Rev2 304/2015 povreda radne discipline

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 304/2015
04.11.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Milomira Nikolića, predsednika veća, Marine Govedarica i Slađane Nakić Momirović, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca M.T. iz B., čiji je punomoćnik M.T., advokat iz B., protiv tužene Republike Srbije, MUP iz B., čiji je zakonski zastupnik Državni pravobranilac iz B., radi poništaja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4656/13 od 15.10.2014. godine, na sednici održanoj 04.11.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4656/13 od 15.10.2014. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Prvi osnovni sud u Beogradu, presudom P1 1477/10 od 10.02.2011. godine, ispravljene rešenjem istog suda P1 1477/2010 od 24.05.2013. godine, odbio je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio da se poništi disciplinska presuda Disciplinskog suda MUP-a broj 116-1/86 od 19.08.2002. godine i presuda Višeg disciplinskog suda MUP-a RS u Beogradu, VDS 116-176-2002 od 27.09.2002. godine i obaveže tuženi da vrati tužioca na rad na radno mesto koje je prethodno obavljao (stav prvi izreke). Odbio je tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade koju bi ostvario na radnom mestu na kome je radio pre donošenja osporenih odluka za period jun 2002. godine – maj 2010. godine, mesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospelosti pa do isplate (sve bliže određeno u stavu drugom izreke). Odbio je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio da se obaveže tuženi da uplati Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala Beograd, doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za svaku punu godinu rada ostvarenu u radnom odnosu (stav treći izreke). Odbio je kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova postupka (stav četvrti izreke).

Apelacioni sud u Beogradu, presudom Gž1 4656/13 od 15.10.2014. godine, odbio je kao neosnovanu žalbu tužioca i potvrdio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 1477/10 od 12.01.2011. godine, ispravljenu rešenjem istog suda P1 1477/2010 od 24.05.2013. godine.

Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu, na osnovu člana 399. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 125/04, 111/09, 36/11 i 53/13-US), koji se primenjuje na osnovu odredbe člana 506. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, broj 72/11, 49/13-US, 74/13-US i 55/14), a u vezi člana 23. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, broj 55/14), pa je utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku pred nižestepenim sudovima, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 384. stav 2. ZPP (sada 398. stav 2. važećeg ZPP), na koju se u reviziji ukazuje, s obzirom na to da se u tom delu navodima revizije ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude. Pored toga, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 1. ZPP, ukoliko je učinjena u postupku pred prvostepenim sudom, nije predviđena kao revizijski razlog odredbama člana 398. stav 1. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, Disciplinski sud tužene, presudom DS broj 116-1/86 od 19.08.2002. godine, tužioca, na poslovima zamenika načelnika u činu pukovnika Uprave za zajedničke poslove Sekretarijata unutrašnjih poslova u B., oglasio je krivim i izrekao meru prestanka radnog odnosa, zato što je u svojstvu zamenika načelnika Uprave za zajedničke poslove, postupio protivno obavezi sadržanoj u odluci licitacione komisije od 11.12.2001. godine i prihvatio ponudu Preduzeća za nabavku auto-delova D., čija ponuda u ekonomskom smislu nije bila najpovoljnija i na taj način omogućio nastavak poslovne saradnje sa Preduzećem D., iako je upoznat sa odlukom licitacione komisije da Preduzeće D., nije prihvaćeno na licitaciji, jer nije priložen atest koji je potreban da bi se autodeo mogao smatrati ispravnim za ugradnju, koju je odluku predsednik Komisije predao tužiocu na ruke. Zatim 05.04.2002. godine naložio da se izvrši isplata po profakturi Preduzeća D. broj 099 od 05.04.2002. godine za nabavku repariranih autodelova u iznosu od 15.140,00 dinara i odobrenje za isplatu u korist istog preduzeća u iznosu od 7.300,00 dinara, na koji način je počinio težu povredu radnih obaveza i dužnosti – ponašanje koje šteti ugledu službe ili narušava međuljudske odnose u Ministarstvu unutrašnjih poslova iz člana 50. stav 1. tačka 7. Zakona o unutrašnjim poslovima i neizvršavanje ili nesavesno, neblagovremeno ili nemarno vršenje radnih i drugih obaveza iz odredbi člana 59. stav 1. tačka 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Viši disciplinski sud Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, presudom VDS br.116-176/2002 od 27.09.2002. godine, odbio je kao neosnovanu žalbu tužioca i potvrdio navedenu presudu.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo, kada su odbili tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio poništaj osporenih presuda Disciplinskog suda MUP-a od 19.08.2002. godine i Višeg disciplinskog suda MUP-a od 27.09.2002. godine, da se obaveže tužena da vrati tužioca na radno mesto koje je prethodno obavljao, da se obaveže tužena da naknadi štetu tužiocu zbog izgubljenih zarada, kao i da uplati tražene doprinose.

Odredbom člana 50. stav 1. tačka 7. Zakona o unutrašnjim poslovima („Sl. glasnik RS“, broj 44/91, sa izmenama i dopunama), je bilo propisano, da, pored težih povreda utvrđenih Zakonom za zaposlene u državnim organima, težom povredom radnih obaveza i dužnosti smatra se i ponašanje koje šteti ugledu službe ili narušava međuljudske odnose u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Odredbom člana 52. stav 1. tačka 3. ovog zakona, da, za težu povredu radnih obaveza i dužnosti izriče se prestanak radnog odnosa.

Odredbom člana 59. stav 1. tačka 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Sl. glasnik RS“, broj 48/91, sa izmenama i dopunama), je bilo propisano, da, teža povreda radnih obaveza i dužnosti je neizvršavanje ili nesavesno, neblagovremeno ili nemarno vršenje radnih i drugih obaveza.

Prema tome, kako je utvrđeno da je tužilac učinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret, jer je u svojstvu zamenika načelnika Uprave za zajedničke poslove postupio protivno obavezi i pored saznanja za odluku licitacione komisije od 11.12.2001. godine o prekidu saradnje sa Preduzećem D. zbog neposedovanja atesta, postupio suprotno istoj i nastavio poslovnu saradnju sa ovim pravnim licem i nabavke repariranih auto delova, tako što je potpisao naloge, iako je bio svestan da ovo pravno lice više nije u poslovnom odnosu sa tuženim zbog prekida saradnje, to je pravilan zaključak da je učinio težu povredu radnih dužnosti, zbog čega su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Pored toga, polazeći od sadržine odredbe člana 50. stav 1. Zakona o unutrašnjim poslovima, da, „pored težih povreda utvrđenih Zakonom za zaposlene u državnim organima“, to su pored težih povreda radnih obaveza i dužnosti predviđenih Zakonom o unutrašnjim poslovima tužiocu mogle biti stavljene na teret i teže povrede utvrđene Zakonom o radnim odnosima u državnim organima i izreći mera prestanka radnog odnosa.

Pri tome, nije neophodno dalje detaljno obrazlagati presudu kojom se revizija odbija kao neosnovana, kad se daljim obrazlaganjem presude ne bi postiglo novo tumačenje prava, niti doprinelo ujednačenom tumačenju prava, već se tužilac kao revident upućuje na obrazloženje pobijane presude, da se nepotrebno ne bi ponavljalo, na osnovu odredbe člana 405. stav 2. ZPP.

U preostalom delu, revizijom se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što nije dozvoljen razlog za izjavljivanje revizije, na osnovu odredbe člana 398. stav 2. ZPP.

Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbe člana 405. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća-sudija

Milomir Nikolić,s.r.