Rev2 561/2014 vraćanje na isto radno mesto

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 561/2014
12.10.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Ljubice Milutinović, predsednika veća, Biljane Dragojević i Jasminke Stanojević, članova veća, u parnici tužioca P.S. iz B.P., čiji je punomoćnik P.J., advokat iz B.P., protiv tužene Š. z. o. o. i v. o. S.S. N.S., čiji je punomoćnik Ž.V., advokat iz N.S., radi poništaja rešenja i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2221/13 od 22.01.2014. godine, u sednici održanoj 12.10.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2221/13 od 22.01.2014. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 1612/12 od 07.03.2013. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca. Stavom drugim izreke poništena su kao nezakonita privremena rešenja tužene broj 01-225/1 i 01-227/1 od 16.09.2010. godine i rešenje Školskog odbora tužene broj 01-258 od 01.10.2010. godine, kao i rešenja tužene br. 01-251 i br. 01-252 od 30.09.2010. godine. Stavom trećim izreke naloženo je tuženoj da reintegriše tužioca u radni odnos na radno mesto na kojem je radio pre donošenja privremenih rešenja br. 01-225/1 i 01-227/1 od 16.09.2010. godine, ili na bilo koje drugo radno mesto koje odgovara tužiočevoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. Stavom četvrtim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove postupka od 50.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate.

Apelacioni sud u Novom Sadu je presudom Gž1 2221/13 od 22.01.2014. godine, stavom prvim izreke, delimično usvojio žalbu tužene tako što je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se naloži tuženoj da ga vrati na radno mesto na kojem je radio pre donošenja rešenja broj 01-225/1 i 01-227/1 od 16.09.2010. godine, dok je odbio žalbu tužene u preostalom delu, a žalbu tužioca u celosti i navedenu prvostepenu presudu potvrdio. Stavom drugim izreke odbio je zahtev parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude, u delu u kojem je preinačena prvostepena presuda i odbijen tužbeni zahtev, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11 ...), koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 2. ovog zakona (zbog ukidanja ranije donete prvostepene presude) i utvrdio da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen kod tužene prema ugovoru o radu od 25.09.2006. godine na neodređeno vreme i istog dana je raspoređen na radno mesto nastavnika tehničkog obrazovanja za 2006-2007 godinu i određen mu je status zaposlenog sa nepunim radnim vremenom od 70% pedagoške norme. Tužilac je po zanimanju profesor tehnike i informatike, stručan za izvođenje nastave iz predmeta radno-tehničko obrazovanje i osnova računarske pismenosti. Za školsku 2009-2010 godinu (drugi period) privremenim rešenjem od 20.01.2010. godine određen mu je status zaposlenog sa nepunim radnim vremenom - 20% pedagoške norme, a privremenim rešenjima od 16.09.2010. godine raspoređen je na mesto nastavnika tehničkog obrazovanja za školsku 2010-2011 godinu do prihvatanja broja priznatih radnika za školsku 2010-2011 godinu od strane Školske uprave N.S., sa statusom zaposlenog sa nepunim radnim vremenom - 10% pedagoške norme. Školski odbor je rešenjem od 01.10.2010. potvrdio osporeno rešenje. Rešenjem tužene od 30.09.2010. godine utvrđeno je da je za radom tužioca prestala potreba, te je tužilac ostao neraspoređen, a istog dana mu je rešenjem otkazan ugovor o radu i prestao mu je radni odnos sa 30.09.2010. godine.

Kod tužene školska godina počinje svakog 01.10. i traje 17 nedelja, tako da učenici završe dva razreda u toku jedne redovne školske godine. Zbog ove specifičnosti tužena tek početkom svoje školske godine, kada se definitivno utvrđuje broj učenika i fond časova za svakog nastavnika, dostavlja Školskoj upravi liste nastavnika koji imaju nepuni fond časova ili su ostali neraspoređeni. Prema listi Školske uprave N.S. od 30.08.2010. godine tužilac je iskazan sa 10% norme tehničkog obrazovanja u OŠ D.M. B.P. i 50% norme tehničkog obrazovanja u OŠ M.T. V.; D.S. je iskazan sa 40% norme fizike u OŠ J.P. S.; Z.B. nastavnik informatike sa 20% norme u OŠ L.K. K., dok nije iskazan S.N.. Na listi Školske uprave N.S. od 27.09.2010. godine nalazi se samo P.S. sa navedenim podacima, a na listi Školske uprave N.S. od 14.10.2010. godine tužilac je naveden sa istim podacima, dok je S.N. iskazan sa nepunom normom 70% u OŠ ŠOOO S.S. N.S.. Tužena nije iskazala tehnološki višak i potrebu za kadrovima na listama Školske uprave od 30.08.2010. godine, 27.09.2010. godine i 14.10.2010. godine. Sporazumom o preuzimanju zaposlenog zaključenim između direktora tužene i O.š. Đ.J. od 02.09.2010. godine, na osnovu koga je zaključen ugovor o radu na neodređeno vreme od 02.09.2010. godine, tužena je zasnovala radni odnos sa Z.B. na radnom mestu nastavnika informatike na neodređeno vreme sa nepunim radnim vremenom u trajanju od dva časa nedeljno. Na osnovu izvršenog inspekcijskog nadzora konstatovano je da tužena škola nije iskazala tehnološki višak i potrebe za kadrovima na listama broja priznatih radnika u kom periodu je primljena u radni odnos Z.B. na radnom mestu nastavnika informatike za koje poslove tužilac ispunjava uslove.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da su nezakonita rešenja od 30.09.2010. godine na osnovu kojih je utvrđeno da je tužilac ostao neraspoređen, te da mu prestaje radni odnos.

Međutim, apelacioni sud je preinačio prvostepenu presudu u delu u kojem je odbijen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se naloži tuženom da ga vrati na radno mesto na kojem je radio pre donošenja pobijanih rešenja.

I po shvatanju ovog suda, pravilno je apelacioni sud primenio materijalno pravo i to odredbe člana 62. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja („Službeni glasnik RS“, br. 72/09) kojima je propisano da direktor škole, osim poslova utvrđenih zakonom i statutom ustanove, planira i organizuje ostvarivanje programa obrazovanja i vaspitanja i svih aktivnosti ustanove, a prema članu 136. da strukturu i raspored obaveze nastavnika, vaspitača i stručnog saradnika u okviru radne nedelje utvrđuje škola godišnjim planom rada. Iz navedenog proizilazi da direktor škole po svojoj slobodnoj oceni vrši izbor zaposlenih i nastavnika, te s obzirom na to diskreciono ovlašćenje direktora, ne postoji njegova obaveza zapošljavanja unapred određenog lica, u ovom slučaju tužioca, na određeno radno mesto. Suprotno navodima revizije, pravilan je zaključak drugostepenog suda da ne postoji obaveza tužene da tužioca rasporedi na radno mesto nastavnika informatike, odnosno na radno mesto na kojem je radio pre donošenja pobijanih rešenja, pa je osporena presuda doneta uz pravilnu primenu materijalnog prava.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Ljubica Milutinović, s.r.