Rev2 2273/2021 3.5.15.4.8; tehnološki višak

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2273/2021
23.06.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Subić, predsednika veća, Zorana Hadžića i Gordane Komnenić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Jelena Marković Rosić, advokat iz ..., protiv tuženog „ATOS IT SOLUTIONS AND SERVICES“ d.o.o. Beograd, sa sedištem u Novom Beogradu, čiji je punomoćnik Zoran Naumović, advokat iz ..., radi poništaja rešenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 815/19 od 18.11.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 23.06.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 815/19 od 18.11.2020. godine.

ODBIJA SE, kao neosnovan, zahtev tužilje za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 815/19 od 18.11.2020. godine, stavom prvim izreke, odbijene su, kao neosnovane, žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Trećeg osnovnog suda u Beogradu P1 4359/13 od 30.10.2018. godine, kojom je poništeno, kao nezakonito, rešenje tuženog od 14.08.2013. godine, kojim je tužilji otkazan ugovor o radu, sa pratećim aneksima, zbog prestanka potrebe za njenim radom usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, delimično usvojen tužbeni zahtev i obavezan tuženi da tužilji, na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, umesto vraćanja na rad isplati ukupan iznos od 1.537.143,54 dinara, koji predstavlja šest neto zarada tužilje, sa zakonskom zateznom kamtom od 30.10.2018. godine, kao dana presuđenja do isplate, odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužilji po ostom osnovu isplati iznos od još 4.755.657,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 30.10.2018. godine do isplate, obavezan tuženi da tužilji, na ime naknade štete zbog izgubljne zarade, za period od 14.09.2013. godine do 31.05.2016. godine, isplati iznos od 3.132.689,97 dinara, odnosno određene novčane mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate, sve bliže određeno u stavu četvrom izrke prvostepene presude, obavezan tuženi da na utvrđene mesečne iznose izgubljene zarade iz stava četvrtog izreke prvostepene presude, u korist tužilje uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih Filijala za Grad Beograd, doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje Republičkom fondu za zadravstveno osiguranje Filijale za Grad Beograd i doprinose osiguranja za slučaj nezaposlenosti Nacionalnoj službi za zapošljavanje Filijala Beograd, delimično usvojen zahtev tužilje za naknadu troškova parničnog postupka i obavezan tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 346.500,00 dinara, odbijen kao neosnovan zahtev tužilje za nakandu troškova parničnog postupka preko dosuđenog do traženog iznosa od 411.000,00 dinara, odnosno za iznos od 64.500,00 dinara i odbijen, kao neosnovan, zahtev tuženog za naknadu troškova postupka u iznosu od 370.274,00 dinara. Stavom drugim izreke, odbijeni su, kao neosnovani, zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužilja je podnela odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/2011….18/2020, u daljem tekstu: ZPP), Vrhovni kasacioni sud je ocenio da revizija tuženog nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Navode u reviziji kojima se ukazuje da je u postupku učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP , Vrhovni kasacioni sud nije cenio, jer se revizija iz ovog razloga ne može izjaviti u smislu člana 407. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je sa tuženim zaključila ugovor o radu 01.07.2007. godine. Aneksom 2 radni odnos joj je prerastao na neodređeno vreme, a Aneksom broj 4 ugovora od 01.12.2010. godine raspoređena je na poslove „BB“. Ponuda za zaključenje ovog aneksa upućena joj je dok se nalazila na porodiljskom odsustvu. U momentu prestanka radnog odnosa 14.08.2013. godine tužilja je obavljala poslove ovog radnog mesta. Zarada tužilje u avgustu 2013. godine iznosila je 256.190,59 dinara.

Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova tuženog od 02.08.2013. godine u Službi prodaje sistematizovana su tri radna mesta „BB“ u organizacionim jedinicama Manufacturing retail & Services, Energy & Utilites i Public Healthcare & Transportation, a u organizacionoj jedinici Communication Media technology & Transportation je radno mesto „BB“ na kojem je tužilja bila raspoređena ukinuto. Navedeni Pravilnik tuženog je istog dana 02.08.2013. godine objavljen u prostorijama tuženog pribijanjem na oglasnim tablama.

Odlukom direktora tuženog zavedenom 13.08.2013. godine pod brojem ../2013 utvrđeno je da je zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena i potreba poslodavca došlo do ukidanja radnog mesta „BB“ u organizacionoj jedinici Communication Media technology & Transportation na kom rtadnom mestu u ovoj organizacionoj jedinici je tužilja bila zaposlena, zbog čega joj se ima otkazati ugovor o radu. Tužilja je odluku direktora primila 13.08.2013. godine, a pobijanim rešenjem od 14.08.2013. godine tužilji je, s pozivom na član 179. stav 1. tačka 9. i član 192. Zakona o radu otkazan ugovor o radu od 01.07.2007. godine sa pripadajućim aneksima usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena zbog kojih je prestala potreba za obavljanjem poslova na radnom mestu „BB“ u organizacionoj jedinici Communication Media technology & Transportation iz razloga ukidanja navedenog radnog mesta u skladu sa Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova od 02.08.2013. godine.

Tužilji je prestao radni odnos po isteku godišnjeg odmora, i to dana 14.09.2013. godine, a do dana prestanka radnog odnosa joj je isplaćena otpremnina i omogućeno pravo na novčanu naknadu i druga primanja iz Nacionalne službe za zapošljavanje.

U obrazloženju pobijanog rešanja je navedeno da prema članu 179. stav 1. tačka 9. Zakona o radu poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu kad za to postoje opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca i to ako usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena prestane potreba za obavljanje određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena kod poslodavca, novonastale ekonomske situacije, finansijske krize na svetskom nivou koja je uticala na prestanak potrebe za obavljanje posla u privrednom društvu, da je direktor tuženog na osnovu posebne odluke od 13.08.2013. godine utvrdio da je prestala potreba za obavljanje posla tužilje na poslovima „BB“ u organizacionoj jedinici Communication Media technology & Transportation, konstatovano je da tuženi nije bio u obavezi da donese Program rešavanja viška zaposlenih, obzirom da je reč o jednom zaposlenom i da tužilja ima pravo na otpremninu i da iskoristi godišnji odmor. Rešenje je umesto poslodavca potpisao VV, na osnovu ovlašćenja direktora 02.08.2013. godine, a rešenje je tužilja primila 14.08.2013. godine.

Prema potvrdi od 21.03.2017. godine kod tuženog je dana 14.08.2013. godine bilo ukupno 112 zaposlenih lica i nije bilo slobodnih upražnjenih radnih mesta. Prema nalazu i mišljenju veštaka ekonomsko-finansijske struke od 16.06.2016. godine datom na okolnost visine zarade koju bi tužilja po redovnom toku stvari ostvarila kod tuženog na poslovima „BB“ u periodu od 14.08.2013. godine do datuma izrade nalaza veštaka, umanjene za primanja koja je ostvarila po osnovu rada kod drugog poslodavca ( u Preduzeću „COMBIS” IT AT USLUGE d.o.o. Beograd) i za iznos novčane naknade Nacionalne službe za zapošljavanje od septembra 2013. godine do marta 2014. godine, izgubljena zarada tužilje bez poreza i doprinosa za socijalno osiguranje iznosi 3.132.689,97 dinara. Parnične stranke nisu tokom postupka osporile obračunski deo nalaza i mišljenja veštaka.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi, primenom odredbi materijalnog prava iz Zakona o radu, ocenili da je osnovan zahtev za poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu i naknadu štete.

Neosnovano se navodima revizije osporava pravilna primena materijalnog prava.

Prema članu 179. tačka 9. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/2005…32/2013) propisano je da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca, i to: ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla.

Institut „zabrane zloupotrebe prava“ štiti zaposlenog kao opšte važeći princip u ugovornom pravu (član 13. ZOO), koji se, imajući u vidu poreklo ugovora o radu, supsidijerno primenjuje i u oblasti rada. Zloupotreba prava postoji kada poslodavac u postupku davanja otkaza ispoštuje formu, ali ne i suštinu (razloge) instituta tzv. viška zaposlenih, odnosno ako vređa njegov cilj i svrhu.

Iz člana 179. tačka 9. i pravila koja su sadržana u članu 153. do 158. Zakona o radu proizlazi da je svrha tehnološkog viška otpuštanje radnika zbog bolje organizacije tehnoloških promena i zbog ekonomskih promena. Zbog pobrojanih uzroka prestaje potreba za radom određenog broja zaposlenih. Taj insitut se zloupotrebljava ako se koristi da bi se bez određene zakonske procedure otpustili zaposleni koji ne ostvaruju radne rezultate, ne ispunjavaju radne obaveze ili krše radnu disciplinu ili da bi se na njihovo mesto u relativno kratkom vremenskom roku zaposlili drugi – novi radnici.

Zakon o radu ne sadrži kriterijume kojih je poslodavac dužan da se pridržava pri određivanju na koje će se zaposlene odnositi prestanak potrebe za radom, već propisuje postupak koji se u tom slučaju primenjuje i određuje prava koja je poslodavac dužan da obezbedi zaposlenima za čijim je radom prestala potreba.

Program rešavanja viška zaposlenih, poslodavac je dužan da donese kada se stekne neki od uslova iz člana 153. ovog Zakona, u zavisnosti od broja zaposlenih koji predstavljaju višak u odnosu na ukupan broj zaposlenih. Međutim, čak i u situaciji kada poslodavac nije u obavezi da donese Program rešavanja viška zaposlenih, kao u konkretnom slučaju, to mu ne daje pravo da bez određenog kriterijuma sam odluči koji zaposleni predstavljaju višak, već naprotiv, razlozi za prestanak potrebe za radom zaposlenog moraju biti objektivni i opravdani.

Saglasno navedenom, zakon razlikuje dve situacije, jednu kada zbog nastalih promena dođe do ukidanja određenih službi ili radnih mesta i prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla ili kada dođe do smanjenja obima posla i time do smanjenog broja izvršilaca na određenim poslovima. U slučaju ukidanja radnog mesta osnovni uslov za otkaz ugovora o radu zaposlenom višku je da poslodavac nema mogućnosti da ga rasporedi na druge poslove koji odgovraju njegovoj stručnoj spremi. U slučaju da dođe do smanjenog broja izvršilaca na određenom poslu potrebno je da se izvrši izbor zaposlenih koji su višak i za čijim radom prestaje potreba.

Kada se određeni poslovi obavljaju od strane više izvršilaca u skladu sa postojećom sistematizacijom, smanjenje njihovog broja novom sistematizacijom i utvrđivanje viška zaposlenih, odnosno određivanje zaposlenog kome radni odnos prestaje, mora da bude izvršeno na osnovu određenog kriterijuma koji isključuje svaku proizvoljnost, voluntarizam i diskriminaciju. Za postojanje i opravdanost ovog zakonskog razloga prestanka radnog odnosa i otkaza ugovora o radu zaposlenom od strane i na inicijativu poslodavca mora da postoje stvarne i objektivne okolnosti, odnosno poslodavac nema diskreciono pravo da bez određenog kriterijuma sam odluči koji zaposleni predstavljaju višak, već naprotiv, određivanje lica koja predstavljaju višak od više izvršilaca na istom radnom mestu, bez primene kriterijuma, takvu odluku čini nezakonitom.

U konkretnom slučaju tuženi je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova od 02.08.2013. godine u službi prodaje sistematizovao tri radna mesta „BB“ (u organizacionim jedinicama Manufacturing retail & Services, Energy & Utilites i Public Healthcare & Transportation), a ukinuo radno mesto „BB“ na kojem je tužilja bila raspoređena u organizacionoj jedinici Communication Media technology & Transportation. Sledom navedenog proizlazi zaključak da je kod tuženog u službi prodaje na radnom mestu „BB“ ukinuto jedno radno mesto u jednoj organizacionoj jedinici i na taj način smanjen ukupan broj izvršilaca na istom radnom mestu u službi prodaje, tako što je od prvobitno četvoro zaposlenih izvršilaca na tom radnom mestu ostalo troje zaposlenih. Kod činjenice da je tužilja ispunjavala propisane uslove u pogledu stručne spreme, radnog iskustva, znanja i sposobnosti u službi prodaje na poslovima „BB“ u organizacionim jedinicama na kojima je sistematizovano tri radna mesta, tuženi je, suprotno navodima revizije, morao da primeni kriterijume na osnovu kojih bi utvrdio ko od ukupnog broja zaposlenih na tom radnom mestu predstavlja višak, bez obzira što su bili zaposleni u različitim organizacionim jedinicama.

Tuženi je, dakle, prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužilji, zbog prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla ili smanjenja obima posla usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena, odnosno prestanka potrebe za njenim radom na radnom mestu na kom je do tada radila, bio u obavezi da u obrazloženju rešenja navede najpre zbog čega je ukinuto upravo radno mesto u organizacionoj jedinici u kojoj je tužilja radila, a potom koji su konkretni razlozi zbog kojih je tužilja proglašena viškom, odnosno koji su kriterijumi bili primenjeni pri odlučivanju ko će od više zaposlenih na radnom mestu „BB“ u službi prodaje biti proglašen tehnološkim viškom, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

Na drugačiju odluku o nezakonitosti pobijanog rešenja nije od uticaja ni iskaz saslušanog svedoka GG, zaposlene kod tuženog na mestu rukovodioca ljudskih resursa, iz kog proizlazi da je šest meseci pre donošenja rešenja o otkazu tužilji ugovora o radu smanjen obim posla odnosno prestala potreba za radom na poslovima rukovodioca prodaje za telekomunikacije, tehnologije i finansije na kom je tužilja radila, a da je pritom tužilja, među zaposlenima na istom radnom mestu „BB“ u službi prodaje, bila jedna od dvoje zaposlenih koji nisu ispunili očekivane rezultate rada.

U konkretnom slučaju, tuženi je zloupotrebio institut tzv. „tehnološkog viška“, jer je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova i Odlukom direktora tuženog ukinuo upravo radno mesto u organizacionoj jedinici u kojoj je tužilja radila, a u toj odluci, kao ni u samom rešenju o otkazu se ne navodi u čemu se sastoje organizacione, ekonomske i tehnološke promene kod tuženog, koje su uslovile takvu potrebu, već je to navedeno samo paušalno. Pored toga, poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu i ako zaposleni ne ostvaruje rezultate rada, odnosno nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi. Ali, ni u tom slučaju poslodavac ne može da koristi tehnološke, ekonomske ili organizacione promene kao otkazni razlog.

Sud ne može ceniti opravdanost i celishodnost organizacionih, tehnoloških i ekonomskih mera poslodavca, niti odluke poslodavca o potrebnom broju radniih mesta i broju zaposlenih na nekom radnom mestu, ali pobijano rešenje o prestanku radnog odnosa iz ovog razloga, da bi bilo zakonito, nije mogo sadržati samo pozivanje na ovaj razlog bez jasnog obrazloženja zbog čega je ukinuto radno mesto „BB“ u organizacionoj jedinici u kojoj je tužilja radila i bez ocene svakog zaposlenog na tom radnom mestu bez obzira na to u kojoj organizacionoj jedinici a u okviru službe prodaje rade, što podrazumeva obrazloženu ocenu rezultata rada za svakog zaposlenog sa opisom svakog od elemenata kriterijuma po predviđenoj proceduri.

Tužilja je, dakle, morala biti izložena konkurenciji sa ostalim zaposlenima na poslovima „BB“ u službi prodaje prema uspešnosti rada i ostalim kriterijumima, što je moralo biti obrazloženo i u pobijanom rešenju, pa tek u situaciji kada bi primenom kriterijuma tužilja mogla biti oglašena viškom zaposlenih, a tuženi ne bi mogao da je rasporedi na druge odgovarajuće poslove prema njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, tuženi je mogao doneti rešenje o prestanku radnog odnosa po ovom osnovu. Drugačije postupanje, odnosno otkaz bez navođenja kriterijuma koji su primenjeni i na osnovu kojih je utvrđeno ko od više zaposlenih predstavlja višak i bez navođenja razloga o nemogućnosti poslodavca da tužilju rasporedi na druge poslove koji odgovraju njenoj stručnoj spremi rešenje o otkazu ugovora o radu čini nezakonitim, kako su to pravilno ocenili nižestepeni sudovi.

Kako je tužilji, i po oceni Vrhovnog kasacionog suda, prestao radni odnos bez pravnog osnova, pravilno je primenom člana 191. Zakona o radu tuženi obavezan da tužilji naknadi štetu u visini zarade koju bi tužilja u periodu od 14.09.2013. godine do 31.05.2016. godine po redovnom toku stvari kod tuženog ostvarila, umanjenu za iznose prihoda koje je tužilja u međuvremenu ostavarila po osnovu rada, da u korist tužilje uplati pripadajuće doprinose kao i da joj naknadi štetu u visini 6 zarada, budući da tužilja ne traži vraćanje na rad kao posledicu nezakonitog prestanka radnog odnosa, a što je odmereno prema vremenu provedenom u radnom odnosu kod tuženog, godinama života tužilje i broju izdržavanih članova porodice.

Ostalim navodima revizije tuženi ponavlja navode istaknute u žalbi. Drugostepeni sud je ocenio sve žalbene navode tuženog koji su bili od značaja za pravilnu odluku o izjavljenoj žalbi i za svoju odluku je dao jasne i obrazložene razloge. Njima se ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane presude, zbog čega ti navodi nisu posebno obrazloženi.

Iz navedenih razloga, primenom člana 414. ZPP, odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Tužilji ne pripada pravo na naknadu troškova revizijskog postupka, jer sastav odgovora na reviziju nije bila nužna radnja za odlučivanje u revizijskom postupku, pa je primenom člana 165. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća-sudija

Vesna Subić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić