Uzp 189/2021 4.2.1.2; 4.1.2.1.3.1

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Uzp 189/2021
28.07.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Dobrile Strajina i Božidara Vujičića, članova veća, sa savetnikom Dragicom Vranić, kao zapisničarem, odlučujući o zahtevu AA iz sela ..., ..., BB iz ..., ..., VV iz ..., ... i GG iz ..., ..., koje zastupa punomoćnik Mladenka Vučković, advokat iz ..., ..., za preispitivanje sudske odluke - presude Upravnog suda 8 U 4573/18 od 19.03.2021. godine, u stavu drugom dispozitiva, sa protivnim strankama Agencijom za restituciju, Jedinica za konfesionalnu restituciju Beograd, Masarikova 5, Srpskom pravoslavnom crkvom „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Sabornom crkvom u Beogradu, Kneza Sime Markovića 3, čiji je punomoćnik Bogoljub Cvetanović, pravobranilac Arhiepiskopije Beogradsko-karlovačke, Beograd, Republikom Srbijom, čiji je zakonski zastupnik Državno pravobranilaštvo, Beograd, Kosovska 31, Gradom Beogradom, čiji je zakonski zastupnik Gradsko pravobranilaštvo grada Beograda, Tiršova 3 i Gradskom opštinom Stari grad, Beograd, čiji je zakonski zastupnik Gradsko pravobranilaštvo grada Beograda – Odeljenje za Gradske opštine Vračar, Zvezdara, Palilula, Savski venac i Stari grad, Beograd, Makedonska 42, u predmetu vraćanja crkvene imovine, u nejavnoj sednici veća održanoj dana 28.07.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

Zahtev se ODBIJA.

O b r a z l o ž e nj e

Pobijanom presudom, stavom prvim dispozitiva, odbijene su tužbe Republike Srbije, Grada Beograda i Gradske opštine Stari grad, podnete protiv delimičnog rešenja Agencije za restituciju, Jedinice za konfesionalnu restituciju Beograd broj 46- 00-00223/07 od 20.02.2018. godine, stavom drugim dispozitiva, odbačena je tužba tužilaca AA, BB, VV i GG – ovde podnosilaca zahteva za preispitivanje sudske odluke, podneta protiv istog rešenja, a stavom trećim dispozitiva odbijeni su zahtevi tužilaca Grada Beograda i Gradske opštine Stari grad za naknadu troškova upravnog spora. Delimičnim rešenjem Agencije za restituciju, Jedinice za konfesionalnu restituciju Beograd broj 46-00-00223/07 od 20.02.2018. godine, odlučeno je sledeće: usvojen je zahtev Srpske pravoslavne crkve „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Saborne crkve u Beogradu i na ime naknade za oduzeto pravo svojine na posebnim fizičkim delovima – stanovima i to br. 6, 9, 10, 11, 12, 16, 17, 22, 24, 29, 30 i 31, u ukupnoj površini od 561 m2 u zgradi u Beogradu, ..., izgrađenoj na kp. br. ... upisanoj u list nepokretnosti br. ... KO ..., utvrđeno pravo svojine Srpske pravoslavne crkve „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Saborne crkve u Beogradu, sa sedištem u Beogradu, Kneza Sime Markovića broj 3, na posebnim fizičkim delovima zgrade u poslovno-stambenoj zgradi broj ... u ulici ..., postojećoj na kp. br. ..., upisanoj u list nepokretnosti br. ... KO ... kao objekat broj ... i to na ¼ idealnih delova posebnih prostorija u prizemlju, na međuspratu, prvom, drugom, trećem i četvrtom spratu i u potkrovlju Ev. br. 3-17,19,22,23,25,26,29-31 taksativno navedenih u dispozitivu rešenja, od suvlasničkog udela Republike Srbije, koji se nalaze u susvojini Republike Srbije, korisnika opštine Stari grad, sa udelom od 15/20 i AA, DD, VV, GG i ĐĐ sa udelima od po 1/20, odnosno 5/20 delova ukupno (tačka 1); obavezana je Gradska opština Stari grad kao korisnik nepokretnosti, da Srpskoj pravoslavnoj crkvi „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Sabornoj crkvi u Beogradu preda u državinu nepokretnosti iz tačke 1. dispozitiva u roku od 30 dana od dana izvršnosti rešenja (tačka 2); obavezana je Srpska pravoslavna crkva „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Saborna crkva u Beogradu, kao sticalac nepokretnosti iz tačke 1. dispozitiva rešenja, da zakupcima poslovnih prostorija iz tačke 1. dispozitiva rešenja, omogući dalje korišćenje ovih prostorija u skladu sa zaključenim ugovorima za period koji je neophodan za prilagođavanje njihovog poslovanja izmenjenim uslovima, ali ne duže od dve godine od dana pravnosnažnosti rešenja o vraćanju imovine, s tim što se novi vlasnik i zakupac mogu i drugačije sporazumeti (tačka 3); naloženo je organu nadležnom za upis prava na nepokretnostima, da izvrši upis prava svojine u korist Srpske pravoslavne crkve „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Saborne crkve u Beogradu, na nepokretnostima iz tačke 1. u javne knjige u kojima se vrši upis prava na nepokretnostima (tačka 4); odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (tačka 5) i da će se o delu zahteva koji se odnosi na zahtev za vraćanje stanova br. 3, 5, 7, 13, 14, 20, 27, 32, 34, 35 – 41, 43-53 zgrade u ulici ... u Beogradu i na vraćanje srazmernog dela građevinskog zemljišta na kome se nalazi navedeni objekat – kp. ... upisan u list nepokretnosti ... KO ... odlučiti naknadno, posebnim rešenjem, u skladu sa zakonom, kada se za to steknu uslovi (tačka 6).

Protiv stava drugog navedene presude Upravnog suda – rešenja o odbačaju tužbe sadržanog u tom stavu, tužioci AA iz sela ..., ..., BB iz ..., VV iz ... i GG iz ... su Vrhovnom kasacionom sudu podneli zahtev za preispitivanje sudske odluke, zbog povrede zakona i povreda pravila postupka koje su mogle biti od uticaja na rešenje stvari. Podnetim zahtevom ukazuju da im je kao zakonskim naslednicima pok. EE – ranije vlasnice ½ idealnog dela nacionalizovane stambeno-poslovne zgrade u ulici ... i stambene zgrade u ulici ..., postojećih na kp. br. ... KO ..., pravnosnažnim delimičnim rešenjem Agencije za restituciju – Područne jedinice za grad Beograd broj 46-010502/12 od 13.01.2015. i od 30.12.2015. godine, vraćena u svojinu ukupno ¼ idealnog dela (svakom po 1/20 idealnih delova) na 28 poslovnih prostora postojećih u nacionalizovanim objektima, kao i pravo svojine na zemljištu – kp. br. ... KO ... Navode da je nakon toga, radi ekonomičnijeg korišćenja nepokretnosti, po njihovom predlogu, uz saglasnost Grada Beograda, pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu sproveden postupak fizičke deobe okončan rešenjem tog suda od 12.02.2018. godine, tako što je njima pripalo pravo svojine na tri poslovna prostora sa suvlasničkim udelom na po 1/5 idealnih delova, dok je Gradu Beogradu pripalo pravo svojine na 25 poslovnih prostora. Međutim, Agencija za restituciju, Jedinica za konfesionalnu restituciju Beograd je, iako su oni upisani suvlasnici, bez njihovog znanja i bez poziva za učešće u postupku sprovela upravni postupak i donela osporeno delimično rešenje od 20.02.2018. godine, kojim je, putem zamenske restitucije, Srpskoj pravoslavnoj crkvi „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Sabornoj crkvi u Beogradu utvrdila pravo svojine na po ¼ idealnih delova 23 poslovna prostora u zgradi u ulici ..., a između ostalih i na 3 poslovna prostora koji su, prema fizičkoj deobi izvršenoj pre donošenja tog delimičnog rešenja, pripali u isključivu svojinu ovde podnosilaca zahteva za preispitivanje sudske odluke. Ističu da za vođenje postupka u kome je doneto osporeno delimično rešenje nisu znali niti im je isto dostavljeno, odnosno da nisu pozvani da u tom postupku učestvuju, što je suprotno odredbi člana 24. Zakona o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i verskim zajednicama, kojim je propisano da su stranke u postupku vraćanja imovine, osim crkve i obveznika vraćanja i drugo pravno ili fizičko lice, koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Prema tome, kako im kao zainteresovanim licima nije bilo omogućeno učešće u sprovedenom upravnom postupku u kome je doneto osporeno delimično rešenje od 20.02.2018. godine, smatraju da nije bilo zakonskog osnova da njihova tužba podneta Upravnom sudu radi poništaja tog rešenja, bude odbačena. Ponavljaju navode tužbe kojima ukazuju na nezakonitost osporenog rešenja. Smatraju i da je Upravni sud u postupku prethodnog ispitivanja tužbe utvrdio da je njihova tužba kako uredna i blagovremena tako i izjavljena od ovlašćenog lica, jer im je naložio uređenje tužbe tako što će dostaviti uredno punomoćje, po kom nalogu su postupili. Takođe, sud je u dokaznom postupku usvojio njihov predlog i izvršio spajanje postupaka po njihovoj tužbi i tužbama koje su podneli Republika Srbija, Grad Beograd i Gradska opština Stari grad, zatim im je dostavio odgovor na tužbu, zakazao i pozvao ih na usmenu javnu raspravu kojoj je prisustvovao njihov punomoćnik. Ukazuju da nakon svega toga njihova tužba nije mogla biti odbačena već je sud o njoj morao meritorno da odluči na osnovu člana 40. Zakona o upravnim sporovima. Navode i da zastupnik Srpske pravoslavne crkve „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Saborne crkve u Beogradu i na javnoj raspravi nije imao uredno punomoćje. Predlažu da Vrhovni kasacioni sud zahtev uvaži i pobijanu odluku Upravnog suda ukine ili preinači.

Protivna stranka Agencija za restituciju, Jedinica za konfesionalnu restituciju Beograd, u odgovoru na zahtev predlaže da sud zahtev odbije.

Protivna stranka Srpska pravoslavna crkva „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Saborna crkva u Beograd, u odgovoru na zahtev predlaže da sud zahtev odbije.

Protivne stranke Republika Srbija, Grad Beograd i i Gradska opština Stari grad, Beograd, nisu dostavile odgovor na zahtev.

Postupajući po podnetom zahtevu i ispitujući pobijanu presudu u granicama zahteva, a u smislu člana 54. Zakona o upravnim sporovima (''Službeni glasnik RS'' 111/09), Vrhovni kasacioni sud je našao da je zahtev neosnovan.

Prema razlozima obrazloženja pobijanog rešenja sadržanog u stavu drugom presude Upravnog suda 8 U 4573/18 od 19.03.2021. godine, iz navoda tužbe i sadržine osporenog rešenja proizlazi da tužioci AA, VV, GG i DD – pravni prethodnik tužilje BB, nisu bili stranke u postupku donošenja osporenog rešenja i da tim rešenjem nije odlučivano o njihovom pravu ili na zakonu zasnovanom interesu. Naime, njima je kao i ĐĐ, u postupku opšte restitucije, delimičnim rešenjima tuženog od 13.01.2015. godine, 06.03.2015. godine, 30.12.2015. godine i od 13.09.2017. godine, kao zakonskim naslednicima ranijeg suvlasnika EE, utvrđeno pravo svojine sa po 1/20 idealnih delova nacionalizovane nepokretne imovine u stambeno-poslovnoj zgradi broj ... na kp. br. ... KO ... na adresi ... i to na poslovnim prostorima u objektu 1: br. 1-ev br. 2, br. 2-ev br. 4, poslovnim prostorima bb-ev.broj: od 5 do 26 i od 29 do 31, na poslovnom prostoru u objektu broj 2 pod br.1-ev. br.12, na poslovnom prostoru u prizemlju – treći desno od ulaza u zgradu koje je vanknjižno vlasništvo Republike Srbije, korisnika GO Stari grad, kao i na gradskom građevinskom zemljištu-kat.parceli broj ... KO ..., u udelu koje je u srazmeri sa površinom idealnih delova navedenih poslovnih prostora u odnosu na ukupnu površinu objekata na istoj kat.parceli, dok se prema osporenom rešenju, zainteresovanom licu – Srpskoj pravoslavnoj crkvi „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Sabornoj crkvi u Beogradu, vraća ¼ idealnog preostalog slobodnog dela od suvlasničkog udela Republike Srbije, na poslovnim prostorima poslovno-stambene zgrade u ulici ... Sa navedenih razloga, kako osporenim rešenjem nije odlučivano o pravima i obavezama ovih tužilaca, niti im je priznato svojstvo stranke u upravnom prostupku, po oceni Upravnog suda, tužioci ne ispunjavaju procesno-pravne uslove za podnošenje tužbe u upravnom sporu u smislu odredbe člana 11. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je sud našao da tužba tužilaca nije dozvoljena pa je odbacio na osnovu odredbe člana 26. stav 1. tačka 4) istog zakona.

Odredbom člana 11. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (''Službeni glasnik RS'' broj 111/09) propisano je da tužilac u upravnom sporu može da bude fizičko, pravno ili drugo lice, ako smatra da mu je upravnim aktom povređeno neko pravo ili na zakonu zasnovani interes.

Odredbom člana 26. stav 1. tačka 4) istog zakona propisano je da će sudija pojedinac rešenjem odbaciti tužbu, ako utvrdi da se upravnim aktom, koji se tužbom osporava, ne dira očigledno u pravo tužioca ili u njegov na zakonu zasnovan interes. Prema stavu 2. istog člana, ako sudija pojedinac propusti da odbaci tužbu iz razloga iz stava 1. ovog člana, to će učiniti veće suda.

Polazeći od citiranih propisa i stanja konkretne upravne stvari, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, pravilno je Upravni sud ocenio da tužioci, ovde podnosioci zahteva, nisu aktivno legitimisan za podnošenje tužbe.

Iz stanja u spisima i sadržine osporenog rešenja proizlazi da podnosioci zahteva nisu bili stranke u upravnom postupku vraćanja – restitucije imovine sprovedenom po zahtevu, odnosno predlogu Srpske pravoslavne crkve „Sv. Arhistratiga Mihaila“ – Saborne crkve u Beograd, koji je prethodio donošenju tužbom osporenog rešenja. O pravu podnosilaca zahteva i DD na vraćanje imovine oduzete njihovom pravnom prethodniku sada pok. EE odlučeno je u posebnom upravnom postupku u kome im je vraćena u svojinu ukupno ¼ idealnog dela na 28 poslovnih prostora u stambeno- poslovnoj zgradi u ulici ... i stambenoj zgradi u ulici ... Srpskoj pravoslavnoj crkvi je rešenjem koje se osporava tužbom u upravnom sporu na ime zamenske restitucije utvrđeno pravo svojine na preostaloj slobodnoj ¼ idealnog dela poslovnih prostora u zgradi u ulici ..., na kojoj je Republika Srbija ostala vlasnik po osnovu nacionalizacije jer ostali naslednici pok. EE nisu tražili povraćaj tog dela. Dakle, osporenim rešenjem nije dirano u priznato pravo svojine podnosilaca na vraćenom udelu, niti na ½ idealnog dela predmetnih nepokretnosti na kojima se kao suvlasnik takođe vodi Republika Srbija, a čiji povraćaj podnosioci traže kao naslednici iza pok. ŽŽ u upravnom postupku koji nije pravnosnažno okončan. Iz navedenog sledi da tužbom osporenim rešenjem nije odlučivano o pravu podnosilaca zahteva na vraćanje imovine ili na zakonu zasnovanom interesu podnosilaca.

Subjektivna ocena nekog lica da mu je upravnim aktom povređeno neko pravo, koja utemeljenje nalazi u terminu „smatra“ navedenom u članu 11. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, ne može imati značaj procesno-pravnog uslova iz koga proističe aktivna legitimacija za podnošenje tužbe. Pod interesom nekog lica zasnovanim na zakonu ne podrazumeva se svaki interes, nego samo onaj koji svoje uporište ima u zakonu. Osnovni interes podnosilaca zahteva ustanovljen Zakonom o vraćanju imovine i obeštećenju jeste da im se vrati imovina koja je podržavljena nacionalizacijom njihovim pravnim prethodnicima – sada pok. EE i ŽŽ. U ovom konkretnom slučaju, ishod postupka u kome je tužbom osporenim rešenjem raspolagano sa ¼ idealnog dela imovine na poslovnim prostorima u zgradi u ulici .., bilo pozitivan – bilo negativan, nije se mogao neposredno odraziti na interese podnosilaca zahteva zasnovane na zakonu jer se radi o idealnom delu na kome podnosioci zahteva nisu mogli polagati pravo iza smrti pok. EE, te ne postoje kolidirajući zahtevi stranaka u pogledu tog dela imovine između Srpske pravoslavne crkve i podnosilaca zahteva.

U ovoj pravnoj situaciji, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, tužioci, ovde podnosioci zahteva za preispitivanje sudske odluke, nisu bili legitimisani da zakonitost odluke donete u upravnom postupku u kome nisu učestvovali, napadaju odmah i direktno pred sudom u upravnom sporu, već su najpre trebali da posegnu za ponavljanjem postupka u smislu člana 176. stav 1. tačka 5. Zakona o opštem upravnom postupku. Eventualni uticaj ishoda upravnog postupka na ostvarivanje svojih pravnih interesa koji temelje na vanknjižnom pravu svojine na tri poslovna prostora u spornoj zgradi po osnovu rešenja o fizičkoj deobi Prvog osnovnog suda u Beogradu od 12.02.2018. godine, podnosioci zahteva su mogli da ističu u predlogu za ponavljanje postupka. Ukoliko bi predlog bio usvojen, učešće podnosilaca zahteva u obnovljenom postupku moglo je dovesti do drukčijeg rešenja upravne stvari, čime bi se možda izbeglo kasnije vođenje upravnog spora. Po nastupanju konačnosti upravnog akta donetog u vezi sa predlogom za ponavljanje postupka, odnosno konačnosti akta donetog u obnovljenom postupku, može se o njegovoj zakonitosti voditi upravni spor.

Prema tome, tužba tužilaca, ovde podnosilaca zahteva za preispitivanje sudske odluke, je i po oceni Vrhovnog kasacionog suda nedozvoljena, pa je pravilno, pobijanim rešenjem Upravnog suda, primenom citirane odredbe člana 26. stav 1. tačka 4) Zakona o upravnim sporovima, odbačena.

Vrhovni kasacioni sud je cenio navode zahteva da tužba tužilaca nije mogla biti odbačena nakon provedenog predhodnog postupka ispitivanja iste, spajanja postupaka po njihovoj tužbi i tužbama ostalih tužilaca na njihov predlog i održane usmene javne rasprave na kojoj su učestvovali, pa je našao da su neosnovani. Naime, o dozvoljenosti tužbe sud vodi računa u svakoj fazi sudskog postupka sve do njegovog okončanja te ako sudija pojedinac propusti da odbaci tužbu iz razloga iz stava 1. člana 26. Zakona o upravnim sporovima, to će, na osnovu odredbe stava 2. istog člana učiniti veće suda.

Kako je tužba tužilaca odbačena oni ne mogu osporavati presudu Upravnog suda u delu kojim je odlučeno o tužbama ostalih tužilaca, pa su ostali navodi zahteva bez uticaja na drugačiju ocenu zakonitosti pobijanog rešenja Upravnog suda.

Imajući u vidu izloženo, Vrhovni kasacioni sud je, na osnovu odredbe člana 55. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu ove presude.

PRESUĐENO U VRHOVNOM KASACIONOM SUDU

dana 28.07.2021. godine, Uzp 189/2021

Zapisničar,                                                                                                                      Predsednik veća – sudija,

Dragica Vranić,s.r.                                                                                                      Katarina Manojlović Andrić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić