Rev2 2345/2019 3.1.2.8.1.7.1

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2345/2019
02.07.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Biserke Živanović, predsednika veća, Spomenke Zarić i Zorane Delibašić, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Emil Lalić, advokat iz ..., protiv tuženog „LEONI WIRING SYSTEMS SOUTHEAST“ d.o.o. iz Prokuplja, čiji je punomoćnik Srđan Janićijević, advokat iz ..., radi naknade nematerijalne štete, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 602/2019 od 25.04.2019.godine, u sednici održanoj dana 02.07.2020.godine, doneo je

P R E S U D U

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 602/2019 od 25.04.2019.godine, kao izuzetno dozvoljenoj reviziji.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 602/2019 od 25.04.2019.godine, u preostalom delu.

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 602/2019 od 25.04.2019.godine, u preinačujućem delu.

ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova postupka po reviziji u iznosu od 33.000,00 dinara.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Nišu P1 3275/16 od 19.11.2018.godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrpljene fizičke bolove iznos od 25.000,00 dinara, za pretrpljeni strah iznos od 15.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja 09.11.2018.godine, pa do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev tužioca za iznos veći od naknade štete od dosuđenog, a do traženog iznosa za pretrpljene fizičke bolove od 75.000,00 dinara i za strah do traženih 75.000,00 dinara, odbijen kao neosnovan. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti isplati 50.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, pa do konačne isplate, kao neosnovan. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 86.200,00 dinara, kao i da na dosuđene troškove postupka na iznos od 82.300,00 dinara, zakonsku zateznu kamatu počev od dana izvršnosti presude, pa do konačne isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 602/2019 od 25.04.2019.godine, stavom prvim izreke potvrđena je presuda Osnovnog suda u Nišu P1 3275/16 od 09.11.2018.godine, u usvajajućem delu stava prvog izreke i u stavu drugom izreke i u tom delu odbijene su žalbe tužioca i tuženog. Stavom drugim izreke, preinačena je ista presuda u preostalom delu stava prvog izreke, tako što je obavezan tuženi da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, pored iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, isplati iznos od još 50.000,00 dinara i za pretrpljeni strah, pored iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, isplati iznos od još 60.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom počev od 09.11.2018.godine. Stavom trećim izreke, preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u stavu trećem izreke, tako što je obavezan tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 112.900,00 dinara.

Protiv navedene pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je izjavio blagovremenu reviziju iz svih zakonskih razloga, pozivajući se na odredbe člana 403. i 404. ZPP.

Prema odredbi člana 404. stav 1. ZPP, posebna revizija se može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava. Prema stavu 2. istog člana, ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije Vrhovni kasacioni sud ceni u veću od pet sudija.

Pravnosnažnom presudom odlučeno je o naknadi nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i za strah. O ovom pravu tužioca, odlučeno je uz primenu materijalnog prava koje je u skladu sa pravnim shvatanjem izraženim kroz odluke Vrhovnog kasacionog suda, u kojima je odlučivano o zahtevima tužilaca, sa istim ili sličnim činjeničnim stanjem i pravnim osnovom, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava.

Kako na osnovu iznetog proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 404. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije u delu koji nije preinačen drugostepenom odlukom u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br.72/11 i 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija u ovom delu nedozvoljena.

Odredbom člana 403. stav 3. ZPP, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra, po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba je podneta 24.10.2016. godine. Vrednost predmeta spora pobijanog nepreinačenog dela je iznos od 40.000,00 dinara.

Imajući u vidu da se radi o imovinskopravnom sporu u kome se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje u kome pobijana vrednost predmeta spora u nepreinačenom delu ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan preinačenja tužbe, to je Vrhovni kasacioni sud našao da je revizija u ovom delu nedozvoljena.

Na osnovu člana 413. ZPP u vezi člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu trećem izreke.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u preinačenom delu primenom člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br.72/11 i 55/14) i našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti, a u reviziji se ne ukazuje na druge bitne povrede koje mogu biti revizijski razlog u smislu člana 407. stav 1. tačka 2. i 3. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju na kom je zasnovana pobijana odluka tužilac je bio na obuci kod tuženog, kao radnik u ... u periodu od 22.04.2016.godine do 28.06.2016.godine, po osnovu ugovora o uključivanju lica u program obuke na zahtev poslodavca od 18.04.2016.godine, zaključenog između Opštine Doljevac, Nacionalne službe za zapošljavanje i tužioca. Tužilac je sa tuženim 21.06.2016.godine zaključio ugovor o radu kojim su se saglasili da tužilac obavlja poslove na ..., a 28.06.2016.godine zaključili su novi ugovor sa rokom važnosti od 29.06.2016.godine. Međutim, dana 28.06.2016.godine, došlo je do povređivanja tužioca u prostorijama tuženog prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka, tako što je prilikom bandažiranja kablova udario rukom u viljušku i zadobio povredu zgloba leve ruke. Po povratku sa bolovanja 06.09.2016.godine, tužilac je tražio premeštaj na lakše mesto, jer nije bio dovoljno oporavljen da obavlja poslove koje je obavljao pre povređivanja, ali poslodavac njegov zahtev nije uvažio, pa je navedenog dana prilikom obavljanja istih poslova tužilac osetio intenzivne bolove u zglobu leve ruke. Na osnovu nalaza i mišljenja veštaka medicinske struke proizlazi da povreda koju je tužilac zadobio 06.09.2016.godine, predstavlja laku telesnu povredu, te da je navedenom prilikom došlo do ponovnog oštećenja funkcije ranije oštećenog zgloba, što je u direktno posledičnoj vezi sa povredom ruke od 28.06.2016.godine. Tužilac je prilikom povređivanja i kasnije trpeo fizičke bolove i strah u intezitetu i trajanju kako je našao veštak u svom nalazu.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je delimično usvojio tužbeni zahtev i obavezao tuženog da tužiocu naknadi materijalnu štetu za pretrpljene fizičke bolove i strah, zaključujući da postoji objektivna odgovornost tuženog na osnovu čega i proizlazi obaveza na naknadu nematerijalne štete tužiocu po označenim osnovima, shodno odredbama člana 173. i 174. Zakona oobligacionim odnosima. Pri tom prvostepeni sud zaključuje da postoji doprinos tužioca sopstvenoj šteti, primenom pravila iz odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da tužilac prilikom obavljanja rada nije postupao sa dužnom pažnjom, iako je prošao adekvatnu obuku za obavljanje konkretnog posla i da mu je prilikom obuke bila skrenuta pažnja da vodi računa prilikom baždarenja kablova, na osnovu čega je utvrdio postojanje doprinosa tužioca povređivanju u iznosu od 50%. S obzirom na postojanje objektivne odgovornosti tuženog za povredu koju je tužilac pretrpeo na radu, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi, u smislu člana 164. Zakona o radu, odgovoran da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 25.000,00 dinara i pretrpljeni strah u iznosu od 15.000,00 dinara, dok je tužbeni zahtev za veći iznos nematerijalne štete od dosuđenog, a do traženog iznosa, odbio kao neosnovan.

Drugostepeni sud je pobijanom presudom preinačio odluku prvostepenog suda u delu kojim je obavezan tuženi da tužiocu isplati naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i strah tako što je na dosuđene iznose prvostepenom presudom, obavezao tuženog da isplati tužiocu iznos od još 50.000,00 dinara na ime pretrpljenih fizičkih bolova i iznos od još 60.000,00 dinara na ime pretrpljenog straha, sa pripadajućom kamatom od presuđenja, pa do isplate, nalazeći da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je za nastalu štetu tuženi odgovoran kao imalac opasne stvari po osnovu objektivne odgovornosti, kao i da na strani tužioca postoji doprinos nastanku štete zbog odsustva dužne pažnje prilikom obavljanja poverenih poslova, ali da visina naknade štete nije odmerena u skladu sa merilima i kriterijumima iz člana 200 ZOO, iz kojih razloga je preinačio prvostepenu odluku u naznačenom delu.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda drugostepeni sud je u ovoj pravnoj stvari pravilno primenio materijalno pravo i to odredbe člana 172 i 200 Zakona o obligacionim odnosima, kada je preinačio prvostepenu odluku u pogledu visine dosuđene štete tužiocu i istu odmerio u skladu sa odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, tako da visina naknade nematerijalne štete predstavlja dovoljno zadovoljenje za pretrpljenu štetu. Pravilno je drugostepeni sud polazeći od odredbe člana 200. ZOO zaključio da pravilnu novčanu naknadu tužiocu po osnovu fizičkih bolova predstavlja iznos od 150.000,00 dinara i za pretrpljeni strah iznos od 150.000,00 dinara, ali kako je nastanku štete i sam tužilac doprineo u procentu od 50% to pravična novčana naknada tužiocu na ime pretrpljenih fizičkih bolova, kao i pretrpljenog straha pripada u iznosu od po 75.000,00 dinara, te s obzirom da je tužiocu već dosuđen iznos od po 25.000,00 dinara za pretrpljene fizičke bolove i na ime pretrpljenog straha iznos od 15.000,00 dinara, to je tužiocu pravilno od strane drugostepenog suda na ime pravične novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove dosuđen još iznos od 50.000,00 dinara i za pretrpljen strah iznos od još 60.000,00 dinara.

Neosnovano se navodima revizije osporava pravilnost pobijane presude zbog nepostojanja radnog odnosa tužioca kod tuženog, obzirom da je tužilac bio lice upućeno od strane Nacionalne službe za zapošljavanje na obuku kod tuženog kao izvođača obuke, a ne kao kod poslodavca i kako je povreda nastala u vreme važenja ugovora o stručnom usavršavanju i osposobljavanju nije bilo osnova za odgovornost tuženog kao poslodavca za nastalu povredu tužioca na radu, s pozivom na odredbu člana 164. Zakona o radu. Ovo iz razloga što je tuženi bio organizator procesa rada u kom procesu rada je upravo i došlo do povređivanja tužioca opasnom stvari kao što je viljuškar, a čiji je imalac tuženi kao poslodavac i on za nastalu štetu kao poslodavac odgovara po osnovu objektivne odgovornosti, na osnovu člana 172. ZOO.

O troškovima postupka odlučeno je pravilnom primenom člana 165. ZPP u vezi člana 153. i 154. ZPP.

Kako se ni ostalim navodima revizije ne dovodi u sumnju zakonitost pobijane presude, a na osnovu svega izloženog Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 414. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke.

Kako je revizija tuženog odbijena, to tuženom ne pripadaju troškovi revizijskog postupka u smislu člana 153, a u vezi člana 166. i 165. ZPP.

Predsednik veća-sudija

Biserka Živanović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić