilje nije vršen vanredni popis robe.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepenom presudom je tužbeni zahtev tužilje usvojen, poništeno rešenje o otkazu ugovora o radu i tuženi obavezan da tužilju vrati na rad, jer po oceni prvostepenog suda tuženi nije dokazao da je tužilja izvršila povredu radne obaveze nezakonitog i neovlašćenog raspolaganja sredstvima poslodavca, koja joj je otkaznim rešenjem stavljena na teret.

Pobijanom drugostepenom presudom prvostepena presuda je preinačena i tužbeni zahtev tužilje u celosti odbijen kao neosnovan. Po oceni drugostepenog suda, tužilja je kao poslovođa prodavnice bila zadužena za rad prodavnice i materijalno i finansijski zadužena za robu kao poslovođa, i bila je dužna da organizuje rad prodavnice, pa je svakako odgovorna za manjak bez obzira na činjenicu što je u delu spornog perioda koristila godišnji odmor i što ju je menjala druga radnica.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, osnovano se revizijom tužilje ukazuje da je u pobijanoj drugostepenoj presudi pogrešno primenjeno materijalno pravo.

Tužilji je otkaznim rešenjem stavljeno na teret nezakonito i neovlašćeno raspolaganje sredstvima poslodavca iz člana 43. stav 1. tačka 12. Kolektivnog ugovora tuženog, tako što je namerno ili krajnjom nepažnjom prouzrokovala manjak u prodavnici u kojoj je obavljala poslove poslovođe. Međutim, da bi zaposlenom bio otkazan ugovor o radu u smislu člana 179. tačka 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ 24/05 ... 54/09), odnosno ako svojom krivicom učini povredu radne obaveze utvrđene opštim aktom ili ugovorom o radu, nije bilo dovoljno samo utvrđenje da je postojao manjak u spornom periodu. Samo postojanje manjka može ukazati na nepravilnost poslovanja, ali zaposleni može biti odgovoran tek ukoliko je utvrđeno da je on svojim nesavesnim radom prouzrokovao nastanak manjka. U konkretnom slučaju, utvrđeno je da u spornom periodu tužilja nije bila jedini poslovođa prodavnice, s obzirom da se nalazila na godišnjem odmoru, pa nije dokazana odgovornost tužilje za manjak utvrđen na popisu za 2012. godinu. Tužilji takođe ne može biti stavljeno na teret ni to što kod odlaska na odmor prilikom primopredaje sa drugim zaposlenim nije izvršila vanredni popis robe, u situaciji kada je utvrđeno da se ona tuženom obraćala za obavljanje vanrednog popisa koji tuženi nije učinio, kao i uzevši u obzir iskaz zastupnika tuženog da u takvim situacijama nije vršen vanredni popis. S obzirom na navedeno, odnosno da nije utvrđeno da je manjak kod tuženog nastao namerom ili krajnjom nepažnjom tužilje, to pobijano rešenje o otkazu ugovora o radu nije zakonito, i tuženi je u obavezi da tužilju vrati na rad, u smislu člana 191. stav 1. Zakona o radu.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je preinačio drugostepenu presudu, odbio kao neosnovanu žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu, na osnovu člana 416. stav 1. ZPP.

Tuženi je obavezan da tužilji naknadi troškove revizijskog postupka na ime sastava revizije, u skladu sa važećom AT, a u smislu čl. 153 i 165. ZPP.

Predsednik veća – sudija

Jasminka Stanojević, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić