Rev2 465/2020 3.5.15.4.8 tehnološki višak

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 465/2020
28.05.2020. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., ul. ... broj ..., čiji je punomoćnik Stevan Vasić, advokat u ..., protiv tuženog BB AD ..., ... broj ..., čiji je punomoćnik Aleksandar Todorović advokat u ..., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženog koja je izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1749/19 od 03.10.2019. godine, u sednici veća održanoj 28. maja 2020. godine, doneo je

R E Š E NJ E

UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1749/19 od 03.10.2019. godine i presuda Osnovnog suda u Pančevu P1 15/16 od 05.04.2019. godine i predmet se vraća na ponovno suđenje prvostepenom sudu.

O b r a z l o ž e nj e

Apelacioni sud u Beogradu je doneo presudu Gž1 1749/19 dana 03.10.2019. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu tuženog, potvrdio presudu Osnovnog suda u Pančevu P1 15/16 od 05.04.2019. godine i odbio zahtev tužioca za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.

Presudom Osnovnog suda u Pančevu P1 15/16 od 05.04.2019. godine je usvojen tužbeni zahtev tužioca i poništeno rešenje tuženog broj ... od 14.10.2009. godine kojim se tužiocu otkazuje ugovor o radu broj … od 14.01.2004. godine, kao nezakonito i obavezan je tuženi da tužioca vrati na rad, te da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 861.750 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Protiv drugostepene presude je tuženi izjavio blagovremenu reviziju, kojom presudu pobija iz svih razloga predviđenih odredbom člana 407. Zakona o parničnom postupku.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu po odredbi člana 408. Zakona o parničnom postupku i nalazi da je revizija tužioca osnovana.

Prema činjeničnom stanju na kome je drugostepena presuda zasnovana, utvrđenom u postupku pred prvostepenim sudom, tužilac, po zanimanju diplomirani pravnik, zasnovao je radni odnos kod tuženog na neodređeno vreme 1985. godine, u periodu do 30.06.1989. godine je obavljao poslove radnog mesta pomoćnika spoljnog rukovaoca, zatim do 01.07.1989. godine poslove rukovaoca ... u fabrici „VV“, a od 01.07.1989. godine kod tuženog je radio kao diplomirani pravnik u Sektoru za kadrovske i pravne poslove. Počev od 01.11.2006. godine obavljao je poslove Stručnog saradnika za kadrove I, u Službi za upravljanje kadrovskim i pravnim poslovima u Odeljenju za kadrovske poslove, sa prekidima u utvrđenim periodima, kada je bio upućen na rad u Direkciji za preduzetništvo u tranzicionom centru, te kada je bio na plaćenom odsustvu. Zaključkom Vlade RS od 20.08.2009. godine preporučeno je Upravnom odboru tuženog da naloži direktoru da donese novu sistematizaciju radnih mesta, da po usvajanju programa rešavanja viška zaposlenih dostavi Ministarstvu finansija spiskove zaposlenih koji su proglašeni tehnološkim viškom i zadužuje se Ministarstvo finasija za realizaciju programa rešavanja viška zaposlenih isplatom u iznosu od 200 evra po godini radnog staža za oko 500 zaposlenih. Upravni odbor tuženog je i doneo odluku o pokretanju postupka za utvrđivanje viška zaposlenih, a direktor tuženog Pravilnik o organizaciji sistematizaciji poslova dana 07.09.2009. godine, kojim je prestao da važi pravilnik od 16.01.2007. godine. Upravni odbor je doneo 10.09.2009. godine Program rešavanja viška zaposlenih kojim su utvrđene mere i aktivnosti na rešavanju radnopravnog statusa viška zaposlenih, i utvrđeno je da je usled smanjenja obima posla, odnosno prestanka potrebe za obavljanje određenih poslova i neophodnosti usklađivanja broja zaposlenih sa novom organizacijom i sistematizacijom, smanjen obim posla, odnosno da je došlo do ukidanja određenih poslova među kojima i poslovi Stručni saradnik za kadrove I, koje poslove je do tada obavljao tužilac, i na kom radnom mestu je bio predviđen jedan izvršilac. U Programu je navedeno da su novim pravilnikom, koji je sastavni deo Programa, ukinuti određeni poslovi, među kojima u Službi za upravljanje kadrovskim i pravnim poslovima i poslovi Stručni saradnik za kadrove I i drugi navedeni, a da se smanjuje broj izvršilaca na određenim poslovima. Tuženi je doneo i osnovne i dopunske kriterijume za utvrđivanje viška zaposlenih. Predlog Programa je dostavljen reprezentativnim sindikatima kod tuženog i Nacionalnoj službi za zapošljavanje, koji su dostavili svoja mišljenja na podneti predlog. Tužilac je blagovremeno uložio prigovor na spisak zaposlenih koji su višak, koji prigovor nije usvojen. Tužiocu je otkazan ugovor o radu osporenim rešenjem tuženog od 14.10.2009. godine i radni odnos mu je prestao sa 16.10.2009. godine, zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, odnosno prestanka potrebe za obavljanjem poslova Stručni saradnik za kadrove I, uz isplatu otpremnine. U obrazloženju rešenja navedeno je da je poslodavac doneo Program rešavanja viška zaposlenih sa novom organizacijom i sistematizacijom poslova, zbog prestanka potrebe za obavljanjem poslova Stručni saradnik za kadrove I u Službi upravljanja kadrovskim i pravnim poslovima, Odeljenja za kadrovske poslove, prestala potreba za radom zaposlenog i obezbeđena sredstva za isplatu iznosa otpremnine. Drugostepeni sud navodi da je utvrđeno u toku postupka da je u Odeljenju za kadrovske poslove u okviru Službe za upravljanje kadrovskim i pravnim poslovima u vreme donošenja Programa rešavanja viška zaposlenih kod tuženog, pored radnog mesta na kome je tužilac bio raspoređen, postojalo i radno mesto Stručni saradnik za kadrove II, pod tačkom 18, sa identičnim opisom poslova kao za tužiočevo radno mesto, da su za oba radna mesta saradnici odgovorni rukovodiocu Odeljenja za upravljanje kadrovskim poslovima, a zahtevana stručna sprema je VSS/VII 1, diplomirani pravnik. Po utvrđenju o činjeničnom stanju iznetom u drugostepenoj presudi, nakon donošenja Programa rešavanja viška zaposlenih i ukidanja tužiočevog radnog mesta, ostalo je radno mesto Stručni saradnik za kadrove II. Tužiocu pre donošenja osporenog rešenja nije ponuđeno drugo radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, niti je u obrazloženju pobijanog rešenja konstatovano da tuženi tužiocu nije mogao obezbediti drugi odgovarajući posao, iako je tužilac u periodu od 1985. do 1989. godine obavljao različite poslove u fabrici „VV“, odnosno bio osposobljen da obavlja poslove spoljog rukovaoca, a u toj fabrici oduvek, pa i 2009. godine postojao manjak radnika. Pojedini zaposleni su iz drugih organizacionih celina, koje su u celosti ukinute, preraspoređeni u Službu upravljanja kadrovskim i pravnim poslovima na radna mesta referent za obradu i unos podataka i stručni saradnik za odmor i rekreaciju. Nakon ukidanja tužiočevog radnog mesta, pojedini poslovi iz opisa poslova tog radnog mesta su povereni pojedinim zaposlenim radnicima u okviru Odeljenja za kadrovske poslove i to stručnom saradniku i vodećem stručnom saradniku, kao i referentu za kadrovsku evidenciju.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja su nižestepeni sudovi zaključili da je tužbeni zahtev osnovan jer tuženi nije postupio u skladu sa odredbom člana 155. Zakona o radu, jer nije pokušao da primeni nijednu od zakonom propisanih mera da tužioca rasporedi na druge odgovarajuće poslove, da je zloupotrebio prava na taj način što je tužiocu otkazao ugovor o radu na radnom mestu Stručni saradnik za kadrove I, iako je kod tuženog u vreme donošenja pobijanog rešenja postojala potreba za obavljanjem poslova tog radnog mesta, s obzirom na to da su pojedine poslove iz opisa i popisa tužiočevog radnog mesta nastavili da obavljaju drugi zaposleni kod tuženog.

Drugostepeni sud izražava stav da nije dovoljno da poslodavac novim pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova konstatuje da je ukinuto određeno radno mesto, već da je potrebno da je kod poslodavca zaista i prestala potreba za obavljanjem određenog posla, usled čega se to radno mesto briše iz sistematizacije. S tim u vezi, zaključuje da je bitno što je tuženi novim pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji konstatovao da su ukinuti poslovi Stručnog saradnika za kadrove I, dok za poslove Stručnog saradnika za kadrove II, sa identičnim opisom posla, nije konstatovano da su ukinuti, a da to radno mesto u novoj sistematizaciji tuženog nije bilo predviđeno. Kod takvog stanja stvari, drugostepeni sud nalazi da nije jasno da li su i poslovi Stručnog saradnika za kadrove II ukinuti, ili je na njima smanjen broj izvršilaca, ili je samo došlo do promene naziva radnog mesta, odnosno da li je u konretnom slučaju došlo samo do promene naziva tužiočevog radnog mesta i da je ostalo nejasno koja su radna mesta u službi u kojoj tužilac radio zaista ukinuta, odnosno da tuženi nije dokazao da je zaista došlo do prestanka potrebe za radom tužioca. Dalje, drugostepeni sud zaključuje da iz izvedenih dokaza proizilazi da je tužilac proglašen tehnološkim viškom iako nije došlo u potpunosti do prestanka potrebe za obavljanjem poslova tužiočevog radnog mesta, već eventualno do smanjenja obima posla, u kom slučaju bi tuženi bio u obavezi da primeni kriterijume, što u odnosu na tužioca nije učinio. Kako nalazi da je tuženi samo formalno ukinuo tužiočevo radno mesto, drugostepeni sud smatra nezakonitom odluku o prestanku radnog odnosa, jer nije doneta saglasno odredbi člana 179. stav 1. tačka 9. Zakona o radu, jer je utvrđeno upravo suprotno od obrazloženja rešenja, da je tuženi imao mogućnost da tužiocu obezbedi obavljanje drugih poslova na koje je rasporedio druge zaposlene, što je protivno odredbi člana 185. Zakona o radu koja propisuje da rešenje o otkazu mora biti obrazloženo i odredbe i člana 155. Zakona o radu koja propisuje obavezu poslodavca u slučaju smanjenja obima posla i u slučaju ukidanja radnog mesta, da preduzme mere koje su propisane i utvrdi da li je moguć premeštaj na drugo radno mesto, prekvalifikacija, dokvalifikacija, odnosno druge mere, pre nego što kao krajnja mera usledi prestanak radnog odnosa.

Revizijski sud ne prihvata za pravilne razloge nižestepenih sudova.

Odredbom člana 179. tačka 9. Zakona o radu propisano je da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla. Odredbama člana 155. Zakona o radu propisano je da program rešavanja viška zaposlenih donosi poslodavac, i da sadrži i razloge prestanka potrebe za radom zaposlenih, broj, kvalifikacionu strukturu, godine starosti i staž osiguranja zaposlenih koji su višak i poslove koje obavljaju, mere za zapošljavanje, sredstva za rešavanje socijalno-ekonomskog položaja viška zaposlenih i rok u kome će biti otkazan ugovor o radu, da je poslodavac dužan da predlog programa dostavi sindikatu i organizaciji nadležnoj za zapošljavanje radi davanja mišljenja, čije mišljenje je poslodavac dužan da razmotri i uzme u obzir u skladu sa članom 156. stav 3. Zakona o radu.

Prema utvrđenim činjenicama, kod tuženog je donet Program rešavanja viška zaposlenih, uz pribavljena mišljenja i sindikata zaposlenih i Nacionalne službe za zapošljavanje. Donet je nakon Zaključka vlade RS kojim je proporučeno tuženom donošenje nove sistematizacije radnih mesta, te da po usvajanju programa rešavanja viška zaposlenih Ministarstvu finansija dostavi spiskove zaposlenih koji su proglašeni tehnološkim viškom i zaduženo Ministarstvo finasija za realizaciju programa rešavanja viška zaposlenih isplatom u iznosu od 200 evra po godini radnog staža, za oko 500 zaposlenih. Utvrđeno je da je donet Program rešavanja viška zaposlenih kojim su utvrđene mere i aktivnosti na rešavanju radnopravnog statusa viška zaposlenih, ali nije utvrđeno koje su mere bile predviđene. Iz okolnosti da je na osnovu novodonetog prvilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova došlo do ukidanja određenih poslova, među kojima i poslova Stručnog saradnika za kadrove I, na kojim poslovima je bio predviđen jedan izvršilac, što je bio tužilac i činjenice da je tužiocu radni odnos prestao uz isplatu otpremnine, ne proizilazi zaključak da u odnosu na tužioca nije primenjen Program rešavanja viška zaposenih kod tuženog. Stoga se zaključak nižestepenih sudova, da je pobijano rešenje nezakonito zbog toga što tužiocu nije obezbeđeno drugo radno mesto, adekvatno tužiočevoj stručnoj spremi diplomirnog pravnika, ili prema njegovoj osposobljenosti da obavlja poslove spoljnog rukovaoca, pokazuje proizvoljnim.

Dalje, nižestepeni sudovi su se upustili u raspravljanje činjenica i obrazlaganje njihovog značaja, da je tuženi donošenjem novog pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslove koje je do tada obavljao tužilac poverio pojedinim zaposlenima na drugim radnim mestima u Okviru odeljenja za kadrovske poslove. Međutim, pravo je tuženog, kao poslodavca, da u cilju racionalizacije i uštede u poslovanju sam kreira i organizuje proces rada i odredi način na koji će se obavljati pojedini poslovi, pa i poveravanjem pojedinih poslova iz opisa predhodno postojećeg radnog mesta, drugim zaposlenima u okviru drugih radnih mesta. Takvo preraspoređivanje poslova ne znači da radno mesto na kome je tužilac bio zaposlen nije ukinuto. Pitanje nastupanja tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena, koje su uslovile prestanak potrebe za radom zaposlenih, organizacija poslovanja, broj i struktura zaposlenih koji su potrebni poslodavcu za uspešno poslovanje, odnosno struktura i broj zaposlenih za čijim je radom prestala potreba, su u domenu ekonomske politike poslodavca, koja ne može biti predmet ocene u sudskom postupku za zaštitu prava zaposlenih za čijim je radom prestala potreba. Sud u takvom postupku preispituje samo zakonitost sprovedenog postupka utvrđivanja viška zaposlenih i donošenja rešenja po tom osnovu. Poslovna organizacija je u isključivoj nadležnosti poslodavca, odnosno on ima pravo da organizuje poslovanje na način koji smatra najboljim, pa i posredstvom ukidanja pojedinih poslova i njihovog brisanja iz pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova.

U konkretnom slučaju, prema utvrđenim činjenicama, postupak je sproveden na način da je kod tuženog donet program rešavanja viška zaposlenih, donet novi pravilnik o organizaciji, sistematizaciji, prema kojima su prestali da postoje poslovi na kojima je tužilac bio jedini izvršilac, te je u skladu sa tim proglašen za zaposlenog za čijim radom je prestala potreba, uz obezbeđenje prava na otpremninu. U situaciji kada je drugostepeni sud ocenio da nije jasno da li su kod tuženog i prema novousvojenom pravilniku o organizaciji i sistematizaciji ostali poslovi iz istog opisa kao na radnom mestu tužioca, samo pod nazivom Stručni saradnik za kadrove II, preuranjeno je zaključivanje o razlozima za poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu tužiocu, zbog nepoštovanja odredaba člana 155. stav 1. tačka 5., te člana 179. stav 1. tačka 9. Zakona o radu. Time su osnovani navodi revizije da je pobijana drugostepena odluka doneta pogrešenom primenom materijalnog prava, odredaba Zakona o radu, uz selektivno utvrđenje bitnih činjenica od strane drugostepenog suda, i suprotno, zadiranjem suda u pitanja koja su isključivo u domenu poslodavca - o organizaciji procesa rada i obavljanja poslova, te su to razlozi zbog kojih je revizijski sud ukinuo drugostepenu i prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Bitne činjenice o sadržini programa rešavanja viška zaposlenih kod tuženog o merama zapošljavanja viška zaposlenih, te pitanje koje kao bitno proizilazi iz razloga drugostepene odluke - da li je kod tuženog ostalo radno mesto sa opisom poslova kao na radnom mestu na kome je radio tužilac, nisu raspravljene. Kako nisu ispunjeni uslovi za preinačenje drugostepene presude iz navedenih razloga, to je odlučeno kao u izreci, po odredbi člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća-sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić