Rev2 1393/2017 3.5.15.4.4

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1393/2017
17.06.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija Jasminke Stanojević, predsednika veća, Spomenke Zarić i Biserke Živanović, članova veća, u parnici tužilaca AA, BB i VV, svi iz ..., čiji je punomoćnik Nataša Dragović Raković, advokat iz ..., protiv tužene Kompanije za spoljni, trgovinski i unutrašnji promet i finansijsko posredovanje „Progres“ iz Beograda, čiji je punomoćnik Željko Simić, advokat iz ..., radi poništaja odluka, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3651/2016 od 25.11.2016. godine, u sednici od 17.06.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3651/2016 od 25.11.2016. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P1 738/07 od 26.11.2009. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužilaca i poništene su disciplinske odluke tuženog od 01.06.2001. godine, kojima je tužiocima prestao radni odnos, kao i odluke Upravnog odbora tuženog od 03.07.2001. godine, kojima su odbijeni kao neosnovani prigovori tužilaca. Stavom drugim izreke, odbačena je tužba u delu kojim je traženo da tuženi tužioce AA i VV rasporedi na poslove i zadatke koje su ranije obavljali ili druge odgovarajuće poslove. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je povučena tužba tužioca BB u delu kojim je traženo vraćanje na rad i raspoređivanje na ranije poslove. Stavom četvrtim izreke, tuženi je obavezan da tužilji AA naknadi štetu na ime izgubljene zarade i primanja po osnovu rada za period od 19.10.2000. godine zaključno sa januarom 2009. godine, ukupno 1.934.052,72 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti pojedinačnih iznosa navedenih izrekom do isplate. Stavom petim izreke, tuženi je obavezan da tužiocu VV naknadi štetu na ime izgubljene zarade i primanja po osnovu rada za isti period, ukupno 1.549.162,18 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog mesečnog iznosa do isplate. Stavom šestim izreke, tuženi je obavezan da tužiocu BB naknadi štetu na ime izgubljene zarade za period od 19.10.2000. godine zaključno sa 17.12.2001. godine ukupno 149.777,87 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog mesečnog iznosa do isplate. Stavom sedmim izreke, tuženi je obavezan da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750.700,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1. 3651/2016 od 25.11.2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom, četvrtom, petom, šestom i sedmom izreke.

Protiv drugostepene presude, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju iz svih zakonskih razloga.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 399. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ 125/04, 111/09), koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. ZPP („Službeni glasnik RS“ 72/11) i utvrdio da revizija nije osnovana.

U postupku nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Revizijom se neosnovano ukazuje na bitnu povredu postupka iz člana 361. stav 2. tačka 12. ZPP, jer je pobijana presuda jasna, nije protivrečna i sadrži razloge o bitnim činjenicama, pa nema razloga zbog kojih se ne može ispitati.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je protiv tužilaca pokrenuo disciplinski postupak i doneo rešenja o prestanku radnog odnosa od 04.01.2001. godine, koja su poništena ranijom pravnosnažnom presudom zbog zastarelosti vođenja disciplinskog postupka i usvojen je zahtev tužilaca za reintegraciju. Tuženi je pokrenuo nov disciplinski postupak protiv tužilaca, po čijem okončanju su doneta pobijana rešenja od 01.06.2001. godine o izricanju disciplinske mere prestanka radnog odnosa zbog povrede radne obaveze iz člana 101. tač. 11. i 12. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 55/96 ... 43/01), koja su potvrđena odlukama Upravnog odbora tuženog od 03.07.2001.godine. Tužiocima je prestao radni odnos iz razloga što su se u periodu od 06.11.2000. godine do 26.02.2001. godine predstavljali kao članovi privremenog poslovnog organa rukovođenja tuženog, podneli prijave za upis promene lica ovlašćenih za zastupanje tuženog, tražili kod Privrednog suda u Beogradu za sebe upis kao lica ovlašćenih za zastupanje i pismom se obratili Vladi Republike Srbije i Privrednom sudu u Beogradu, čime su zloupotrebom potpisa sačinili neistinite dokumente unoseći u njih neistinite podatke. Tuženi je kao oštećeni podneo protiv tužilaca zahtev za sprovođenje istrage, po kome je doneto rešenje Drugog opštinskog suda u Beogradu Ki 1949/01 Kv 143/02 od 05.03.2002. godine, kojim je utvrđeno da nema mesta sprovođenju istrage protiv tužilaca zbog krivičnog dela falsifikovanja službene isprave. Iz navedenog rešenja utvrđeno je da je na zboru zaposlenih tuženog od 11.10.2000. godine doneta odluka br. 262 da se formira krizni štab kompanije u čijem sastavu su bili tužioci, a prema izvodu br. 263 sa sastanka kriznog štaba od 12.10.2000. godine tužiocima su data ovlašćenja za potpisivanje svih dokumenata u ime kriznog štaba. Iz nalaza i mišljenja veštaka ekonomsko-finansijske struke utvrđena je visina novčanih potraživanja tužilaca na ime izgubljene zarade.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je u nižestepenim presudama primenjeno materijalno pravo kada su poništena pobijana rešenja kojima je tužiocima prestao radni odnos i tuženi obavezan da tužioce vrati na rad i nakndi im štetu na ime izgubljenih zarada.

Odredbama tada važećeg člana 101. Zakona o radnim odnosima tačkom 11. bilo je propisano da se prestanak radnog odnosa izriče za povrede radnih obaveza, odnosno falsifikovanje novčanih i drugih dokumenata. Tačkom 12. bilo je propisano da se prestanak radnog odnosa izriče za povredu radne obaveze koja predstavlja krivično delo.

Da bi zaposlenom mogao prestati radni odnos zbog povrede radne obaveze koja predstavlja krvično delo, uslov je postojanje pravnosnažne osuđujuće krivične presude zbog učinjenog krivičnog dela na radu ili u vezi sa radom. U konkretnom slučaju tužioci nisu pravnosnažno osuđeni krivičnom presudom, već je u fazi istrage utvrđeno da nema mesta sprovođenju istrage za krivično delo falsifikovanja isprave, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da ovaj otkazni razlog nije bio ispunjen.

Suprotno revizijskim navodima, nisu bili ispunjeni ni uslovi iz člana 101. tačka 11. Zakona o radnim odnosima da tužiocima prestane radni odnos. Naime, tuženi tokom postupka sudu nije dostavio kompletne disciplinske spise, pa je iz krivičnog rešenja kojim je odlučeno da protiv tužilaca nema mesta sprovođenju istrage utvrđeno da tužioci nisu samoinicijativno i neovlašćeno preduzimali u ime tuženog radnje koje su im disciplinskim rešenjima stavljene na teret, već su postupali u skladu sa odlukama zbora zaposlenih tuženog od 11.10.2000. godine. Budući da su pobijana rešenja o prestanku radnog odnosa nezakonita, pravilno je nižestepenim presudama tuženi obavezan da tužioce vrati na rad i naknadi im štetu na ime izgubljenih zarada, čija visina je pravilno utvrđena putem nalaza i mišljenja veštaka ekonomsko-finansijske struke.

Ostalim navodima revizije, kojima se ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava, zapravo se osporava ocena izvedenih dokaza i utvrđeno činjenično stanje, zbog kojih se revizija ne može podneti prema članu 398. stav 2. ZPP.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci, bez detaljnog obrazlaganja odluke u smislu člana 405. stav 2. ZPP, jer se u reviziji ponavljaju žalbeni razlozi koje je drugostepeni sud pravilno ocenio, a obrazlaganjem revizijske odluke ne bi se postiglo novo tumačenje prava, niti doprinelo ujednačenom tumačenju prava.

Predsednik veća-sudija

Jasminka Stanojević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić