Rev2 745/2015 povreda radne discipline

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 745/2015
04.11.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Milomira Nikolića, predsednika veća, Marine Govedarica i Slađane Nakić Momirović, članova veća, u parnici tužioca M.P. iz S.P., čiji je punomoćnik M.G., advokat iz S.P., protiv tuženog JKP „Vodovod i kanalizacija“ iz S.P., čiji je punomoćnik V.M., advokat iz N.P., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2462/14 od 23.01.2015. godine, u sednici veća održanoj 04.11.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

USVAJA SE revizija tužioca i preinačuju presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2462/14 od 23.01.2015. godine, u delu stava prvog izreke i presuda Osnovnog suda u Staroj Pazovi P1 453/13 od 24.06.2014. godine u delu stava prvog izreke, tako što se usvaja tužbeni zahtev tužioca M.P. iz S.P. i poništava kao nezakonito rešenje tuženog JKP “Vodovod i kanalizacija” iz S.P. o otkazu ugovora o radu tužioca – rešenje delovodni broj 5535 od 30.09.2013. godine i obavezuje tuženi JKP “Vodovod i kanalizacija” da tužioca M.P. vrati na radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i kvalifikaciji i da tužioca prijavi kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i ostalih nadležnih službi sa danom 01.10.2013. godine, u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude, pod pretnjom izvršenja.

USVAJA SE revizija tužioca i UKIDAJU presuda Osnovnog suda u Staroj Pazovi P1 453/13 od 24.06.2014. godine u preostalom delu stava prvog izreke kojim je odlučeno o zahtevu tužioca za isplatu zarade i doprinosa i troškova postupka i u stavu drugom izreke i presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2462/14 od 23.01.2015. godine, u preostalom delu stava prvog izreke i u stavovima drugom i trećem izreke, i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Staroj Pazovi P1 453/13 od 24.06.2014. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužiilac tražio da sud poništi kao nezakonito rešenje tuženog o otkazu ugovora o radu, pod delovodnim br. 5535 od 30.09.2013. godine i kojim tužilac predlaže da sud obaveže tuženog da tužioca vrati na radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i kvalifikaciji, da tužioca prijavi kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i kod ostalih nadležnih službi sa danom 01.10.2013. godine i da isplati tužiocu sve dospele, a neisplaćene zarade i doprinose počev od 01.10.2013. godine i to sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.10.2013. godine pa do isplate, kao i zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka. Stavom drugim tužilac je obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 87.000,00 dinara.

Odlučujući o žalbi tužioca Apelacioni sud u Novom Sadu je presudom 2462/14 od 23.01.2015. godine odbio žalbu tužioca i potvrdio presudu Osnovnog suda u Staroj Pazovi P1 453/13 od 24.06.2014. godine (stav prvi izreke). Stavom drugim odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova žalbenog postupka, a stavom trećim izreke odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog čiinjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. ZPP (“Službeni glasnik RS” br. 72/11, 49/13 - US, 74/13 – US i 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka predviđena članom 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je na osnovu ugovora o radu od 05.11.2010. godine i aneksa tog ugovora od 29.11.2011. godine bio u radnom odnosu na neodređeno vreme kod tuženog i obavljao je poslove sekretara. Tuženi je rešenjem od 30.09.2013. godine tužiocu otkazao ugovor o radu navodeći da je tužilac počinio povredu radne obaveze nepoštovanjem radne discipline koja se manifestuje u neobaveštavanju od strane tužioca neposrednog rukovodioca, odnosno preduzeća o privremenoj sprečenosti tužioca za rad na način i u rokovima predviđenim članom 103. stav 1. Zakona o radu, koja povreda radne obaveze je predviđena i ugovorom o radu i Pojedinačnim kolektivnim ugovorom. Dalje je utvrđeno da je tužilac 09.09.2013. godine u jutarnjim časovima imao stomačnih tegoba, da se tim povodom odmah javio lekaru koji mu je otvorio bolovanje i izdao potvrdu o privremenoj sprečenosti za rad, da je tužilac po povratku kući od lekara obavestio kolegu S.K. da zbog bolesti neće doći na posao, da je o tome obavestio i koleginicu J.V.O., a da je S.K. obavestio direktora tuženog da tužilac zbog bolesti nije u mogućnosti da dođe na posao. Inače, neposredni rukovodilac tužioca je direktor. Tužilac je potvrdu o privremenoj sprečenosti za rad dostavio tuženom 16.09.2013. godine (ponedeljak) prvog dana kada je došao na rad nakon čega je tuženi tužiocu uručio upozorenje od 13.09.2013. godine o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu.

Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su smatrali da tužbeni zahtev tužioca nije osnovan. Kao razlog za odluku naveli su da tužilac nije u skladu sa zakonom obavestio neposrednog rukovodioca o privremenoj sprečenosti za rad. Naime, obaveza tužioca, shodno članu 103. stav 1. Zakona o radu je da najkasnije u roku od tri dana od dana nastupanja privremene sprečenosti za rad dostavi poslodavcu potvrdu o privremenoj sprečenosti, a tužilac je tu potvrdu dostavio tek 16.09.2013. godine, nakon zaključenja bolovanja i po dolasku na rad.

Odbivši zahtev tužioca za poništaj rešenja tuženog o otkazu ugovora o radu nižestepeni sudovi su na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primenili materijalno pravo.

Odredba člana 103. stav 1. Zakona o radu propisuje rok od tri dana od dana sprečenosti za rad, kao rok u kome je zaposleni dužan da dostavi poslodavcu potvrdu lekara koja sadrži vreme očekivane sprečenosti za rad. Međutim, postupanje zaposlenog koje nije u svemu u skladu sa rokom propisanim članom 103. stav 1. Zakona o radu odnosno nedostavljanje potvrde u propisanom roku, ni odredbom člana 103. Zakona o radu ni nekom drugom odredbom Zakona o radu nije propisano kao ponašanje koje predstavlja povredu radne obaveze koja automatski povlači davanje otkaza ugovora o radu zaposlenom. Tako nešto nije propisano ni ugovorom o radu tužioca ni Pojedinačnim kolektivnim ugovorom tuženog. Da li nedostavljanje potvrde o privremenoj sprečenosti zaposlenog za rad u roku predviđenom članom 103. stav 1. Zakona o radu jeste razlog za otkaz ugovora o radu zaposlenom zavisi od svih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Tuženi je u rešenju broj 5535 od 30.09.2013. godine kojim je pozivajući se na odredbe člana 179. tačka 2. i 3. Zakona o radu, otkazao tužiocu ugovor o radu, izričito naveo da je tužilac učinio povredu radne obaveze: neobaveštavanja neposrednog rukovodioca, odnosno preduzeća o privremenoj sprečenosti za rad na način i u rokovima predviđenim članom 103. stav 1. Zakona o radu, koja povreda radne obaveze je predviđena ugovorom o radu broj 5061 od 05.11.2010. godine sa aneksom ugovora o radu del. br. 5377 od 29.11.2011. godine članom 6. stav 1. tačka 12. i članom 99. PKU. Druga učinjena povreda radne obaveze je nepoštovanje radne discipline.

Ugovorom o radu broj 5061 od 05.11.2010. godine, zaključenim između tužioca kao zaposlenog i tuženog kao poslodavca i aneksom tog ugovora od 29.11.2011. godine, članom 10. tačka 13. Ugovora, odnosno članom 6. tačka 12. Aneksa ugovora, predviđeno je da poslodavac može otkazati ugovor ako zaposleni svojom krivicom učini povredu radne obaveze, između ostalog i neobaveštavanjem neposrednog rukovodioca, odnosno preduzeća o privremenoj sprečenosti za rad na način i u rokovima predviđenim članom 103. stav 1. Zakona o radu. Članom 99. stav 2. tačka 13. Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog, zaključenog 18.08.2004. godine pod brojem 4201 između Sindikalne organizacije tuženog i direktora tuženog i Izvršnog odbora Skupštine opštine Stara Pazova, predviđeno je da se povredom radne obaveze smatra i neobaveštavanje neposrednog rukovodioca, odnosno preduzeća o privremenoj sprečenosti za rad na način i u rokovima predviđenim zakonom.

Dakle, smisao i cilj citiranih odredaba je da poslodavac obaveže i natera zaposlenog, čak i u situaciji kada je zbog bolesti sprečen da radi, da u primerenom roku obavesti poslodavca o svojoj sprečenosti za rad kako bi poslodavac mogao da blagovremeno reaguje i omogući zamenu zaposlenog, odnosno omogući da se proces rada nesmetano odvija. Među strankama nije bilo sporno, a o tome u spisima postoji pismeni dokaz čiju valjanost i verodostojnost tuženi nije dovodio u sumnju, da je tužilac blagovremeno reagovao u smislu svoje obaveze obaveštavanja neposrednog rukovodioca, odnosno poslodavca o svojoj sprečenosti za rad jer je 09.09.2013. godine, kada je osetio prve zdravstvene tegobe, odmah po povratku kući od lekara pokušao da uspostavi telefonom kontakt sa svojim neposrednim rukovodiocem – direktorom, a kada to nije uspeo da učini o svojoj sprečenosti za rad obavestio je kolegu S.K., koji je potvrdio da je istoga dana obavestio direktora da je tužilac zbog bolesti sprečen da dođe na posao. Dakle, direktor tuženog kao neposredni rukovodilac tužioca već 09.09.2013. godine (koji je prvi dan nedolaska tužioca na rad) bio je obavešten o tužiočevoj sprečenosti za rad.

Zato u situaciji, kada je nesporno, da je zaposleni obavestio svog neposrednog rukovodioca, odnosno poslodavca da je privremeno sprečen za rad, nedostavljanje pismene potvrde o sprečenosti za rad, u roku od tri dana od dana nastupanja privremene sprečenosti ne može se kvalifikovati kao povreda radne obaveze niti postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu zaposlenom na osnovu člana 179. tač. 2. i 3. Zakona o radu.

S obzirom da je tužiocu nezakonito otkazan ugovor o radu tuženi je u obavezi da postupi u smislu odredbe člana 191. stav 1. Zakona o radu i tužioca vrati na rad jer to tužilac zahteva.

Iz ovih razloga Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 416. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke ove presude.

U preostalom delu nižestepene presude su ukinute.

Odredbom člana 191. stav 2. Zakona o radu propisano je da pored vraćanja na rad, poslodavac je dužan da zaposlenom isplati naknadu štete u visini izgubljene zarade i drugih primanja koja mu pripadaju po zakonu, opštem aktu i ugovoru o radu i uplati doprinose za obavezno socijalno osiguranje.

Tužilac je postavio zahtev da mu tuženi isplati sve dospele, a neisplaćene zarade i doprinose počev od 01.10.2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom od istog dana pa do isplate. Nižestepeni sudovi su smatrali da nije osnovan tužiočev zahtev za poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu tužiocu, pa nisu ispitivali ni utvrđivali činjenice koje su od značaja za odlučivanje o osnovanosti tužiočevog zahteva za isplatu zarade i doprinosa u pogledu visine tih potraživanja. Iz tog razloga, nižestepene presude su ukinute u delu kojim je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu zarada i doprinosa.

Ukinute su i odluke nižestepenih sudova o troškovima postupka jer shodno članu 153. stav 1. Zakona o parničnom postupku zavise od konačnog ishoda spora i postignutog uspeha stranaka.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će imajući u vidu izložene primedbe ispitati i utvrditi okolnosti od značaja za pravilno presuđenje o tužiočevom zahtevu za isplatu zarada i doprinosa.

Na osnovu izloženog primenom člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća-sudija

Milomir Nikolić,s.r.