Rev 1326/2021 3.19.1.25.1

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1326/2021
02.06.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, Jasmine Stamenković i dr Ilije Zindovića, članova veća, u pravnoj stvari tužilaca AA iz ... i BB iz ..., koje zastupa punomoćnik Stevan Ž. Protić, advokat iz ..., protiv tuženih VV i GG, obe iz ..., koje zastupa punomoćnik Mileva Bogdanović, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 792/17 od 21.02.2017. godine, u sednici održanoj dana 02.06.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilaca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 792/17 od 21.02.2017. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P 8911/10 od 13.06.2016. godine, stavom prvim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Višeg suda u Beogradu. Stavom drugim izreke, dozvoljeno je objektivno preinačenje tužbe u toj pravnoj stvari. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca prvog reda AA, pa su obavezani tuženi da tužiocu prvog reda na ime duga uplate iznos od 2.311 evra i to: prvotužena VV iznos od 2 evra sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 10.06.2009. godine pa do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem kursu Narodne banke na dan isplate; drugotužena GG iznos od 2.309 evra sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 10.06.2009. godine pa do isplate sve u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude. Stavom četvrtim izreke, delimično je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca prvog reda AA kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu na ime duga isplate ukupan iznos od 53.689 evra preko dosuđenog iznosa od 2.311 evra, a do traženog iznosa od 56.000 evra sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 10.06.2009. godine pa do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca drugog reda BB kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu na ime duga isplate iznos od 90.000 evra sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 10.06.2009. godine pa do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Stavom šestim izreke, odbačena je tužba tužilaca AA i BB kojim su tražili da sud utvrdi da su tuženi od 14.04.2007. godine držaoci poslovnog stambenog objekta u ulici ... broj ... u ... izgrađenom na kat. parc. ... KO ... . Stavom sedmim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da tužene od 14.04.2007. godine ostvaruju novčana sredstva po osnovu izdavanja u zakup poslovnog prostora u objektu ... broj ... u ... izgrađenom na kat. parceli ... KO ..., te da novčana sredstva dobijena izdavanjem poslovnog prostora tog objekta ulaze u sastav zaostavštine pok. DD bivšeg iz ... . Stavom osmim izreke, odbačena je tužba tužioca prvog reda AA kojom je tražio da sud utvrdi da postoji dug po osnovu zajma zajmoprimca pok. DD prema tužiocu AA kao zajmodavcu u visini od 56.000 evra po priznanici od 04.10.2005. godine. Stavom devetim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca drugog reda BB kojim je tražio da se sud utvrdi da postoji dug po osnovu zajma zajmoprimca pok. DD prema tužiocu BB kao zajmodavcu u visini od 90.000 evra po priznanici od 03.06.2006. godine. Stavom desetim izreke, odbijen je kao neosnovan predlog tužilaca za određivanje privremene mere kojom bi se zabranilo tuženima da raspolažu poslovno stambenim objektom u ulici ... broj ... u ... izgrađen na kat. parceli ... KO ... do pravnosnažnog okončanja postupka u ovoj pravnoj stvari. Stavom jedanaest izreke, obavezani su tuženi da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 80.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 13.06.2016. godine pa do isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude. Stavom dvanaestim izreke, obavezan je tužilac BB da tuženima na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.269.349,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 13.06.2016. godine pa do isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 792/17 od 21.02.2017. godine, stavom prvim izreke, preinačena je presuda Višeg suda u Beogradu P 8911/10 od 13.06.2016. godine u delu trećeg stava izreke koji se odnosi na kamatu, tako što su obavezani tuženi da tužiocu AA isplate kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka od 10.06.2009. do 25.12.2012. godine, a od tada do isplate po stopi koju za evro propisuje Zakon o zateznoj kamati obračunatu na glavni dug u odnosu na tuženu VV u iznosu od 2 evra i tuženu GG u iznosu od 2.309 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude. Stavom drugim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđena prvostepena presuda u delu stava četvrtog izreke koji se odnosi na tuženu GG kao i u stavu petom, šestom, sedmom i osmom izreke. Stavom trećim izreke, ukinuta je navedena presuda u delu stava četvrtog izreke u odnosu na tuženu VV kao i u stavu devetom izreke i u tom delu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Stavom četvrtim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđeno rešenje iz desetog stava izreke navedene presude u delu kojim je odbijen predlog tužioca BB za određivanje privremene mere, kao i predlog tužioca AA u odnosu na tuženu GG, dok je u preostalom delu, koji se odnosi na predlog tužioca AA za određivanje privremene mere u odnosu na tuženu VV navedeno rešenje ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. Stavom petim izreke, ukinuto je rešenje o troškovima postupka iz stava jedanaestog i dvanaestog navedene presude i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude, i tužioci su izjavili reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Odlučujući o osnovanosti revizije u smislu člana 399. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 125/04...111/09), a shodno članu 506. stav 1. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11... 55/14) Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija tužilaca neosnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravni prethodnik tuženih sada pok. DD je u toku 2001. godine sa tužiocem AA zaključio usmeni ugovor o zajmu 20.000 evra uz ugovorenu kamatu od 5% mesečno. Dana 04.10.2005. godine potpisao je pisanu izjavu o zajmu overenu u Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu pod Ov .../... kojom se konstatuje da je 21.09.2005. godine od AA primio iznos od 56.000 evra odnosno da ukupan dug na dan 21.09.2005. godine iznosi 56.000 evra i da je rok vraćanja 31.12.2006. godine. Sada pok. DD je vratio deo ovog zajma na taj način što je vršio isplate tužiocu AA mesečno dajući po 570 evra u dinarskoj protivvrednosti, koje je ovaj uplaćivao na ime otplate kredita za svoj automobil, a DD je dostavljao dokaze o uplati – naloge za uplatu „...“ u periodu od 31.05.2006. do 30.04.2007. godine pri čemu je ukupno uplaćeno 6.840 evra. Preostali deo duga nije isplaćen. Dana 03.06.2006. godine sačinjena je izjava o postojanju duga pok. DD po osnovu ugovora o zajmu prema tužiocu BB kao zajmodavcu, u kojoj je navedeno da je maja meseca 2004. godine sada pok. DD pozajmio od tužioca BB iznos od 107.000 evra. U izjavi od 03.06.2006. godine nisu naznačeni podaci o roku vraćanja zajma a izjavu su kao svedoci potpisali ĐĐ i EE i tužilac BB kao zajmodavci. Veštačenjem potpisa od strane veštaka grafologa Jovana Krstića. Utvrđeno je da sada pok. DD nije potpisao navedenu izjavu o zajmu od 107.000 evra. Međutim, utvrđeno je da je sada pok. DD od tužioca BB uzeo zajam u iznosu od 15.000 evra u toku 2004. godine, te da je 23.06.2006. godine vratio iznos od 2.500 evra, a 21.07.2006. godine iznos od 14.500 evra. Pravni prethodnik tuženih DD je preminuo 14.04.2007. godine i za njegove naslednike oglašeni su supruga VV i ćerka GG, ovde tužene po rešenju o nasleđivanju. Supruga pokojnog DD oglašena je za naslednika na pravima i obavezama preduzeća „ŽŽ“ u likvidaciji DOO ... – ..., na čijem računu u vreme smrti DD bilo 235,70 dinara, odnosno 2 evra, dok je ćerka GG nasledila putničko vozilo marke „...“ tip „...“ čija je vrednost u vreme smrti DD iznosilo 186.083,00 dinara odnosno 2.309 evra. Tužene su nakon smrti DD nastavile da žive u kući u ulici ... broj ... u ... koja predstavlja stambeno poslovni objekat izgrađen bez odobrenja za gradnju, u vezi koga su sada pok. DD, a kasnije tužene podneli zahtev za legalizaciju, ali su ti zahtevi u upravnom postupku konačno i pravnosnažno odbijeni, jer nisu bili regulisani imovinskopravni odnosi na zemljištu na kojem se objekat nalazi. Protiv konačne odluke drugostepenog organa tužene su vodile upravni spor koji je okončan presudom Upravnog suda U 1751/15 od 02.10.2015. godine kojim je odbijena tužba ovde tuženih. Rešenjem nadležnog organa Opštine Zemun od 07.12.2000. godine naloženo je pravnom prethodniku tuženih rušenje započetog naznačenog objekta a građevinska inspekcija Gradske opštine Zemun 13.01.2016. godine obaveštenjem je pozvala tužene da dobrovoljno uklone sporni objekat pod pretnjom prinudnog rušenja objekta koje je zakazano za 10.02.2016. godine.

Pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju prvostepeni sud je zaključio da iznos zajma od 56.000 evra naznačen u overenoj izjavi od 04.10.2005. godine predstavlja iznos glavnice od 20.000 evra koji je sada pok. DD pozajmio od tužioca AA, uvećan za iznos ugovorene kamate i obračunat u tada važećoj valuti evro. Kako je sada pok. DD vratio deo ovog zajma u iznosu od 6.840 evra uplatom rata za otplatu automobila uzetog na kredit, deo mu je vraćen u novcu, dok preostali deo zajma nije vraćen. Tužene su zakonske naslednice pok. DD, one odgovaraju za njegove dugove do visine vrednosti nasleđene imovine. Tužene nisu dokazale da su tužiocu AA vratile ostatak glavnog duga do 20.000 evra niti priložile priznanice o isplati. Stoga su u obavezi da vrate zajam do visine vrednosti nasleđene imovine i to tužena GG u iznosu od 2.309 evra (što predstavlja protivvrednost iznosa od 186.083,00 dinara, koliko je vredelo vozilo koje je nasledila) a tužena VV u iznosu od 2 evra što predstavlja protivvrednost iznosa od 235,70 dinara koliko se našlo na računu privrednog društva „ŽŽ“ u likvidaciji čija prava i obaveze je nasledila. Po nalaženju prvostepenog suda, bez uticaja su navodi da je pravni prethodnik tuženih sada pok. DD pozajmljena sredstva koristio za izgradnju poslovnog stambenog objekta u ulici ... broj ... .

Tuženi BB je tražio isplatu iznosa od 90.000 evra po pisanoj izjavi od 03.06.2006. godine. Međutim veštačenjem je utvrđeno da izjavu DD nije potpisao pa ista i ne stvara pravni osnov za isplatu traženog iznosa. Dalje, u pogledu dela tužbenog zahteva koji se odnosi na utvrđenje da su tužene u državini spornog stambeno-poslovnog objekta prvostepeni sud je zaključio da tužioci nemaju pravnog interesa za takvo utvrđenje. Za deo tužbenog zahteva kojim je traženo da se utvrdi da tužene ostvaruju novčana sredstva po osnovu izdavanja u zakup navedenog objekta i da tako dobijena novčana sredstva ulaze u sastav zaostavštine pok. DD prvostepeni sud je našao da je neosnovan jer zaostavštinu čine sva nasleđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala u trenutku smrti. U zaostavštinu ne ulaze novčana sredstva koja njegovi zakonski naslednici ostvaruju posle njegove smrti. Dalje, prvostepeni sud je zaključio da je tužba nedozvoljena u delu kojim je traženo utvrđenje da postoji dug po osnovu zajma zajmoprimca pok. DD prema tužiocu AA, kao zajmodavcu u visini od 56.000 evra po priznanici od 04.10.2005. godine, jer je podnet zahtev za isplatu tog iznosa. U pogledu dela zahteva kojim je tužilac BB tražio da se utvrdi da postoji dug po osnovu zajma u iznosu od 90.000 evra, po nalaženju prvostepenog suda takav zahtev je neosnovan jer je utvrđeno da sada pok. DD nije svojeručno potpisao navedenu izjavu o zajmu, pa ista ne može biti dokaz o postojanju duga. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podneta 11.06.2006. godine. Pravni prethodnik tuženih je od tužioca AA u toku 2001. godine pozajmio 20.000 evra, a od tužioca BB 15.000 evra u toku 2004. godine. Zato je prvostepeni sud zaključio da je istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja neosnovan primenjujući odredbu člana 371. ZOO. Odlučujući o predlogu za određivanje privremene mere prvostepeni sud je našao da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 293. Zakona o izvršenju i obezbeđenju.

Odlučujući o žalbama tužilaca, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu činjenica bitnih za odluku o tužbenom zahtevu tužioca BB. Zaključeni ugovor o zajmu sa tuženim BB kao zajmodavcem za iznos od 15.000 evra koji je vraćen tako što je najpre 23.06.2006. godine vraćeno 2.500 evra, a zatim 21.07.2006. godine iznos od 14.500 evra. Dalje, prvostepeni sud je pravilno ocenio nalaz i mišljenje veštaka grafologa da DD nije kao zajmoprimac potpisao izjavu o zajmu od 03.06.2006. godine za pozajmicu od 107.000 evra i da nije imalo potrebe da se izvodi novo grafološko veštačenje. Drugostepeni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je DD uzeo na zajam od tužioca AA 20.000 evra da je deo duga u visini od 6.840 evra vraćen, a da tužene kao naslednice pokojnog AA odgovaraju za njegove obaveze do visine nasleđene imovine sve shodno odredbi čl. 222. i 224. Zakona o nasleđivanju. Zaključuje da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je nebitno da li je pozajmljeni novac uložen u izgradnju poslovno-stambenog objekta koji se nalazi u ... ul. ... broj ..., s obzirom da je građevinska inspekcija obaveštenjem od 13.01.2016. godine pozvala tužene da dobrovoljno uklone sporni objekat (jer je odbijen zahtev za legalizaciju). Stoga su bez uticaja navodi tužilaca da je podnet predlog za donošenje dopunskog rešenja u ostavinskom postupku da bi se, ukoliko sud donese rešenje o tom zahtevu i oglasi objekat zaostavštinom, nasleđena imovina znatno uvećala i bila bi dovoljna da se tužiocima vrate dugovi. Činjenica da posle smrti DD kao njegovi zakonski naslednici tužene drže predmetni objekat imala bi značaj u smislu vrednosti građevinskog materijala ugrađenog u taj objekat jer je građevinski objekat podignut bez odobrenja za gradnju. Međutim, u vezi navedenog nisu predlagani dokazi za utvrđivanje građevinske vrednosti objekta. Drugostepeni sud je prihvatio kao pravilnu odluku prvostepenog suda u pogledu odbijanja predloga za usvajanje privremene mere, jer za to nisu bili ispunjeni zakonski uslovi.

U pogledu odluke o kamati prvostepenog suda, drugostepeni sud nalazi da je ista pogrešna pa je prvostepenu presudu u stavu trećem izreke preinačio i odlučio kao u stavu prvom izreke presude.

Međutim, vezano za odluku prvostepenog suda za vraćanje duga AA preko dosuđenog iznosa a u odnosu na VV, drugostepeni sud nalazi da pravni razlozi dati u prvostepenoj presudi nisu jasni jer nije utvrđeno da li iznos od 56.000 evra odgovara iznosu glavnice od 20.000 DM uvećan za iznos ugovorene kamate i obračunat u tada važećoj valuti evro. Nejasno je da li je novac uzet za potrebe trećeg lica ili za neke druge potrebe što predstavlja bitnu činjenicu od koje zavisi obim obaveze tužene VV kao supruge zajmoprimca. Ovo stoga što je odredbom člana 187. Porodičnog zakona propisano da za obaveze preuzete radi podmirenja potreba zajedničkog života u braku kao i za obaveze koje po zakonu terete oba supružnika odgovaraju supružnici solidarno svojom zajedničkom i posebnom imovinom. Zbog toga je prvostepenu presudu u stavu četvrtom izreke kao i stav deveti izreke ukinuo i vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U odnosu na stav četvrti, stav peti, stav šesti, stav sedmi, stav osmi i preostali deo stava desetog izreke u odnosu na tuženu GG, drugostepeni sud je u svemu prihvatio razloge prvostepenog suda i u tom delu potvrdio prvostepenu presudu.

Drugostepeni sud je našao da je pravilan zaključak prvostepenog suda kada je zaključio da ne postoji pravni interes tužioca da se utvrdi da su tuženi držaoci poslovno-stambenog objekta u ulici ... broj ... u ... izgrađenog na kat.parc. ... KO ... . Državina je samo faktičko stanje, a utvrđenje da su tuženi od 14.04.2007. godine držaoci navedenog objekta predstavlja samo utvrđenje činjenice, pa se takav zahtev ne može podvesti pod odredbu člana 188. ZPP.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ovako pravno shvatanje nižestepenih sudova je pravilno. Dokazi izvedeni u toku prvostepenog postupka i zaključci nižestepenih sudova u pogledu ocene izvedenih dokaza u svemu prihvata i Vrhovni kasacioni sud. Pravilno je stanovište nižestepenih sudova da tužilac AA nije mogao podneti tužbu da se utvrdi da postoji i dug prema pok. DD od 56.000 evra po priznanici od 04.10.2005. godine (stav devet izreke), jer bi to bilo u suprotnosti sa članom 188. ZPP. Takva tužba se može podneti samo pre dospelosti zahteva za činidbu iz istog odnosa, što ovde nije slučaj jer je istovremeno istaknut i zahtev za činidbu iz istog odnosa. Dalje, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da ne postoji pravni interes tužilaca da se utvrdi da su tužioci držaoci poslovno- stambenog objekta u ulici ... br. ... u ..., izgrađenog na kat. parc. ... KO ... te da tužbu u tom delu treba odbaciti. Ovo iz razloga što je utvrđenje državine faktička činjenica a za utvrđenje iste ne postoji pravni interes. Prema članu 188. ZPP može se u tužbi tražiti da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Za razliku od svojine, državina je faktička vlast na stvari pa utvrđenje takve činjenice ne opravdava niti pokazuje postojanje pravnog interesa stoga je pravilno tužba u tom delu zahteva odbačena. Pravilan je i zaključk nižestepenih sudova da je neosnovan zahtev tužilaca da tužene od dana 14.04.2007. godine ostvaruju novčana sredstva po osnovu izdavanja u zakup objekta u ul. ... ... u ... i da ista ulaze u zaostavštinu pok. DD. Ovo iz razloga što prema članu 1. stav 2. Zakona o nasleđivanju zaostavštinu čine sva nasleđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripala u trenutku smrti. Zakupnina stečena nakon smrti ostavioca, shodno citiranom propisu, ne ulazi u zaostavštinu.

Izvedenim dokazima je utvrđeno u odnosu na BB da DD nije potpisao izjavu za dug od 90.000 evra, koji je. dug od 15.000 evra vratio, pa su stoga i ostali zahtevi tog tužioca neosnovani.

Nisu od značaja revizijski navodi da je dana 09.11.2018. godine doneto dopunsko rešenje O .../... i tužena GG1 oglašena kao naslednica pok. DD, na naknadno pronađenoj imovini tj. na objektu u ... u ul. ... ... . Ovo iz razloga što iz spisa predmeta proizilazi da naznačeno dopunsko rešenje nije pravnosnažno pa shodno tome za sada i ne može proizvoditi pravno dejstvo.

Na osnovu člana 405. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

dr Dragiša B. Slijepčević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić