Rev 2225/2017 porodično pravo; izdržavanje maloletne dece

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2225/2017
09.11.2017. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Milomira Nikolića, predsednika veća, Slađane Nakić-Momirović i Marine Govedarica članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Mirjana Mitić, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji je punomoćnik Aleksandar Obradović, advokat iz ..., radi razvoda braka, vršenja roditeljskog prava, uređenja načina održavanja ličnih odnosa i izdržavanja, po tužbi i po protivtužbi, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž2 200/17 od 05.04.2017. godine, u sednici održanoj 09.11.2017. godine.

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž2 200/17 od 05.04.2017. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P2 1123/15 od 03.11.2016. godine, u prvom stavu izreke, razveden je brak stranaka, zaključen 04.11.2001. godine. U drugom stavu izreke, deca stranaka, maloletni VV i GG, poverena su tužilji - majci, na samostalno vršenje roditeljskog prava. U trećem stavu izreke, uređen je način viđanja maloletne dece i tuženog - oca, na način bliže opisan u tom stavu. U četvrtom stavu izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilje u delu preko određenog, a do traženog načina uređenja ličnih odnosa maloletne dece sa ocem, kao neosnovan. U petom stavu izreke, obavezan je tuženi na ime doprinosa za izdržavanje maloletne VV plaća mesečno po 48.000,00 dinara i na ime izdržavanja maloletnog GG mesečno po 43.000,00 dinara, počev od 19.06.2015. godine, pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi, do petog u mesecu, uplatom na označeni račun tužilje, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate. U šestom stavu izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilje u delu kojim je tražila da sud obaveže tuženog da na ime doprinosa za izdržavanje maloletnih VV i GG plaća mesečno iznose preko dosuđenih, a do traženih iznosa od po 60.000,00 dinara za svako dete, kao neosnovan. U sedmom stavu izreke, odbijen je protivtužbeni zahtev tuženog u delu kojim je tražio da se maloletni VV i GG povere njemu na samostalno vršenje roditeljskog prava, da se uredi način održavanja ličnih odnosa maloletne dece sa majkom, i da se tužilja obaveže da na ime doprinosa za izdržavanje dece plaća mesečno po 15 % za svako dete od redovnih mesečnih novčanih primanja, kao neosnovan. U osmom stavu izreke, konstatovano je da je predlog tužilje za određivanje privremene mere kojom bi se maloletna deca stranaka poverila majci na samostalno vršenje roditeljskog prava, uredio način održavanja ličih odnosa dece i oca i tuženi obavezao da na ime izdržavanja maloletne dece plaća mesečno po 48.000,00 dinara za svako dete, povučen. U devetom stavu izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž2 200/17 od 05.04.2017. godine, u prvom stavu izreke, potvrđena je prvostepena presuda u drugom i trećem stavu izreke, u delu petog stava izreke kojom je tuženi obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje maloletne VV plaća 48.000,00 dinara mesečno i za izdržavanje maloletnog GG 43.000,00 dinara mesečno, počev od 01.03.2016. godine pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi do petog u mesecu uplatom na označeni račun tužilje, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, kao i u sedmom i devetom stavu izreke i u tom delu je žalba tuženog odbijena kao neosnovana. U drugom stavu izreke, preinačena je navedena prvostepena presuda u preostalom delu petog stava izreke, tako što je tužbeni zahtev tužilje da se tuženi obaveže da na ime doprinosa za izdržavanje maloletne VV plaća mesečno po 48.000,00 dinara i za izdržavanje maloletnog GG mesečno po 43.000,00 dinara, u periodu od 19.06.2015. godine do 28.02.2016. godine, odbijen kao neosnovan. U trećem stavu izreke, odbijeni su zahtevi tužilje i tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv navedene drugostepene presude, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Tužilja je dala odgovor na reviziju.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu, primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku, pa je našao da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Takođe nisu ni učinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se u reviziji ukazuje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, stranke su bile u braku od 04.11.2001. godine, do razvoda 03.11.2016. godine. Iz ovog braka imaju dvoje dece i to ćerku VV koja je rođena ... godine i sina GG koji je rođen ... godine. Tužilja se sa decom u martu mesecu 2016. godine iselila iz stana u kome su svi zajedno - stranke sa decom, do tada živeli. Sada tužilja sa decom živi u iznajmljenom stanu površine 200 kvadratnih metara za koji plaća zakupninu u iznosu od 700 evra mesečno. Pored toga, tužilja snosi troškove za utrošenu električnu energiju u iznosu od 200 evra mesečno, za komunalne usluge u iznosu od 6.000,00 do 7.000,00 dinara mesečno, troškove pretplate za fiksni telefon i internet u iznosu od 4.500,00 dinara mesečno, kao i troškove za kablovsku televiziju i grejanje. Takođe plaća troškove za korišćenje mobilnog telefona za ćerku u iznosu od 2.500,00 dinara mesečno. Tužilja godišnje plaća iznos od 500 evra za registraciju svog automobila. Zaposlena je i ostvaruje prosečnu mesečnu neto zaradu u iznosu od 353.829,00 dinara. Nije vlasnik nepokretnosti od kojih bi mogla ostvarivati dodatne prihode, a nema drugih obaveza izdržavanja, osim prema deci. Tuženi je zaposlen sa polovinom radnog vremena u svom preduzeću u kome je, u periodu od 01.07.2015. godine do 31.12.2015. godine, ostvario neto zaradu u iznosu od 540.000,00 dinara, a takođe i u preduzeću u kome je u periodu od 01.01.2015. godine do 30.06.2015. godine ostvario neto zaradu u iznosu od 660.000,00 dinara. Pored ovoga, tuženi ostvaruje dodatne prihode po osnovu ugovora o zakupu u neto iznosu od 85.000,00 dinara mesečno. Tuženi je, kao poreski obveznik, zadužen porezom za imovinu koji je za 2016. godinu iznosio za nepokretnost u ... ulici, površine 93 kvadratna metra, 20.584,69 dinara, a za nepokretnosti u ..., površine 16,40 kvadratnih metara, 4.944,42 dinara i površine 224,80 kvadratnih metara, 251.359,94 dinara. Njegovi računi za četiri mobilna telefona za septembar mesec 2016. godine iznose 1.065,83 dinara, 4.433,57 dinara, 5.805,97 dinara i 665, 48 dinara. Tuženi za komunalne usluge za stan u kome živi plaća prosečno oko 31.848,00 dinara mesečno. Zadužen je stambenim kreditom u iznosu od 113.361,44 evra sa rokom vraćanja od 12 godina i mesečnim anuitetom od 1.201,39 evra. Deca pohađaju privatne časove engleskog i francuskog jezika, a sin svira bubnjeve u privatnoj muzičkoj školi po ceni u mesečnom iznosu od 150 do 200 evra. Ćerka trenira jahanje, pa mesečni trošak za štalu iznosi 250 evra, trošak hale u sezoni iznosi 100 evra, a trening sa trenerom 10 evra po satu, odnosno 30 evra nedeljno. Tuženi je ćerki kupio opremu za jahanje, a snosi i potrebne troškove, kao i izdatke za njenog psa. Stranke su zajednički snosile troškove garderobe i knjiga za decu. U vreme donošenja prvostepene odluke, minimalna suma koju utvrđuje Ministarstvo nadležno za porodičnu zaštitu iznosilo je 24.225,00 dinara mesečno.

Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilna je odluka drugostepenog suda.

Odredbom člana 160. Porodičnog zakona, propisano je, u prvom stavu, da se izdržavanje određuje prema potrebama poverioca i mogućnostima dužnika izdržavanja, pri čemu se vodi računa o minimalnoj sumi izdržavanja. U drugom stavu ovog člana je propisano da potrebe poverioca izdržavanja zavise od njegovih godina, zdravlja, obrazovanja, imovine, prihoda, te drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja. U trećem stavu istog člana je propisano da mogućnosti dužnika izdržavanja zavise od njegovih prihoda, mogućnosti za zaposlenje i sticanje zarade, njegove imovine, njegovih ličnih potreba, obaveze da izdržava druga lica, te drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja. U četvrtom stavu ovog člana je propisano da minimalna suma izdržavanja predstavlja sumu koju kao naknadu za hranjenike, odnosno za lica na porodičnom smeštaju, periodično utvrđuje Ministarstvo nadležno za porodičnu zaštitu, u skladu sa zakonom. Odredbom člana 162. Porodičnog zakona, propisano je, u trećem stavu, da ako je poverilac izdržavanja dete, visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživa roditelj dužnik izdržavanja.

U konkretnom slučaju, pravilan je zaključak drugostepenog suda, imajući u vidu sve okolnosti koje su utvrđene, kao i kriterijume za procenu potreba maloletne dece i mogućnosti tuženog, da je tuženi u mogućnosti da plaća za izdržavanje ćerke 48.000,00 dinara mesečno i za izdržavanje sina 43.000,00 dinara mesečno. Pobijana odluka doneta je u skladu sa citiranim odredbama, pritom je vođeno računa i o minimalnoj sumi izdržavanja iz člana 160. stav 4. navedenog zakona, i standardu roditelja pa je visina izdržavanja određena u svemu u skladu sa odredbama člana 160. – 162. Porodičnog zakona. Drugostepeni sud je za ovakvu odluku dao potpune razloge, koje ovaj sud u svemu prihvata kao pravilne, pa su stoga suprotni navodi revizije neosnovani.

Na osnovu člana 414. ZPP doneta je odluka kao u izreci.

Predsednik veća-sudija

Milomir Nikolić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić