Rev 893/2017 zakon o obligacionim odnosima (čl. 997 i čl. 1003 st. 3); obaveza jemca platca

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 893/2017
27.09.2017. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Ljubice Milutinović, predsednika veća, Jasminke Stanojević i Biljane Dragojević, članova veća, u parnici tužioca AA ..., čiji je punomoćnik Vladimir Stoiljković, advokat u ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji je punomoćnik Zdravko Ćosić, advokat u ..., radi isplate duga, odlučujući o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1470/16 od 20.10.2016. godine, u sednici održanoj 27.09.2017. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1470/16 od 20.10.2016. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Zrenjaninu P 1090/15 od 26.11.2015. godine, ukinuto je rešenje o izvršenju istog suda Iv. 186/2015 od 09.03.2015. godine kojim je obavezan tuženi da u roku od tri dana isplati tužiocu iznos od 7.320,83 evra sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i načinu obračuna koja je propisana Zakonom o zateznoj kamati počev od 13.02.2015. godine pa do isplate u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, kao i troškove izvršnog postupka u iznosu od 47.590,00 dinara, pa je tužbeni zahtev tužioca odbijen kao neosnovan u celosti sa obavezom tužioca da tuženom plati troškove parničnog postupka u iznosu od 78.324,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1470/16 od 20.10.2016. godine, žalba tužioca je usvojena i prvostepena presuda preinačena u pobijanom delu iz stava prvog izreke tako što je rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Zrenjaninu Iv. 186/2015 od 09.03.2015. godine održano na snazi za isplatu iznosa od 7.320,83 evra sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i načinu obračuna koja je propisana Zakonom o zateznoj kamati počev od 13.02.2015. godine pa do isplate u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, kao i troškove izvršnog postupka u iznosu od 47.590,00 dinara. Drugim stavom izreke drugostepene presude preinačeno je rešenje o troškovima postupka iz prvostepene presude tako što je tuženi obavezan da tužiocu po tom osnovu isplati iznos od 80.680,00 dinara, a trećim stavom izreke određeno je da je tuženi u obavezi da tužiocu plati i troškove žalbenog postupka u iznosu od 22.500,00 dinara, dok je njegov zahtev za naknadu troškova istog postupka odbijen.

Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, pozivajući se na odredbe člana 404. ZPP.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, 55/14), prema kojoj odredbi je revizija uvek dozvoljena kada drugostepeni sud preinači presudu i odluči o zahtevima stranaka, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija neosnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nema bitne povrede iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Neosnovano se u reviziji ističe da tužilac, nema stranačku sposobnost, s obzirom da je u ovoj parnici tužilac AA, a ne filijala. Osim toga nedostatak stranačke nesposobnosti bi predstavljao povredu postupka iz člana 374. stav 2. tačka 9. ZPP, zbog koje se saglasno članu 407. stav 1. tačka 2. ZPP, revizija ne može izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, dana 15.03.2013. godine tužilac, kao davalac kredita, sa „VV“ iz ..., kao korisnikom kredita, zaključio je ugovor o dugoročnom kreditu za finansiranje obrtnih sredstava u dinarskoj protivvrednosti od 2.500.000,00 dinara, što po srednjem kursu NBS na dan odobravanja kredita čini vrednost od 22.263,56 evra, sa rokom vraćanja kredita od 18 meseci od dana puštanja kredita u tečaj, uključujući i grejs period za glavnicu pet meseci od dana puštanja kredita u tečaj, odnosno da je korisnik kredita po isteku tog perioda, dužan da otplatu izvrši u 13 jednakih mesečnih rata u skladu sa Planom otplate koji je sastavni deo ugovora i to u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan izmirenja obaveza. Istog dana, tužilac je uz ugovor o dugoročnom kreditu sa tuženim zaključio ugovor o jemstvu kao jemcem platcem, koji je potpisao dve menice bez protesta. Dana 16.03.2013. godine tužilac je pustio sredstva za kredit, a dana 12.02.2015. godine popunio je menicu ... na iznos od 7.320,83 evra, da bi 06.03.2015. godine na osnovu iste menice protiv tuženog podneo predlog za izvršenje radi naplate duga od 7.320,83 evra, koji iznos je po evidenciji tužioca predstavljao dug privrednog društva, odnosno korisnika kredita. Tuženom menica nije podneta na isplatu od strane tužioca, već je 22. dana po dospeću (dug dospeo 12.02.2015. goidne), podnet predlog za izvršenje sudu koji je 09.03.2015. godine doneo rešenje o izvršenju Iv. 186/2015, kojim je obavezao tuženog na isplatu ovog iznosa u dinarskoj protivvrednosti sa kamatom. S obzirom da je tuženi kao izvršni dužnik izjavio prigovor, postupak u ovoj pravnoj stvari je nastavljen po pravilima parničnog postupka, kao povodom prigovora na platni nalog.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je ukinuo rešenje o izvršenju u delu kojim je utvrđena obaveza tuženog prema tužiocu, nalazeći da je tužilac kao imalac menice izgubio pravo na naplatu ovog iznosa po osnovu te menice, jer u smislu odredbi člana 37. Zakona o menici, nije u rokovima i na način propisan ovom odredbom, prezentovao menicu na isplatu tuženom, kao regresom meničnom dužniku.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što je rešenje o izvršenju radi naplate utuženog potraživanja održao na snazi, zaključujući da je tuženi, saglasno odredbama člana 997. i 1004. stav 3. ZOO, kao jemac platac u obavezi da isplati utuženi iznos, jer to nije učinio glavni dužnik, a izdate menice, predstavljaju sredstvo obezbeđenja ovog potraživanja koje je proisteklo iz ugovora o jemstvu, pri čemu prezentacija menice na isplatu pre roka dospelosti menice, nije od odlučnog značaja za postojanje obaveze tuženog u odnosu na tužioca.

Ocenjujući navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da se zaključak i odluka drugostepenog suda zasniva na pravilnoj primeni materijalnog prava, te da je pobijanom presudom pravilno održano na snazi rešenje o izvršenju kojom je utvrđena obaveza tuženog na isplatu utuženog potraživanja, a iz razloga koje prihvata i ovaj sud.

Naime, odredbom člana 997. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika ako ovaj to ne učini, dok je odredbom člana 1004. stav 3. istog zakona propisano da jemac platac odgovara poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje od glavnog dužnika ili jemca platca ili oboje u isto vreme kao solidarnih dužnika.

Polazeći od sadržine navedene zakonske odrebe u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja, pravilan je zaključak drugostepenog suda da tuženi kao jemac platac na osnovu zaključenog ugovora o jemstvu je u obavezi da tužiocu kao poveriocu isplati dospelu obavezu glavnog dužnika iz ugovora o kreditu, na način i u visini kako je to određeno rešenjem o izvršenju. Menice koje je tuženi potpisao su sredstvo obezbeđenja potraživanja koje proističe iz ugovora o jemstvu i jedna od njih je predstavljala i verodostojnu ispravu na osnovu koje je određeno prinudno izvršenje. Ta menica nema nedostataka koji bi je činili ništavom i zbog kojih ne bi mogla predstavljati verodostojnu ispravu u smislu člana 54. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, kao i odredbi Zakna o menici koje se odnose na izdanje i oblik menice. S obzirom da tuženi nije pravno lice, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da tužilac nije bio u obavezi da tuženom kao regresnom dužniku menicu podnese na isplatu na način i u rokovima predviđenim članom 37. Zakona o menici. Činjenica da je na menici upisan iznos duga, odnosno potraživanja u evrima, nije od značaja, s obzirom da je izvršenje određeno u dinarskoj protivvrednosti tog deviznog iznosa, kako je i ugovoreno ugovorom koji su stranke zaključile.

Vrhovni kasacioni sud je cenio i ostale navode revizije kojima se osporava visina utuženog potraživanja, pa nalazi da se istima u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se saglasno članu 407. stav 2. ZPP revizija ne može izjaviti.

Iz napred iznetih razloga, primenom člana 414. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Ljubica Milutinović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić