Rev2 2907/2020 3.5.9; zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i druga primanja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2907/2020
12.05.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Danijele Nikolić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milija Trifunović advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije – Narodna skupština, čiji je zakonski zastupnik Državno pravobranilaštvo, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3198/19 od 13.12.2019. godine, u sednici veća održanoj 12.05.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv stava trećeg izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3198/19 od 13.12.2019. godine.

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3198/19 od 13.12.2019. godine u preinačujućem delu stava drugog izreke, tako što se odbija žalba tužene, kao neosnovana i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3365/18 od 10.05.2019. godine u delu stava prvog izreke kojim je odlučeno o zateznoj kamati za period od dospeća svakog pojedinačnog iznosa dnevnice pa do 02.11.2012. godine.

OBAVEZUJE SE tužena da tužiocu naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 22.500,00 dinara, u roku od 15 dana od prijema presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3365/18 od 10.05.2019. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime neisplaćenih dnevnica za učešće u radu za vreme zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije i njenih odbora, za period od 02.11.2009. godine do 31.05.2012. godine, isplati iznos od 768.028,80 dinara (neto iznos), u iznosima pojedinačno opredeljenim tim stavom izreke sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da na ime neisplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2009, 2010, 2011. i 2012. godinu isplati tužiocu 87.227,60 dinara, u periodu i iznosima pojedinačno opredeljenim tim stavom izreke sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da na ime troškova parničnog postupka isplati tužiocu iznos od 498.810,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3198/19 od 13.12.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tužene i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3365/18 od 10.05.2019. godine u stavu prvom izreke, u pogledu odluke o glavnom zahtevu za isplatu dnevnica za učešće u radu za vreme zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije i njenih odbora za vremenski period od 02.11.2009. godine od 31.05.2012. godine i u pogledu odluke o kamati na dosuđeni iznos glavnog duga za april 2012. godine. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3365/18 od 10.05.2019. godine u preostalom delu stava prvog izreke i obavezana tužena da tužiocu na dosuđeni iznos glavnog duga od 764.814,69 dinara isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 02.11.2012. godine do isplate, a pre tog datuma odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose glavnog duga neisplaćenih dnevnica za učešće u radu za vreme zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije i njenih odbora. Stavom trećim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3365/18 od 10.05.2019. godine u stavu drugom izreke i odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tužena da tužiocu na ime neisplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2009, 2010, 2011 i 2012. godinu isplati iznos od 87.227,60 dinara sa zakonskom zateznom kamatom i to: na iznos od 18.925,80 dinara počev od 01.01.2010. godine do isplate, na iznos od 20.687,20 dinara počev od 01.01.2011. godine do isplate, na iznos od 23.058,60 dinara počev od 01.01.2012. godine do isplate i na iznos od 24.556,00 dinara počev od 01.01.2013. godine do isplate. Stavom četvrtim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđeno rešenje o naknadi parničnih troškova sadržano u delu stava tri izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3365/18 od 10.05.2019. godine, za iznos od 481.654,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti presude do isplate. Stavom petim izreke, preinačeno je rešenje o naknadi parničnih troškova sadržano u preostalom delu stava trećeg izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3365/18 od 10.05.2019. godine i odbijen kao neosnovan zahtev tužioca da se obaveže tužena da tužiocu na ime naknade parničnih troškova isplati preko iznosa od 481.654,79 dinara do iznosa od 498.810,00 dinara, iznos od 17.155,21 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.05.2019. godine do isplate, kao i u delu da se obaveže tužena da tužiocu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 481.654,79 dinara počev od 10.05.2019. godine do dana izvršnosti presude. Stavom šestim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po žalbi. Stavom sedmim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 2.250,00 dinara.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude, dela stava drugog izreke kojim se odbija zahtev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose glavnog duga i stava trećeg izreke, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa pozivom i na odredbu člana 404. ZPP.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ...87/18) i utvrdio da je revizija delimično osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je rešenjem administrativnog odbora tužene od 19.01.2009. godine primljen u stalni radni odnos u Narodnu skupštinu RS, počev od 16.01.2009. godine. Utvrđen mu je koeficijent za obračun i isplatu plate u visini od 8,60 i pravo na dodatak na platu od 0,4% za svaku punu godinu rada ostvarenog u radnom odnosu. Tužiocu je prestao radni odnos 30.11.2012. godine. Za period od 02.11.2009. godine do 31.05.2012. tužena nije isplatila tužiocu dnevnice za učestvovanje u radu za vreme zasedanja skupštine. Neto iznos neisplaćenih dnevnica za taj period utvrđen je veštačenjem, u iznosu od 768.028,80 dinara. Prilikom obračuna uzet je u obzir procenat od 8% prosečne zarade po zaposlenom u Republici Srbiji, isplaćene u poslednja tri meseca, a za dane u kojima je tužilac prisustvovao zasedanju skupštine prema elektronskoj evidenciji o prisustvu narodnih poslanika za 274 sednice. Za utuženi period tužena nije isplatila tužiocu ni regres za korišćenje godišnjeg odmora, u visini utvrđenoj veštačenjem.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev i obavezao tuženu da tužiocu isplati neisplaćene dnevnice na ime učešća u radu za vreme zasedanja Narodne skupštine i njenih odbora u periodu od 02.11.2009. godine do 31.05.2012. godine, u iznosu 768.028,80 dinara (neto iznos), sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti pojedinačnih iznosa do isplate. Obavezana je tužena da tužiocu na ime neisplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2009, 2010, 2011 i 2012. godinu isplati iznos od 87.227,60 dinara (nego iznos) sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dospelosti do isplate. Odluka prvostepenog suda doneta je primenom člana 10. stav 1. Zakona o primanjima narodnih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kojim je propisano da za vreme zasedanja skupštine i njenih odbora narodni poslanik koji učestvuje u njihovom radu ima pravo na dnevnicu u visini od 8% od prosečne zarade po zaposlenom u Republici isplaćene poslednja tri meseca i člana 21. istog zakona, kojim je propisano da narodnom poslaniku na stalnom radu u skupštini pripada regres za korišćenje godišnjeg odmora u iznosu od 60% od prosečne zarade po zaposelnom u Republici isplaćene u poslednja tri meseca. Prema odredbi člana 25. navedenog zakona, primanja narodnih poslanika (član 10 - 24.) obračunavaju se u visini utvrđenoj tim zakonom, ako posebnim zakonom ili propisima donetim na osnovu zakona nije drugačije određeno. Shodno navedenim odredbama i utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu prisustva tužioca na zasedanjima Skupštine i nalazom veštaka, sud je usvojio tužbeni zahtev.

Drugostepeni sud je prihvatio stanovište prvostepenog suda u pogledu osnovanosti tužbenog zahteva za isplatu iznosa od 768.028,80 dinara za neisplaćene dnevnice za period od 02.11.2009. godine do 31.05.2012. godine, kao i za kamatu od 02.11.2012. godine i u tom delu prvostepenu presudu potvrdio, dok je preinačio prvostepenu presudu u pogledu isplate zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose glavnog duga neisplaćenih dnevnica od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do 02.11.2012. godine i zahtev odbio kao neosnovan, kao i zahtev za isplatu regresa za korišćenje godišnjeg odmora u visni od 87.227,60 dinara. Po stanovištu drugostepenog suda, tužilac ima pravo na kamatu za neisplaćene dnevnice u visini glavnog duga, a na pojedinačne iznose tek od momenta kada se obratio Republičkom javnom pravobranilaštvu za mirno rešenje spora, a to je 02.11.2012. godine, a ne i za raniji period. U pogledu prava na isplatu regresa za godišnji odmor drugostepeni sud nalazi da je članom 1. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama uređen način utvrđivanja plata, dodataka, naknada i ostalih primanja, između ostalog i narodnog poslanika na stalnom radu u Narodnoj skupštini. Plata lica iz člana 1. tog zakona, a prema pravilu iz člana 2, utvrđuje se na osnovu osnovice za obračun plate i koeficijenta dodatka na platu, obaveze koje zaposleni plaća po osnovu poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje iz plate u skladu sa zakonom. Međutim, prema članu 4. istog zakona, koeficijent izdržava složenost poslova, odgovornost, uslove rada i stručnu spremu. Koeficijent sadrži dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora. Kako je prema članu 25. Zakona o primanjima narodnih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije („Službeni glasnik RS“, br.7/91) u pogledu ovog prava merodavan propis Zakon o platama u državnim organima i javnim službama, shodno tome sledi zaključak da tužilac nema pravo na regres za godišnji odmor jer je isti sadržan u koeficijentu koji izražava složenost. Pri tome, drugostepeni sud zaključuje da je u ovoj pravnoj stvari pravilno utvrđeno činjenično stanje ali da je u pogledu preinačujućeg dela prvostepene presude pogrešno primenjeno materijalno pravo.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da se revizijom neosnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava u delu kojim je odlučeno o zahtevu za isplatu regresa za korišćenje godišnjeg odmora.

Način utvrđivanja plata, dodataka, naknada i ostalih primanja, između ostalih i narodnih poslanika na stalnom radu u Narodnoj skupštini, uređen je Zakonom o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik RS“ br. 34/2001...21/2016). Odredbom člana 3. stav 2. ovog zakona, propisano je da osnovicu za obračun i isplatu plata za predsednika Republike, narodne poslanike i imenovana, postavljena i zaposlena lica u službama predsednika Repbulike i Narodne skupštine Republike Srbije utvrđuje Administrativni Odbor Narodne skupštine, u skladu sa sredstvima obezbeđenim u budžetu Republike Srbije. Primenom člana 4. Zakona, koeficijent izražava složenost poslova, odgovornost, uslove rada i stručnu spremu i sadrži dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Odredbom člana 13. istog zakona, propisano je da izabrano, imenovano i postavljeno lice i zaposleni koji za puno radno vreme do primene koeficijenata prema članu 7, 8 i 9. ovog zakona, ostvaruje platu uvećanu po osnovu dodatka za ishranu u toku rada i mesečnog iznosa regresa za godišnji odmor utvrđenog aktom Vlade, u većem iznosu od plate obračunate po odredbama ovog zakona, isplata plate vršiće se u zatečenom iznosu sve dok plata koja mu pripada odredbama ovog zakona ne dostigne taj iznos, a najduže do 31.12.2001. godine, dok je odredbom člana 14. stav 1. ovog zakona propisano da ako je do dana stupanja na snagu ovog zakona isplaćen dodatak na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2001. godinu, obračun isplata plate po odredbama ovog zakona i akta Vlade iz člana 8. ovog zakona, umanjuje se srazmerno mesečno od ukupnog iznosa isplaćenog regresa. Prema odredbi člana 15. stav 1. tačka 3. Zakona, danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važe članovi 6, 8 i 8a Zakona o primanjima narodnih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije („Službeni glasnik RS“ br. 7/91, 44/98).

Odredbom člana 21. Zakona o primanjima narodnih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije („Službeni glasnik RS“ br. 7/91...44/98), na koju ukazuje tužilac, propisano je da narodnom poslaniku na stalnom radu u skupštini pripada regres za korišćenje godišnjeg odmora u iznosu od 60% od prosečne zarade po zaposlenom u Republici isplaćene u poslednja tri meseca. Međutim, odredbom člana 25. istog zakona, predviđeno je da se primanja narodnih poslanika (članovi 10. do 24. Zakona), obračunavaju u visini utvrđenoj ovim zakonom ako posebnim zakonom ili propisom donetim na osnovu zakona, nije drugačije određeno.

Pravilna primena navedenih zakonskih odredaba podrazumeva da se na primanja narodnih poslanika na stalnom radu u Narodnoj skupštini primenjuju odredbe Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, kao posebnog zakona, na koji upućuje odredba člana 25. Zakona o primanjima narodnih poslanika u Narodnoj skupštini RS, koja, suprotno navodima revizije, u konkretnom slučaju isključuju primenu odredbe člana 21. Zakona o primanjima narodnih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Primena ove odredbe (člana 21.) je isključena bez obzira što su članom 15. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama stavljene van snage samo odredbe člana 6, 8. i 8a, a ne i član 21. Zakona o primanjima narodnih poslanika u Narodnoj skupštini RS, s obzirom da je članom 13. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, određeno da će se isplata plate, pa i dodataka, vršiti najduže do 31.12.2001. godine, na koji način je i primena člana 21. Zakona o primanjima narodnih poslanika u Narodnoj skupštini RS, ograničena do navedenog datuma, a koji prethodi utuženom periodu. Na ovakav zaključak upućuje i odredba člana 14. stav 1. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, kojom je određeno da će se licima kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona isplaćen dodatak na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora (za 2001. godinu) obračun i isplata plate po odredbama ovog zakona, mesečno srazmerno umanjivati do ukupnog iznosa isplaćenog regresa.

Imajući u vidu navedeno, kao i da je posebnim zakonom – Zakonom o platama u državnim organima i javnim službama, u članu 4. propisano da je u koeficijentu za obračun plate sadržan i dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora, Vrhovni kasacioni sud nalazi da drugostepeni sud pravilnom primenom materijalnog prava osnovano zaključuje da je tužiocu naknada za regres već sadržana u koeficijentu za obračun plata i na taj način mu je ista isplaćena u spornom periodu, a što i tužbeni zahtev u ovom delu čini neosnovanim.

Kako je pobijanom odlukom pravilno preinačena prvostepena presuda i odbijen tužbeni zahtev za isplatu naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2009, 2010, 2011 i 2012 godinu, Vrhovni kasacioni sud je, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odbio reviziju tužioca, kao neosnovanu i odlučio kao u stavu prvom izreke.

Tužbeni zahtev za isplatu dnevnica za učešće tužioca u radu za vreme zasedanja Narodne skupštine RS i njenih odbora, u spornom periodu, je usvojen primenom člana 10. Zakona o primanjima narodnih poslanika u Narodnoj skupštini RS. Prvostepenom odlukom je priznato i pravo na zakonsku kamatu na pojedinačno utvrđene mesečne iznose dnevnica i to počev od poslednjeg dana u mesecu za tekući mesec do isplate. Pobijanom odlukom je delimično preinačena prvostepena presuda i odbijen tužbeni zahtev u delu kamate na dosuđene iznose, tako što je ista dosuđena počev od 02.11.2012. godine. Drugostepeni sud svoju odluku zasniva na tvrdnji da rok za isplatu dnevnica nije određen zbog čega, primenom člana 324. stav 2. ZOO, tužilac ima pravo na naknadu od dana obraćanja Republičkom javnom pravobranilaštvu zahtevom za mirno rešenje spora. Međutim, iako rok za isplatu dnevnica navedenom odredbom, kao ni Zakonom nije određen, to ne znači i da ne postoji rok za isplatu ovog potraživanja, već da se u tom slučaju ima primeniti Zakon o radu, kao opšti zakon koji reguliše radne odnose, kojim je u članu 121. određeno da je poslodavac dužan da zaposlenom prilikom svake isplate zarade i naknade zarade dostavi obračun, a da se obračun zarada i naknada zarade zaposlenom mora dostaviti najkasnije do kraja meseca za prethodni mesec.

Imajući ovo u vidu, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pobijanom odlukom pogrešnom primenom materijalnog prava odbijen zahtev za kamatu za period pre obraćanja zastupniku tužene za mirno rešenje spora, pa je preinačio drugostepenu odluku i potvrdio prvostepenu presudu u delu kojim je tužiocu priznata kamata na dosuđene iznose dnevnica počev od poslednjeg dana u mesecu za taj mesec, kao dana dospeća svakog pojedinačnog iznosa, pa do isplate.

Na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.

Tužiocu su dosuđeni troškovi revizijskog postupka za sastav revizije 22.500,00 dinara, prema Advokatskoj tarifi, srazmerno uspehu u sporu za vrednost predmeta spora do 1.500.000,00 dinara, dok tužiocu troškovi sudskih taksi nisu dosuđeni, jer navedene troškove nije opredelio po vrsti i visini, primenom člana 163. stav 2. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić