Kzz 24/11 - povreda KZ - neovlašćena prodaja i stavljanje u promet opojnih droga – neovlašćeno držanje opojnih droga - presuda o priznanju strane kriv. presude

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Kzz 24/11
20.04.2011. godina
Beograd

U  IME NARODA

 

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Bate Cvetkovića, predsednika veća, Gorana Čavline, Anđelke Stanković, Ljubice Knežević-Tomašev i Veska Krstajića, članova veća, sa savetnikom Vesnom Veselinović, zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog D.K, zbog krivičnog dela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 300. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Crne Gore, odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca Ktz br.86/11 od 09.03.2011. godine, podignutom protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Požarevcu Kv 171/10 od 12.07.2010. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž2 3244/2010 od 24.08.2010. godine, u sednici veća održanoj u smislu člana 422. stav 3. ZKP-a, dana 20.04.2011. godine, doneo je

 

P R E S U D U

 

ODBIJA SE, kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca Ktz br. 86/11 od 09.03.2011. godine,  podignut protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Požarevcu Kv 171/10 od 12.07.2010. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž2 3244/10 od 24.08.2010. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Rešenjem  Višeg suda u Požarevcu Kv.171/10 od 12.07.2010. godine,  odbijena je zamolnica Višeg suda u Bijelom Polju K 54/06 od 25.11.2009. godine, za priznanje i izvršenje krivične presude Višeg suda u Bijelom Polju K 54/06 od 23.10.2006. godine, koja je preinačena presudom Apelacionog suda Republike Crne Gore Kž 374/06 od 16.01.2007. godine, a kojom je okrivljeni K.D. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 meseci zbog krivičnog dela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 300. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Crne Gore.

 

Rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Kž2 3244/10 od 24.08.2010. godine, odbijena je kao neosnovana žalba Višeg javnog tužioca u Požarevcu, izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Požarevcu Kv 171/10 od 12.07.2010. godine.

 

Protiv ovih rešenja, Republički javni tužilac podigao je zahtev za zaštitu zakonitosti, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 368. stav 1. tačka 11. ZKP u vezi člana 7. stav 1. tačka 1. i člana 62. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i povrede krivičnog zakona iz člana 369. tačka 1. ZKP-a u vezi člana 246. stav 1. KZ RS, sa predlogom da Vrhovni kasacioni sud uvaženjem zahteva za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca utvrdi da je ovim rešenjima povređen zakon u korist okrivljenog.

 

U zahtevu za zaštitu zakonitosti navodi se da je donošenjem navedenih rešenja učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 368. stav 1. tačka 11. ZKP, jer u njihovom obrazloženju nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama koji ukazuju zbog čega se strana presuda smatra nepodobnom za izvršenje, te da su u vezi sa tim povređene i odredbe člana 7. stav 1. tačka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i odredba člana 62. istog zakona, jer su prvostepeni i drugostepeni sud, prvo, neosnovano doveli u pitanje pravnu kvalifikaciju dela po stranoj presudi, a zatim odbili da izvrše procesne radnje priznanja i izvršenja strane presude.

 

Pored navedenog, u zahtevu se ukazuje da je ovim rešenjima povređen i krivični zakon – odredba člana 369. tačka 1. ZKP u vezi člana 246. stav 1. KZ, u smislu utvrđivanja nepostojanja dvostruke inkriminacije po Krivičnom zakoniku Republike Crne Gore i Krivičnom zakoniku Republike Srbije, što, po nalaženju Repubičkog javnog tužioca, nije neophodna pretpostavka da bi došlo do priznanja i izvršenja krivične presude u konkretnom slučaju.  Republički javni tužilac u zahtevu iznosi stav da je, po opštim pravilima za postupanje u međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, neophodna kompatibilnost pravnog sistema, a ne i istovetnost normi, tako da u skladu sa ovim principom, ni po radnji, ni po posledici krivičnog dela nema razlike između odredbe člana 300. stav 2. KZ RCG (neovlašćeno unošenje opojne droge) i odredbe člana 246. stav 1. KZ RS i člana 246a stav 1. KZ RS (neovlašćeno držanje opojne droge), s obzirom da je materijalnopravni osnov za inkriminaciju u oba krivičnopravna sistema isti i sastoji se u sankcionisanju bilo kakvog fizičkog posedovanja opojne droge u bilo kojim okolnostima.

 

 

 

 Vrhovni kasacioni sud je održao sednicu veća u smislu člana 422. stav 3. ZKP-a, u odsustvu obaveštenih Republičkog javnog tužioca, okrivljenog D.K. i njegovog branioca, advokata D.D, na kojoj sednici je razmotrio spise predmeta, sa rešenjima protiv kojih je zahtev za zaštitu zakonitosti podignut, pa je, po oceni navoda i predloga iznetih u zahtevu, našao:

 

Zahtev je neosnovan.

 

Vrhovni kasacioni sud nalazi da se neosnovano zahtevom za zaštitu zakonitosti ukazuje da su pobijana rešenja doneta uz učinjenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 368. stav 1. tačka 11. ZKP-a, uopštenom konstatacijom da nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama, jer su, po oceni ovog suda, i prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i dovoljne razloge o svim odlučnim činjenicama, kao i za svoj pravni stav da radnja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 300. stav 2. KZ RCG povodom kojeg se zahteva pružanje međunarodne pravne pomoći, ne predstavlja radnju krivičnog dela po Zakonu Republike Srbije, tako da nije ispunjena pretpostavka iz člana 7. stav 1. tačka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i da samim tim nisu ispunjeni uslovi za usvajanje zamolnice Višeg suda u Bijelom Polju, za priznanje i izvršenje strane krivične presude Višeg suda u Bijelom Polju K 54/06 od 23.10.2006. godine, koja je preinačena presudom Apelacionog suda Republike Crne Gore Kž 374/06 od 16.01.2007. godine.

 

S¢toga se neosnovano zahtevom za zaštitu zakonitosti ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud u korist okrivljenog povredili odredbe člana 7. stav 1. tačka 1. i člana 62. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima kao i krivični zakon i to odredbu člana 369. tačka 1. ZKP u vezi člana 246. stav 1. KZ-a.

 

Naime, prema odredbi člana 7. stav 1. tačka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, neophodno je da krivično delo povodom kojeg se zahteva pružanje međunarodne pravne pomoći predstavlja krivično delo i po zakonu Republike Srbije. I odredba člana 2. tačke 3. ugovora između Republike Srbije i Crne Gore o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, takođe, predviđa da će se izvršenje pravnosnažne sudske odluke u krivičnim stvarima koje je doneo sud jedne države ugovornice protiv državljana druge države ugovornice ili protiv lica koja na njenoj teritoriji imaju prebivalište, preuzeti samo ako je delo na kome se zasniva sudska odluka krivično delo prema pravu obe države ugovornice.

 

Odredba člana 7. stava 1. tačke 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima sadrži klauzulu dvostruke inkriminacije ili dvostruke kažnjivosti (identitet normi), što podrazumeva da delo zbog kojeg se pravna pomoć traži treba da bude krivično delo kako  po zakonu zemlje od koje se međunarodna pravna pomoć zahteva, tako i po zakonu zemlje u kojoj je izvršeno, odnosno zemlje koja pomoć traži. Da li je delo krivično i prema Zakonu zamoljene države, ispituje se, kako jednostavnim upoređivanjem zakonskih inkriminacija, tako i analizom konkretnog slučaja u celini, uzimajući u obzir ne samo zakonsku inkriminaciju nego i  relevantne okolnosti slučaja koje isključuju postojanje krivičnog dela, krivicu, kažnjivost ili krivično gonjenje.

 

Iz spisa predmeta i izreke pravnosnažne presude Višeg suda u Bijelom Polju K 54/06 od 23.10.2006. godine, proizlazi da je okrivljeni D.K. tom presudom oglašen krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 300. stav 2. KZ RCG, na taj način što je 01. septembra 2006. godine preko graničnog prelaza Dobrakovo kod Bijelog Polja iz Srbije u Crnu Goru, kao putnik voza na relaciji Beograd – Bar, uneo neovlašćeno 7,27 grama opojne droge – kanabis, koja je rešenjem o utvrđivanju spiska opojnih droga proglašena za opojnu drogu, a koja je od istog oduzeta od strane ovlašćenih službenika Odeljenja bezbednosti Budva.

 

Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da krivično delo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 300. stav 2. KZ RCG, zbog koga je okrivljeni D.K. osuđen citiranom pravnosnažnom presudom Višeg suda u Bijelom Polju, ne predstavlja krivično delo i po Zakonu Republike Srbije, jer Krivični zakonik Republike Srbije ne inkrimiše, samo po sebi, radnju neovlašćenog unošenja u neku drugu državu supstance ili preparata koji su proglašeni za opojnu drogu, kao što je to predviđeno u članu 300. stav 2. KZ RCG, niti je ova radnja inkriminisana kao radnja izvršenja krivičnog dela iz člana 246, 246a i 247. Krivičnog zakonika ili bilo kog drugog krivičnog dela iz Glave XXIII ovog Zakonika.

 

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda načelo dvostruke kažnjivosti ne zahteva apsolutni gramatički i formalni identitet normi dva krivična zakonika, ali je sud dužan da ispita  da li inkriminacija u stranom zakonu prema smislu i svojoj  sadržini odgovara bilo kojoj inkriminaciji domaćeg krivičnog zakonodavstva, a što u konkretnom slučaju,  prema stanju propisa u vreme pružanja međunarodne pravne pomoći  nije slučaj, jer  inkriminacija odredbe člana 300. stav 2. KZ RCG, ni po smislu, ni po sadržini ne odgovara bilo kom krivičnom delu domaćeg krivičnog zakonodavstva. 

 

Vrhovni kasacioni sud nalazi da je neprihvatljiv stav Republičkog javnog tužioca da između odredbi člana 300. stav 2. KZ RCG i odredbi člana 246. stav 1. KZ i člana 246a stav 1. KZ, kada su u pitanju radnja i posledice krivičnih dela, nema razlike. Ovo stoga, što je radnja krivičnog dela iz člana 300. stav 2. KZ RCG, vezana isključivo za neovlašćeno unošenje u Crnu Goru supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge, koja delatnost u sebi posredno inkorporira i radnju neovlašćenog držanja opojnih droga, ali samo prilikom tog unošenja preko granice. Međutim, po Krivičnom zakoniku  Republike Srbije odredba  člana 246. stav 1. KZ inkriminiše neovlašćeno držanje opojne droge, ali samo ukoliko se to čini radi prodaje, a druga namena neovlašćenog držanja opojne droge propisana je u članu 246a stav 1. Krivičnog zakonika, pri čemu je radnja izvršenja krivičnog dela  neovlašćeno držanje opojne droge ograničena – samo za sopstvenu upotrebu i uz uslov da se neovlašćeno drži manja količina opojne droge, što su posebna obeležja ovog krivičnog dela (koja radnja po KZ RCG nije predviđena kao krivično delo). Po oceni Vrhovnog kasacionog suda je očigledno, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, da KZ RS ne predviđa kao krivično delo radnju neovlašćeno unošenje u neku stranu državu supstance ili preparata koji su proglašeni za opojne droge, i da se činjenični opis krivičnog dela iz strane krivične presude ne može podvesti ni pod jednu pravnu kvalifikaciju po KZ RS, pa samim tim i ne postoji kompatibilnost normi dve države ugovornice  u pogledu navedenih krivičnih dela.

 

Imajuću u vidu da je sud zamoljene države vezan činjeničnim opisom krivičnog dela iz strane presude i da u smislu člana 61. Zakona o međunarodno pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, nema ovlašćenje da vrši preinačenje strane sudske odluke u pogledu činjeničnog stanja i pravne kvalifikacije dela, po nalaženju ovog suda pravilno je zaključivanje nižestepenih sudova da, u konkretnom slučaju, nije ispunjena pretpostavka iz člana 7. stav 1. tačka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, te da, samim tim, nije bilo mesta da se u smislu člana 62. ovog zakona prizna i izvrši krivična presuda Višeg suda u Bijelom Polju K 54/06 od 23.10.2006. godine.

 

Sledstveno iznetom, neosnovano se Republički javni tužilac u pogledu iznetih okolnosti  u zahtevu poziva na povredu člana 7. stav 1. tačka 1. i člana 62. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i na povredu krivičnog zakona iz člana 369. tačka 1. ZKP u vezi člana 246. stav 1. KZ u korist okrivljenog D.K.

 

Ocenivši iz svih napred iznetih razloga da je zahtev za zaštitu zakonitosti u celosti neosnovan, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 30. stav 1. Zakona o uređenju sudova i člana 424. ZKP-a, odlučio kao u izreci ove presude.

 

Zapisničar,                                                               Predsednik veća - sudija    

 

Vesna Veselinović,s.r.                                           Bata Cvetković,s.r.