Spp 11/2022 1.6; 1.6.6.9; 3.1.2.8.3

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Spp 11/2022
14.02.2023. godina
Beograd

OSNOVNI SUD U ČAČKU

VEZA: Su VIII 247/22

Izvod iz zapisnika sa I sednice Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održane 14.02.2023. godine.

O D L U K A

ODBACUJE SE kao nedozvoljen zahtev Osnovnog suda u Čačku za pokretanje postupka rešavanja spornog pravnog pitanja.

O b r a z l o ž e nj e

Osnovni sud u Čačku dostavio je Vrhovnom kasacionom sudu zahtev za rešavanje spornog pravnog pitanja na osnovu odredbe člana 180. i 181. Zakona o parničnom postupku.

Postupajući sudija je u zahtevu za rešavanje spornog pravnog pitanja naveo da se pred Osnovnim sudom u Čačku vodi postupak koji je u toku u predmetu P 7112/21, kao i u više od četrdeset drugih predmeta po tužbi tužilaca, bivših radnika Fabrike hartije „Božo Tomić“, protiv tužene Republike Srbije, radi naknade štete zbog povrede prava na imovinu. Navedeno je da su, prema činjeničnom stanju koje je isto u svim tekućim parnicama koje se vode pred Osnovnim sudom u Čačku, tužioci bili radnici Fabrike hartije „Božo Tomić“ iz Čačka sa većinskim društvenim kapitalom, koje je privatizovano dana 17.07.2007. godine zaključenjem ugovora pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu Ov broj 1375/07. Kupac kapitala nije ispunio ugovorne obaveze, pa je Agencija za privatizaciju donela odluku da se ugovor o prodaji društvenog kapitala metodom javne aukcije subjekta privatizacije, smatra raskinutim zbog neispunjenja, te je doneta odluka o prenosu kapitala koji je bio predmet prodaje Agenciji za privatizaciju, koja je i upisana u Registar privrednih subjekata kao privremeni zastupnik kapitala subjekta privatizacije sa 73% akcijskog kapitala. Tužioci su vodili parnični postupak pred Osnovnim sudom u Čačku radi naplate potraživanja iz radnog odnosa (minimalne zarade sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom), u kom postupku je doneta pravnosnažna presuda na osnovu priznanja P1 676/12 od 25.02.2013. godine, ispravljena rešenjem od 20.03.2013. godine. Na osnovu ove izvršne isprave tužioci su kao izvršni poverioci podneli predlog za izvršenje, pa je Osnovni sud u Čačku doneo rešenje o izvršenju I broj 2615/13 od 03.06.2013. godine. Izvršni postupak nije sproveden jer je rešenjem Privrednog suda u Čačku St 17/13 od 05.07.2013. godine otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom Fabrika hartije „Božo Tomić“, zbog nesprovođenja unapred pripremljenog plana reorganizacije stečajnog dužnika, trajne nesposobnosti plaćanja i prezaduženosti. Za stečajnog upravnika imenovana je Agencija za privatizaciju Republike Srbije. Tužioci su podneli prijavu potraživanja u toku stečajnog postupka, pa je stečajni sudija doneo zaključak o priznatim potraživanjima St 17/13 od 20.02.2014. godine. Tužioci koji su imali priznato potraživanje u prvom isplatnom redu delimično su namireni u pogledu tog potraživanja, dok je potraživanje iz trećeg isplatnog reda ostalo u celosti nenamireno, a odnosi se na minimalnu zaradu, regres i pogrebne troškove. Rešenjem Privrednog suda u Čačku St 17/13 od 10.11.2015. godine obustavljen je postupak stečaja u odnosu na stečajnog dužnika, ali je nastavljen u odnosu na stečajnu masu. Stečajni postupak je okončan. Tužioci su podneli prigovor radi ubrzanja postupka u postupku koji je vođen pred Privrednim sudom u Čačku St 17/13, novi broj St 10/16, koji je rešenjem Privrednog suda u Čačku St 6/16 od 22.06.2016. godine odbijen kao neosnovan. Prvostepeno rešenje je potvrđeno rešenjem Privrednog suda u Čačku Rž St 92/16 od 23.08.2016. godine. Rešenjem Ustavnog suda Už 7658/16 od 29.05.2018. godine odbačena je ustavna žalba protiv rešenja Privrednog suda u Čačku R4-St 6/16 od 22.06.2016. godine, ispravljeno rešenjem od 19.07.2016. godine i protiv rešenja Privrednog apelacionog suda RžSt 92/16 od 23.08.2016. godine, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu koji se vodi pred Privrednim sudom u Čačku St 10/16.

Iz spisa predmeta P broj 1712/21, proizilazi da tužioci svoje potraživanje ne zasnivaju na Zakonu o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, već na odredbama članova 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima, navodeći da je neizvršavanje pravnosnažne i izvršne sudske odluke za naknadu neisplaćene minimalne zarade, suprotno odredbi člana 60. Ustava Republike Srbije. Smatraju da im je povređeno pravo na imovinu (član 58.stav 1. Ustava), zbog čega je tužena Republika Srbija odgovorna za materijalnu štetu nastalu zbog neizvršavanja pravnosnažnih sudskih odluka, odnosno u stečaju utvrđenih potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa, nad stečajnim dužnikom sa većinskim državnim i društvenim kapitalom. Tužena Republika Srbija je osporila tužbeni zahtev i istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Navela je da nijednom odlukom nadležnog organa nije utvrđeno da je tužena, odnosno njen nadležni organ, svojim radnjama doprineo nastanku štete koju su tužioci eventualno pretrpeli, a koja je predmet tužbenog zahteva, te da je uslov za isplatu potraživanja po osnovu imovinske štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku uslovljeno postojanjem rešenja kojim je utvrđena povreda prava, koja u konkretnom slučaju nije utvrđena u vezi sa stečajnim postupkom pred Privrednim sudom u Čačku St 17/13.

U zahtevu za rešavanje spornog pravnog pitanja navedeno je da su u ovim postupcima, sa istim činjeničnim i pravnim opisom, donete različite odluke Apelacionog suda u Kragujevcu.

Pitanje koje je Osnovni sud u Čačku (postupajući sudija) postavio kao sporno pravno pitanje glasi:

„Da li postoji odgovornost Republike Srbije za materijalnu štetu nastalu zbog potpunog ili delimičnog neizvršavanja pravnosnažnih i izvršnih sudskih odluka, odnosno u stečaju utvrđenih potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa, koja su bez njihove krivice ostala nenamirena u postupku stečaja vođenom nad stečajnim dužnikom sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom u situaciji kada tužiocima nije utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku shodno Zakonu o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik RS“, broj 40/2015)?“

Osnovni sud u Čačku je mišljenja da ne postoji odgovornost Republike Srbije za naknadu materijalne štete nastalu zbog neizvršavanja pravnosnažnih i izvršnih sudskih odluka, odnosno u stečaju utvrđenih potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa, u postupku stečaja vođenim nad stečajnim dužnikom sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom, u slučaju kada prethodno, ovde tužiocima, nije utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, u skladu sa Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, tim pre što je postupak stečaja okončan i zbog toga što Osnovni sud u Čačku nije nadležan da u tekućim parnicama, kao prethodno pitanje utvrđuje da li je tužiocima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Po mišljenju tog suda bez uticaja je Uredba o evidentiranju dospelih neizmirenih obaveza društvenih preduzeća po izvršnim presudama za potraživanje iz radnog odnosa („Službeni glasnik RS“, br. 23/12), jer se u ovoj uredbi vrši evidentiranje ukupnih obaveza društvenih preduzeća na osnovu donetih sudskih presuda koje su pravnosnažne do 30.06.2011. godine. Takođe, Osnovni sud u Čačku je mišljenja da je isključivo Ustavni sud Republike Srbije nadležan da odlučuje o naknadi materijalne štete zbog povrede prava na imovinu. Odlučivanje o povredi Ustavom zagarantovanog prava iz člana 58. Ustava Republike Srbije, prava na imovinu, prema članu 170. Ustava Republike Srbije je isključivoj nadležnosti Ustavnog suda.

Sednica Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održana 14.02.2023. godine, na osnovu člana 182. Zakona o parničnom postupku, odbacila je zahtev Osnovnog suda u Čačku, nalazeći da za pokretanje postupka radi rešavanja spornog pravnog pitanja nisu ispunjeni uslovi. Naime, postupak rešavanja spornog pravnog pitanja, u smislu člana 180. ZPP, može se pokrenuti pre nego što se pred prvostepenim sudom donese odluka o predmetu spora. U konkretnom slučaju doneto je više odluka koje su osporavane u postupku pred Apelacionim sudom u Kragujevcu, iz čega proizilazi da Osnovni sud u Čačku traži od Vrhovnog kasacionog suda da, kroz postavljanje zahteva za rešavanje spornog pravnog pitanja, zapravo ujednači sudsku praksu u okviru Apelacionog suda u Kragujevcu koji je postupajući u ovim predmetima doneo više različitih odluka.

Osim toga, Vrhovni kasacioni sud se u svojim odlukama (Rev 3327/21, Rev 706/21) izjasnio o odgovornosti Republike Srbije u smislu zaključka sa sednice Građanskog odeljenja VKS od 02.11.2018. godine po kojem „Republika Srbija odgovara za materijalnu štetu nastalu zbog potpunog ili delimičnog neizvršenja pravnosnažnih i izvršnih sudskih odluka, odnosno u stečaju utvrđenih potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa koja su bez njihove krivice ostala neizvršena i u postupku stečaja vođenom nad stečajnim dužnikom sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom, uz uslov da je prethodno utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku“.

Predsednik Građanskog odeljenja

sudija Zvezdana Lutovac