Uzp 27/2021 4.1.1.7.1 izmene zahteva

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Uzp 27/2021
25.02.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Branislava Bosiljkovića, članova veća, sa savetnikom Ljiljanom Petrović, kao zapisničarem, odlučujući o zahtevu Subotičke biskupije (Rimokatolička verska zajednica ...) iz ..., ... ..., koju zastupa Marko Savić, advokat iz ..., ... ..., za preispitivanje sudske odluke – presude Upravnog suda, Odeljenje u Novom Sadu III-7 U 10768/17 od 26.11.2020. godine, sa protivnom strankom Agencijom za restituciju, Jedinice za konfesionalnu restituciju Beograd, uz učešće zainteresovanog lica Republike Srbije, koju zastupa Državno pravobranilaštvo Republike Srbije, Beograd, u predmetu vraćanja imovine, u nejavnoj sednici veća održanoj 25.02.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

Zahtev se ODBIJA.

ODBIJA SE zahtev podnosioca zahteva za naknadu troškova.

O b r a z l o ž e nj e

Pobijanom presudom stavom prvim dispozitiva, odbijena je tužba tužioca Subotičke biskupije (Rimokatolička verska zajednica ...), iz ..., podneta radi poništaja zaključka tužene Agencije za restituciju, Jedinica za koncesionalnu restituciju Beograd, ispravljenim zaključkom tuženog organa br.46-00-530/2008 od 14.09.2017. godine, kojim nije dozvoljeno proširenje zahteva tužioca na vraćanje prava svojine na poljoprivrednom zemljištu na parcelama bliže navedenim u dispozitivu ovog zaključka. Stavom drugim dispozitiva pobijane presude, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova upravnog spora, a stavom trećim dispozitiva, obavezan je tužilac da zainteresovanom licu Republici Srbiji, koju zastupa Državno pravobranilaštvo Republike Srbije, naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 16.500,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema presude.

U zahtevu za preispitivanje pobijane presude, podnetom zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta i pravila postupka koja je mogla uticati na rešenje ove upravne stvari, podnosilac navodi da Upravni sud prilikom donošenja presude nije pravilno ocenio izvedene dokaze, niti pravilno i u potpunosti utvrdio odlučne činjenice, što je bio dužan da učini, jer su dokazi jasni i logični i iz istih se lako može izvesti zaključak neophodan za donošenje pravilne i zakonite presude. Ističe da tužbeni navodi tužioca u najvećem delu nisu cenjeni već su ignorisani, a tužbeni navodi koji su cenjeni – ocenjeni su samo paušalno i to kroz jednu generičnu formulaciju „da su neosnovani navodi tužbe da tuženi nije pravilno primenio odredbu člana 120. Zakona o opštem upravnom postupku“. Ukazuje da je predmet zahteva od 04.08.2008. godine i dopune zahteva tužioca od 31.05.2017. godine imovina koja je od tužioca oduzeta od strane tadašnjih državnih organa bez tržišne naknade, protivno načelima pravne države, nakon 1945. godine. Smatra da je bez ikakvog značaja to da li je oduzimanje vršeno u postupku nacionalizacije 1958. godine ili u postupku agrarne reforme 1946. godine. Ističe da iz Zakona o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i verskim zajednicama jasno proizlazi da svi akti o oduzimanju imovine predviđeni zakonom predstavljaju osnov za vraćanje imovine. Ukazuje i na isto činjenično stanje u pogledu vremena oduzimanja, jer su tadašnji državni organi sistematično i kontinuirano oduzimali imovinu na teritoriji na kojoj su imali vlast, čineći protivpravna dela, suprotna načelima pravne države, sa istim posledicama. Stoga je, po mišljenju podnosioca, pogrešan stav suda da se osnovni i prošireni zahtev ne zasnivaju na bitno istom činjeničnom stanju, odnosno da činjenično stanje u proširenom zahtevu ne odgovara činjeničnoj situaciji iz koje proizlazi osnovni zahtev. Suprotno stanovištu suda, podnosilac smatra da se u konkretnom slučaju radi o istom životnom događaju kako u pogledu vremena, tako i u pogledu mesta i lica od koga je imovina oduzeta. Predlaže da Vrhovni kasacioni sud zahtev uvaži i pobijanu presudu preinači ili ukine.Tražio je troškove upravnog spora.

Protivna stranka je u odgovoru na zahtev osporila navode zahteva i predložila da sud odbije zahtev kao neosnovan.

Državno pravobranilaštvo kao zastupnik Republike Srbije je u odgovoru na zahtev predložilo da sud odbije zahtev kao neosnovan.

Postupajući po podnetom zahtevu i ispitujući pobijanu presudu u granicama zahteva u smislu člana 54. Zakona o upravnim sporovima („Sl. glasnik RS“, br.111/09), Vrhovni kasacioni sud je našao da je zahtev neosnovan.

Po oceni Upravnog suda iz pobijane presude, pravilno je postupio tuženi organ kada osporenim zaključkom nije dozvolio proširenje zahteva tužioca na vraćanje prava svojine na poljoprivrednom zemljištu u KO ... i KO ..., koji je tužilac podneo 31.05.2017. godine, zbog razloga datih u obrazloženju osporenog zaključka, koje je sud ocenio kao jasne, detaljne i u skladu sa odredbama Zakona koji se u konkretnoj upravnoj stvari primenjuje. Ovo stoga što je u postupku donošenja osporenog zaključka utvrđeno da se osnovni zahtev od 04.08.2018. godine i prošireni zahtev od 31.05.2017. godine ne zasnivaju na bitno istom činjeničnom stanju, jer se u proširenom zahtevu radi o imovini koja je oko 100 km udaljena od imovine na kojoj se u osnovnom zahtevu traži vraćanje prava svojine, u KO ..., da je bivši vlasnik nacionalizovane imovine u osnovnom zahtevu bila Rimokatolička crkvena opština „...“ ..., dok je u proširenom zahtevu bivši vlasnik nepokretnosti na parcelama navedenim u tački 4. odluke Odeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju Ministarstva poljoprivrede NR Srbije br.26325/46 od 16.11.1946. godine bila Kaločko-bačka rimokatolička nadbiskupija, te da je pravo svojine na nepokretnostima iz osnovnog zahteva nacionalizovano 26.12.1958. godine, dok je pravo svojine na nepokretnostima iz proširenog zahteva oduzeto u postupku agrarne reforme 16.11.1946. godine, odnosno više od 12 godina pre nacionalizacije imovine iz osnovnog zahteva. Sledom navedenog, Upravni sud je ocenio da je tuženi organ u skladu sa odredbom člana 120. Zakona o opšem upravnom postupku doneo odluku kao u dispozitivu osporenog zaključka.

Prema odredbi člana 213. stav. 1. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 18/2016), postupci koji do početka primene ovog zakona nisu okončani, okončaće se prema odredbama zakona koji se primenjivao do početka primene ovog zakona, dok je odredbom člana 217. istog zakona, propisano da ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“, a primenjuje se od 01.06.2017. godine, izuzev odredaba čl. 9, 103. i 207. ovog zakona, koje počinju da se primenjuje istekom 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Odredbom člana 120. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku („Sl. list SRJ“, br.33/97, 31/2001, „Sl. glasnik RS“, br.30/2010) propisano je da pošto je postupak pokrenut, stranka može, do donošenja rešenja u prvom stepenu, proširiti stavljeni zahtev, ili umesto ranijeg zahteva staviti drugi, bez obzira na to da li se prošireni ili izmenjeni zahtev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uslovom da se takav zahtev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju. Stavom 2. ovog člana je propisano da ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmenu zahteva, doneće o tome zaključak.

Ocenjujući zakonitost pobijane presude, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pravilna ocena Upravnog suda o zakonitosti zaključka koji je osporen tužbom, a kojim pravilno tuženi organ nije dozvolio proširenje tužiočevog zahteva na vraćanje poljoprivrednog zemljišta na parcelama bliže navedenim u dispozitivu tog zaključka. Naime iz obrazloženja pobijane presude i stanja u spisima predmeta prizlazi da je u postupku donošenja osporenog zaključka nesumnjivo utvrđeno, da se osnovni zahtev od 04.08.2008. godine i prošireni zahtev Subotičke biskupije od 31.05.2017. godine ne zasnivaju na bitno istom činjeničnom stanju. Osnovnim zahtevom Rimokatoličke verske zajednice ... traženo je vraćanje prava svojine na stambeno-poslovnoj zgradi sa građevinskim zemljištem u ul. ... br. .... u ... na kat. parceli br. ... KO ..., koji su nacionalizovani ex lege 26.12.1958. godine, stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Sl. list FNRJ“ br.52/1958...3/1959, 24/1959, 24/1961 i 1/1963) od Rimokatoličke crkvene opštine „...“ ..., kao dotadašnjeg imaoca prava svojine na ovim nepokretnostima. U međuvremenu je Rimokatoličkoj verskoj zajednici ..., delimičnim rešenjem Direkcije za restituciju br. 46-00-530/2008 od 23.03.2009. godine, vraćeno pravo svojine na poslovnoj prostoriji u podrumskom delu zgrade ul. ... br. ... u ..., upisanoj u ZKUL br. .../..., KO .... Preostali posebni fizički delovi zgrade – stanovi su u svojini ili susvojini fizičkih lica i o njihovom vraćanju, odnosno obeštećenju nije rešeno. Proširenim zahtevom ne traži se vraćanje imovine u KO ..., niti u bilo kojoj drugoj katastarskoj opštini na području Grada Subotice, već se traži vraćanje nepokretnosti na području KO ... i KO ... . Bivši vlasnik nacionalizovane imovine u osnovnom zahtevu je bila Rimokatolička crkvena opština „...“ ..., dok je u proširenom zahtevu od 31.05.2017. godine bivši vlasnik parcela navedenih u tački 4. Odluke Odeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju Ministarstva poljoprivrede NR Srbije, br. 26325/46 od 16.11.1946. godine bila Kaločko-bačka Rimokatolička nadbiskupija. Pravo svojine na nepokretnostima iz osnovnog zahteva nacionalizovano je 26.12.1958. godine, dok je pravo svojine na nepokretnostima iz proširenog zahteva od 31.05.2017. godine oduzeto u postupku agrarne reforme 16.11.1946. godine, odnosno više od 12 godina pre nacionalizacije imovine iz osnovnog zahteva. Subotička biskupija je proširenim zahtevom od 31.05.2017. godine tražila vraćanje prava svojine na poljoprivrednom zemljištu u KO ..., ali mnoge parcele čiji se povraćaj traži po kulturi nisu poljoprivredno zemljište nego šumsko zemljište, građevinsko zemljište i vodne površine. U postupku je takođe utvrđeno da nisu isti ni današnji imaoci prava svojine na imovinama iz osnovnog zahteva i imovini za koju se traži proširenje zahteva podneskom od 31.05.2017. godine. Pored toga, najveći broj parcela iz podneska od 31.05.2017. godine u KO ... i KO ... nije identifikovan, jer su parcele ušle u komasacionu masu u postupku komasacije sprovedene 1985. godine, odnosno 1979/80 godinu.

Po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, mogućnost proširenja zahteva u postupku vraćanja imovine crkvama i verskim zajednicama mora biti sagledana ne samo sa stanovišta prava podnosioca zahteva, već i zaštite interesa drugih lica i ostvarivanja javnog interesa. Ustav Republike Srbije ne utvrđuje izričito pravo na vraćanje oduzete imovine, niti obavezu zakonodavca da normativno uredi restituciju imovine, a takvo pravo ne jemči ni Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pravni osnov za donošenje Zakona o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i verskim zajednicama, kao i drugih donetih zakona o vraćanju oduzete imovine, sadržan je u načelu vladavine prava iz člana 3. Ustava Republike Srbije. Osnovni cilj donošenja zakona o restituciji je otklanjanje pravnih posledica ranije izvršenog oduzimanja imovine bez pravične naknade njene vrednosti.

Nema sumnje da je Zakonom o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i verskim zajednicama dato pravo na vraćanje imovine na teritoriji cele Republike Srbije koja je oduzeta od crkava i verskih zajednica, kao i njihovih zadužbina i društava primenom različitih propisa i akata navedenih u članu 1. ovog zakona. Predmet vraćanja mogu biti različite vrste nepokretnosti iz člana 9. Zakona. Vraćanje imovine zasniva se, pored ostalog, na načelu autonomije volje u pogledu pokretanja postupka. Crkve i verske zajednice su bile ovlašćene da pokrenu ili da ne pokrenu postupak vraćanja oduzete imovine i da opredele imovinu čiji će povraćaj tražiti. Ali, saglasno odredbi člana 25. Zakona, zahtev za vraćanje imovine mogle su podneti najkasnije do 30. septembra 2008. godine, a u zahtevu su, između ostalog, morale navesti vrstu, veličinu i lokaciju imovine na koju se zahtev odnosi (član 26. stav 1. tačka 1). Od 01. maja 2006. godine pa do donošenja konačnog i izvršnog rešenja kojim se odlučuje o zahtevu za vraćanje imovine, u skladu sa članom 36. Zakona nisu dozvoljena bilo kakva raspolaganja imovinom koja je po odredbama zakona predmet vraćanja. Vraćanje oduzete imovine se zasniva i na načelu zaštite pravne sigurnosti sadašnjih vlasnika i trećih lica, kao i na načelu hitnog postupanja (član 2). U javnom interesu je da se neposrednom primenom Zakona o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i verskim zajednicama obezbedi realizacija legitimnih očekivanja crkava i verskih zajednica na vraćanje oduzete imovine, odnosno obeštećenje, ali i da se u što kraćem roku ustanovi izvesnost u pogledu obima imovine koja je predmet zahteva za vraćanje i osnovanosti podnetih zahteva, kako bi se zaštitila prava sadašnjih vlasnika i trećih lica.

Polazeći od svega izloženog, Vrhovni kasacioni sud smatra da u postupku restitucije imovine odredbu člana 120. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, kojom je propisano da stranka do donošenja rešenja u prvom stepenu može proširiti stavljeni zahtev pod uslovom da se zasniva na bitno istom činjeničnom osnovu, treba restriktivno tumačiti i primenjivati. Proširenje zahteva za vraćanje imovine nakon isteka prekluzivnog roka za podnošenje zahteva (30. septembra 2008. godine) propisanog članom 25. Zakona o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i verskim zajednicama i na imovinu koja po vrsti, veličini, lokaciji i sadašnjim vlasnicima nema bilo kakve podudarnosti i sličnosti sa imovinom označenom u zahtevu, može se smatrati vidom zloupotrebe prava i stoga ne može biti dopušteno. Proširenje zahteva devet godina nakon njegovog podnošenja i isteka zakonskog roka za podnošenje na desetine novih nepokretnosti, koje je podnosilac izvršio u konkretnom slučaju, po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, predstavlja vremenski neprimereno vršenje prava na vraćanje imovine kojim se povređuje načelo zaštite pravne sigurnosti sadašnjih vlasnika tih nepokretnosti i javni interes za donošenje Zakona o restituciji.

Zbog svega izloženog, Vrhovni kasacioni sud smatra da se u zahtevu neosnovano ukazuje na to da je prilikom donošenja pobijane presude Upravnog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je sud potpuno pogrešno i protivno zakonu našao da je tuženi organ pravilno odlučio kada nije dozvolio proširenje zahteva za vraćanje imovine zbog razloga datih u obrazloženju osporenog zaključka. Naime, navodima zahteva se ne dovodi u sumnju pravilna ocena Upravnog suda data u obrazloženju presude, da se osnovni i prošireni deo zahteva ne zasnivaju na bitno istom činjeničnom stanju, odnosno činjenično stanje u proširenom delu zahteva ne odgovara činjeničnoj situaciji iz koje prizlazi osnovni zahtev. Ne radi se o istom životnom događaju niti u pogledu vremena, niti u pogledu mesta, niti u pogledu lica, niti su isti sadašnji imaoci stvarnih prava na imovini.

Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 55. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu ove presude.

Vrhovni kasacioni sud je, s obzirom na to, da je zahtev za preispitivanje sudske odluke odbijen, na osnovu odredbe člana 165. stav 1. u vezi sa članom 153. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11... 74/13) koji se shodno primenjuje na pitanja postupka rešavanja upravnih sporova koja nisu uređena tim zakonom, saglasno odredbi člana 74. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u drugom stavu.

PRESUĐENO U VRHOVNOM KASACIONOM SUDU

dana 25.02.2021. godine, Uzp 27/2021

Zapisničar,                                                                                        Predsednik veća – sudija,

Ljiljana Petrović,s.r.                                                                  Katarina Manojlović Andrić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić