Rev2 754/2020 3.19.1.25.1.4; posebna revizija; 3.19.1.25.1.3; dozvoljenost revizije

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 754/2020
20.01.2021. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Zorane Delibašić, Gordane Komnenić, Božidara Vujičića i Vesne Subić, članova veća, u parnici tužilaca AA, BB, VV i GG, svih iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Dragana D. Veličković, advokat iz ..., protiv tuženog JP „Elektroprivreda Srbije“ Beograd, Ogranak TENT Beograd – Obrenovac, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2860/2019 od 08.11.2019. godine, u sednici održanoj dana 20.01.2021. godine, doneo je

R E Š E NJ E

PRIHVATA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog JP „Elektroprivreda Srbije“ Beograd, Ogranak TENT Beograd iz Obrenovca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2860/2019 od 08.11.2019. godine.

UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2860/2019 od 08.11.2019. godine i presuda Osnovnog suda u Obrenovcu P1 3/19 od 15.04.2019. godine, a predmet VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Obrenovcu P1 3/19 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužilaca, pa je tuženi obavezan da im na ime neisplaćenog dela uvećane zarade za rad u smenama u periodu od aprila 2011. godine do februara 2014. godine, isplati novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom, na način naveden u tom stavu izreke. Stavom drugim izreke, tuženi je obavezan da tužiocima na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 653.022,00 dinara.

Apelacioni sud u Beogradu je, presudom Gž1 2860/2019 od 08.11.2019. godine, odbio kao neosnovanu žalbu tuženog i potvrdio presudu Osnovnog suda u Obrenovcu P1 3/19 od 15.04.2019. godine.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je izjavio blagovremenu reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava i predložio da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu odredbe člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku, radi potrebe ujednačavanja sudske prakse i razmatranja pravnih pitanja od opšteg interesa.

Imajući u vidu različitu sudsku praksu u istoj pravnoj situaciji, izraženu u presudama nižestepenih sudova i revizijskog suda, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 87/18), da se o reviziji odluči, kao izuzetn dozvoljenoj, pa je, radi potrebe ujednačavanja sudske prakse doneo odluku kao u prvom stavu izreke.

Odlučujući o reviziji, na osnovu odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tuženog osnovana.

Prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su zaposleni kod tuženog tako što su, u spornom periodu od aprila 2011. godine do februara 2014. godine, obavljali rad u posebnom režimu rada, koji se ogleda u kontinuiranom režimu rada tokom cele godine, 12 – 24, 12 – 48, odnosno tužioci su rad obavljali u smenama. Vešačenjem je utvrđeno da je tuženi, kao poslodavac, tužiocima vršio obračun uvećanja zarade suprotno odredbi člana 108. Zakona o radu, odnosno u procentu koji je manji od zakonskog minimuma od najmanje 26% od osnovice za smenski rad.

Nižestepeni sudovi su zaključili da tužioci osnovano potražuju razliku zarade po osnovu rada u smenama za utuženi period, pošto Kolektivni ugovor i Pravilnik o radu, kao i ugovor o radu, ne mogu da sadrže odredbe kojima se zaposlenom daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom, a imajući u vidu da tužioci rade u smenama.

Osnovano se, međutim, u reviziji tuženog ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu po osnovu smenskog rada – najmanje 26% od osnovice, kako je propisano odredbom člana 108. stav 1. tačka 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05 ... 61/2005), međutim, to pravo mu pripada samo pod uslovom da rad u smenama nije vrednovan prilikom utvrđivanja osnovne zarade. U konkretnom slučaju, izostalo je utvrđenje te činjenice od koje zavisi pravilna primena materijalnog prava.

Na nivou „Elektroprivrede Srbije“ 2002. godine doneta je metodologija za utvrđivanje koeficijenata zaposlenih po Kolektivnom ugovoru JP „EPS-a“, sa pratećim uputstvom i modelom obračuna zarada u bodovima po starom i koeficijentima po novom načinu obračuna, pa su prethodni bodovi iz metodologije tuženog iz 1983. godine, kao elementi osnovnih zarada, preračunati u koeficijente kao elemente osnovnih zarada, tako da je smenski rad i u ovoj metodologiji ostao ugrađen u osnovim zaradama zaposlenih u smenama. Kod tuženog je u primeni bio Kolektivni ugovor od 04.02.2010. godine kojim je, između ostalog, u članu 37, 38. i 39. propisan ne samo način obračuna i isplate zarade, struktura zarade i način njenog utvrđivanja, već i način utvrđivanja koeficijenata poslova radnog mesta čiji se elementi definišu metodologijom koju donosi poslodavac, kao i način uvećanja zarade, između ostalog i za rad u smenama. Kolektivnim ugovorom od 05.02.2013. godine, takođe je članovima 30, 31, 32. i 40, propisan način obračuna i isplate zarade, kao i način njenog uvećanja, struktura zarade i način utvrđivanja koeficijenata poslova radnog mesta, čiji se elementi definišu metodologijom koju donosi poslodavac, uvećanje zarade, kao i posebno vrednovanje smenskog rada.

Zbog pogrešne primene materijalnog prava, nižestepeni sudovi nisu utvrdili da li je tuženi izvršio vrednovanje za rad u smenama po propisanoj metodologiji, uvećanjem osnovnog koeficijenta, kao elementa osnovne zarade zaposlenima koji rade u smenama i turnusu, što predstavlja smenski rad u smislu odredbe člana 108. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, pa je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Pri tom, nižestepeni sudovi takođe nisu imali u vidu da se zakonski minimum za uvećanje zarade od 26% primenjuje samo ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju osnovne zarade. Suprotno tome, ukoliko je poslodavac, u skladu sa utvrđenom metodologijom vrednovanja poslova, vrednovao smenski rad, tada je isključena mogućnost primene uvećanja zarade, najmanje 26% od osnovice pošto je, u toj situaciji, smenski rad vrednovan kroz utvrđenu osnovnu zaradu.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odluku kao u stavu drugom izreke doneo u smislu odredbe člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

U ponovnom postupku potrebno je da prvostepeni sud utvrdi činjenično stanje imajući u vidu primedbe iz ovog rešenja, a da potom, pravilnom primenom materijalnog prava, donese zakonitu odluku.

Predsednik veća – sudija

Vesna Popović,s.r.

Za tačnost otpravka

upravitelj pisarnice

Marina Antonić