U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, Branka Stanića i Gordane Ajnšpiler Popović, članova veća, u pravnoj stvari tužioca Direkcije za građevinsko zemljište i izgradnju Beograda, protiv tuženih 1. AA iz ... i 2. BB iz ..., koga zastupa Milan Vujin, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji drugotuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž 6432/15 od 07.12.2016. godine, u sednici veća održanoj dana 21.09.2017. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija drugotuženog izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž 6432/15 od 07.12.2016. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Privrednog suda u Beogradu P 8197/11 od 29.10.2013. godine, u stavu I izreke dozvoljeno je preinačenje tužbe, a stavom II izreke odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti. Stavom III izreke obavezan je tuženi da tužiocu solidarno plati ukupan iznos od 69.552.567,97 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnog duga od 53.469.031,49 dinara počev od 01.07.2013. godine do isplate. Stavom IV izreke odbijen je tužbeni zahtev u delu u kom je tužilac tražio da mu tuženi solidarno plate zakonsku zateznu kamatu na iznos od 53.469.031,49 dinara počev od 26.06.2013. godine do 30.06.2013. godine, dok je stavom V izreke obavezan tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 827.755,00 dinara. Rešenjem istog suda od 02.02.2014. godine ispravljena je navedena prvostepena presuda u pogledu naziva prvo i drugotuženog, a rešenjem istog suda od 11.09.2015. godine ispravljeno je rešenje od 11.09.2015. godine u pogledu označenog broja predmeta i datuma donošenja odluke, kao i člana 349. Zakona o parničnom postupku.

Privredni apelacioni sud presudom Pž 6432/15 od 07.12.2016. godine, odbija žalbe prvo i drugotuženog kao neosnovane i potvrđuje navedenu prvostepenu presudu ispravljenu rešenjem istog suda P 8187/11 od 02.02.2014. godine ispravljenog rešenjem istog suda 8197/11 od 11.09.2015. godine u stavu III IV izreke.

Protiv drugostepene presude drugotuženi izjavljuje blagovremenu i dozvoljenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava. Troškove je tražio i opredelio.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 399. Zakona o paričnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 125/04,...111/09), koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 72/11 ...55/14) Vrhovni kasacioni sud nalazi da revizija drugotuženog nije osnovana.

Nižestepene presude nisu zahvaćene bitnim povredama iz člana 361. stav 2. tačka 9. Zakona o parničnom postupku na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. Revizijom drugotuženog se neosnovano ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer su u njoj navedeni jasni razlozi o bitnim činjenicama koji nisu u protivrečnosti sa stanjem u spisima. Neosnovan je revizijski navod da je izreka presude nejasna jer prvostepeni sud ne navodi šta predstavlja iznos od 69.552.567,97 dinara i zbog čega se kamata dosuđuje samo na glavnicu u iznosu od 53.469.031,49 dinara. Iz obrazloženja kako prvostepene tako i drugostepene odluke jasno proizilazi da dosuđeni iznos od 69.552.567,97 dinara predstavlja zbir glavnog duga od 53.469.031,49 dinara i uglavičene obračunate kamate na isti od dana dospelosti do dana veštačenja od 16.083.536,48 dinara. Kako je zakonska zatezna kamata na iznos glavnog duga od dospelosti do dana veštačenja već obračunata u apsolutnom iznosu od 16.083.536,48 dinara, to nije bilo mesta ponovnom dosuđivanje kamate u opisnom smislu na osnovu člana 277, 279. i člana 324. Zakona o obligacionim odnosima, te ne stoje revizijski navodi drugotuženog u tom smislu.

Tačno je da je prvotuženi u ovom postupku podneskom predatom sudu na ročištu održanom dana 28.06.2012. godine istakao protivtužbeni zahtev. Međutim, prvostepeni sud na ročištu održanom dana 25.10.2012. godine nije dozvolio raspravljanje po protivtužbi u ovom sporu, te je protivtužba razdvojena i predmet dobio nov broj. Stoga, postojanje te parnice do njenog pravnosnažnog okončanja ne može uticati na drugačije odlučivanje suda u ovoj pravnoj stvari.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju Ugovorom zaključenim sa tužiocem dana 02.02.2010. godine tuženi su se kao suinvestitori obavezali na solidarno plaćanje naknade za uređenje građevinskog zemljišta za izgradnju stambeno- poslovnog objekta spratnosti Po ((Ga-a)+P+5+Pk u ul. ... br. ... na kat. parceli ... KO ... . Naknada je obračunata u iznosu od 55.477.624,60 dinara i predviđeno je da će je investitori platiti u 36 mesečnih rata sa pripadajućom valorizacijom najkasnije do 15-og u mesecu počev od 01.03.2010. godine, te da rate podležu usklađivanju prema zvanično objavljenom pokazatelju rasta cena na malo. Predmetni ugovor je u ime prvo i drugotuženog zaključio prvotuženi po osnovu specijalnog punomoćja kojim ga je drugotuženi ovlastio da isti zaključi sa Direkcijom za građevinsko zemljište u Beogradu u vezi naknade za građevinsko zemljište. Rešenjem o odobrenju za izgradnju Gradske uprave, sekretarijata za urbanizam i građevinske poslove br. ... od 24.01.2008. godine pravnosnažnog od 18.02.2008. godine, kojim je odobrena izgradnja navedenog stambeno-poslovnog objekta u ... br. ..., na kat. parceli br. ... KO ..., tuženi su označeni kao investitori istog. Zaključenju navedenog Ugovora od 02.02.2010. godine prethodio je Ugovor o zajedničkoj izgradnji navedenog objekta zaključen 20.07.2007. godine između prvotuženog kao investitora i drugotuženog kao suinvestora kojim su uredili međusobne odnose u pogledu izgradnje predmetne nepokretnosti. Aneksom istog ugovora od 07.08.2008. godine na drugačiji način je izvršena raspodela koja će površina i koji delovi novoizgrađenog objekta pripasti kom ugovaraču. Iz nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomske struke utvrđeno je da revalorizovan osnovni dug po predmetnom Ugovoru od 02.02.2010. godine iznosi 53.469.031,49 dinara dok obračunata zatezna kamata do dana veštačenja 26.06.2013. godine iznosi 16.083.536,48 dinara, što ukupno čini 69.552.567,97 dinara. Prvotuženi je platio deo naknade u iznosu od 10.351.300,42 dinara, a taj iznos je sudski veštak imao u vidu prilikom davanja mišljenja.

Imajući u vidu ovakvo utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud u smislu čl. 2, 92. i 93. Zakona o planiranju i izgradnji usvaja tužbeni zahtev i solidarno obavezuje tužene kao suinvestitore na plaćanje naknade za uređenje građevinskog zemljišta, sa zakonskom zateznom kamatom.

Privredni apelacioni sud prihvata ocenu prvostepenog suda i potvrđuje prvostepenu presudu u celosti.

Prema oceni Vrhovnog kasacionog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su usvojili zahtev tužioca za solidarnu isplatu naknade za uređenje građevinskog zemljišta od strane tuženih. Razloge koje je naveo drugostepeni sud u svojoj odluci, kao pravilne prihvata i revizijski sud.

Ne stoje revizijski navodi drugotuženog da nije obveznik plaćanja naknade imajući u vidu Ugovor o zajedničkoj izgradnji Ov. br. ... od 20.07.2007. godine zaključen između tuženih kojim je isključivo prvotuženi preuzeo obavezu plaćanja iste i da Ugovor sa Direkcijom u ime i za račun drugotuženog nije ni nastao, te da je trebalo primeniti odredbu člana 63. Zakona o obligacionim odnosima.

Član 63. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da kad stranke veruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovu ili o predmetu obaveze ugovor ne nastaje.

Prema odredbi člana 2. stav 1. tačka 21. Zakona o planiranju i izgradnji („Sl. glasnik RS“ br. 72/09 i 81/09) a koji je važio u vreme zaključenja ugovora između tužioca i tuženih, investitor je lice za čije potrebe se gradi objekat i na čije ime glasi građevinska dozvola. Prema odredbi člana 93. stav 1. istog Zakona, naknadu za uređenje građevinskog zemljišta plaća investitor, dok prema stavu 5, investitor i jedinica lokalne samouprave odnosno privredno društvo, javno preduzeće ili druga organizacija zaključuju ugovor kojim se uređuju međusobni odnosi u pogledu uređivanja građevinskog zemljišta, utvrđuje visina naknade za uređivanje građevinskog zemljišta, dinamika plaćanja, obim, struktura i rokovi za izvođenje radova na uređivanju zemljišta, kao i postupak i uslovi izmene ugovora.

Imajući u vidu Ugovor o zajedničkoj izgradnji od 20.07.2007. godine sa Aneksom (koji je prvostepeni sud cenio u toku dokaznog postupka) zaključen između tuženih, upravo je drugotuženi jasno označen kao suinvestitor objekta s obzirom na prava i obaveze ugovarača iz istog. Stoga, je na osnovu tog ugovora rešenjem o odobrenju za izgradnju Gradske uprave od 24.01.2008. godine drugotuženi označen kao suinvestitor spornog objekta i lice koje je u smislu citiranog člana 93. stav 5. Zakona o planiranju i izgradnji imalo obavezu da zaključi ugovor sa tužiocem. Kako je Specijalnim punomoćjem od 20.07.2007. godine drugotuženi ovlastio prvotuženog da između ostalog može zaključiti ugovor sa ovde tužiocem u vezi naknade za građevinsko zemljište, to nema nejasnoća u pogledu kog svojstva i kojih prava i obaveza je prvotuženi mogao u ime drugotuženog zaključiti ugovor sa tužiocem. Ovo naročito kod činjenice da drugotuženi predmetni ugovor nije zbog eventualnih prekoračenja ovlašćenja osporavao u nekom drugom postupku.

Stoga se drugotuženi ne može osnovano pozivati na nejasnoće koje mogu biti razlog za nenastajanje spornog ugovora između stranaka i obaveze drugotuženog da solidarno sa prvotuženim plati naknadu za uređenje građevinskog zemljišta.

Netačan je revizijski navod da je drugotuženi pogrešno primenio odredbe člana 73. (misleći na član 95.) Zakona o planiranju i izgradnji i člana 148. Zakona o obligacionim odnosima, koji se tiču prava tužioca da potražuje celokupan iznos naknade iako nakon delimične uplate nije započeo sa izvršenjem svoje obaveze.

Prema članu 148. Zakona o obligacionim odnosima ugovor stvara obaveze za ugovorne strane, a prema članu 95. stav 1. tačka 1. Zakona o planiranju i izgradnji finansiranje uređivanja javnog građevinskog zemljišta obezbeđuje, između ostalog, iz sredstava ostvarenih od naknade za uređivanje građevinskog zemljišta.

Stoga, tačan je revizijski navod da se uređivanje javnog građevinskog zemljišta finansira iz sredstava ostvarenih od naknade za uređivanje istog. Ugovorena mogućnost isplate naknade u ratama predstavlja samo olakšicu u plaćanju za suinvestitore imajući u vidu visinu iznosa, a ne činjenicu koja uslovljava dinamiku izvođenja radova. Uređivanje zemljišta je vrsta radova koja se ne finansira i ne vrši fazno. Započinjanje radova od strane tužioca je upravo uslovljeno isplatom naknade u celosti, što nesumnjivo proizilazi i iz zakonskog teksta i same sadržine Ugovora zaključenog između stranaka, a kako su to pravilno cenili nižestepeni sudovi.

U revizijama se ponavljaju žalbeni navodi koje je drugostepeni sud pravilno cenio kao neosnovane, dajući za svoj pravni stav valjane razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud.

Iz navedenih razloga revizijski sud je na osnovu procesnog ovlašćenja iz člana 405. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci.

Predsednik veća-sudija

dr Dragiša B. Slijepčević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić