Prev 403/2017 zakon o elektronskim komunikacijama; naknada troškova-cena zakupa za postavljene kablove

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 403/2017
22.03.2018. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudije: dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, sudije Branka Stanića i sudije Gordane Ajnšpiler Popović, kao članova veća, u pravnoj stvari tužioca „AA“ iz ..., ulica ... broj ..., koga u revizijskom postupku zastupa advokat Vojislav S. Nedić iz ..., protiv tuženog BB iz ..., ulica ... broj ..., kao pravnog sledbenika VV ..., ul. ... broj ..., koga zastupa advokat Borovčanin Žarko iz ..., radi duga, vrednost predmeta spora 4.689.241,95 dinara, odlučujući o reviziji tužioca koja je izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž broj 3527/16 od 08.05.2017. godine, doneo je u sednici veća održanoj dana 22.03.2018. godine, sledeću

P R E S U D U

PREINAČUJE se presuda Privrednog apelacionog suda Pž broj 3527/16 od 08.05.2017. godine u stavu I izreke, i presuđuje:

ODBIJA SE kao neosnovana žalba tuženog i potvrđuje presuda Privrednog suda u Novom Sadu P broj 1290/2013 od 17.02.2016. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Privrednog suda u Novom Sadu P broj 1290/2013 od 17.02.2016. godine, rešenje o izvršenju Iv broj 1761/2013, Iv broj 1762/2012, kao i rešenja privatnih izvršitelja I. Ivk. 1798/2013; I ivk 4745/2014 i I. Ivk. 427/2014, su ukinuta, pa je obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 4.689.241,95 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dospeća svakog iznosa posebno, pa do isplate. Obavezan je tuženi da isplati tužiocu iznos od 547.835,53 dinara, na ime troškova parničnog postupka u roku od osam dana pod pretnjom izvršenja.

Presudom Privrednog apelacionog suda Pž broj 3527/16 od 08.05.2017. godine, preinačena je presuda Privrednog suda u Novom Sadu P broj 1290/2013 od 17.02.2016. godine u delu stava I i presuđeno tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca za isplatu iznosa navedenih u ovom stavu, za period od 21.09.2011. godine pa do 21.09.2012. godine, i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Stavom 2 izreke, žalba tuženog u preostalom delu je odbijena kao neosnovana.

Protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž broj 3527/16 od 08.05.2017. godine - delu u kome je preinačena prvostepena presuda, tužilac preko punomoćnika iz reda advokata, blagovremeno je izjavio posebnu reviziju, na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku. Reviziju izjavljuje zbog pogrešene primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju revizija dozvoljena na osnovu odredbe člana 403. stav 2. Zakona o parničnom postupku, zato što je drugostepeni sud preinačio presudu i odlučio o zahtevu stranaka, pa je pobijanu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 i 55/14) i utvrdio da je revizija tužioca osnovana.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac i pravni prethodnik tuženog su dana 26.11.2003. godine zaključili ugovor o korišćenju TT kapaciteta za potrebe pružanja ... usluga. Predmet ovog ugovora je bio regulisanje međusobnih odnosa u vezi sa postavljanjem i polaganjem ... operatora u mesnu TT kanalizaciju, kao i u vezi korišćenja stubova vazdušne TT mreže u mesnoj TT mreži koje su u vlasništvu tužioca, isključivo u cilju pružanja ... usluga. Mesečna novčana naknada za korišćenje mesne TT kanalizacije, na osnovu odluke tužioca, iznosila je 0,046 evra za korišćenje cevi dužnog metra u dinarskoj protivvrednosti i 0,578 evra po stubu TT mreže u dinarskoj protivvrednosti. Ugovor je zaključen na period od pet godina sa mogućnošću produženja za isti vremenski period. Ugovorne strane su saglasne da položene, tj. postavljene kablove, operator - tuženi može koristiti i po isteku roka od pet godina uz obavezu plaćanja naknade koja je predviđena u članu 9. i 10 ugovora. Ugovor je prestao da važi 26.11.2008. godine zbog proteka roka na koji je zaključen. Tuženi je i nakon isteka ugovorenog roka, nastavio sa korišćenjem TT kanalizacije, vršio je plaćanje zakupa sve do januara 2014 godine, mesečno, po tarifi koja je ugovorena u članu 9. Ugovora. Rešenjem Ratel br. I KAB-416-894/2011 od 16.05.2011. godine, određena je mesečna naknada za zakup kablovske kanalizacije za polaganje kablova u cevi do 40 mm u iznosu od 0,09 eura po metru. Rešenjem je određeno, da na mesečnu naknadu, operatori koji su imaoci kablovske kanalizacije, mogu odobriti komercijalne popuste u skladu sa svojom poslovnom politikom.

Nakon donošenja rešenja Ratel-a, tužilac je obavestio tuženog o novoj ceni zakupa mesta u kablovskoj telekomunikacionoj kanalizaciji i istom ispostavio račune sa obračunatom naknadom po rešenju. Tuženi nije platio u celini ispostavljene račune. Predmet tužbenog zahteva je isplata iznosa od 4.689.241,95 dinara, koji predstavlja razliku između iznosa koji je tuženi platio po cenama zakupa iz ugovora od 2003. godine i iznosa navedenog u fakturama ispostavljenim po cenama zakupa određenih rešenjem Ratel donetog 2011. godine, a za period od 21.08.2011. godine, pa zaključno sa 21.01.2014. godine.

Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca u celini, pozivajući se na odredbe člana 3. stav 1. tačka 1 i člana 6 stav 1. Zakona o elektronskim komunikacijama, i na odredbe člana 567. Zakona o obligacionim odnosima koji reguliše ugovorni odnos zakupa.

Drugostepeni sud je zaključio da je rešenje Republičke agencije za elektronske komunikacije od 16.05.2011. godine, koje je bilo osnov za izdavanje predmetnih faktura od strane tužioca poništeno od strane Upravnog suda Republike Srbije presudom od 10.07.2012. godine i predmet vraćen nadležnom organu na ponovno odlučivanje. To je prvostepenom sudu bilo predočeno tokom postupka, a i nesporno je među strankama. Republička agencija za elektronske komunikacije je ponovo 08.10.2012. godine donela rešenje sa istom sadržinom i cenovnikom kao i 2011 godine. Drugostepeni sud smatra da rešenje Ratel-a iz 2012 godine ne može imati retroaktivno dejstvo upravnog akta. Otuda je sve do 08.10.2012. godine, kada je doneto drugo rešenje koje nije poništeno, tuženi vršio plaćanje u skladu sa ugovorom iz 2003. godine i na taj način platio obavezu zakupa u celini. Drugostepeni sud smatra da nije bilo osnova da se plaćanje vrši prema rešenju koje je bilo poništeno. Stoga je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca, za iznose sadržane po svim fakturama koje su ispostavljane u periodu od 21.08.2011. godine pa do 21.09.2012. godine.

Prema oceni Vrhovnog kasacionog suda, pobijana drugostepena presuda, doneta je pogrešnom primenom materijalnog prava.

Rešenjem Ratela br. I KAB-416-894/2011 od 16.05.2011. godine određena je mesečna naknada za zakup kablovske kanalizacije za polaganje kablova u cevi do 40 mm u iznosu od 0,09 eura po metru. Rešenjem Ratela od 29.11.2011 godine, tužilac je određen za operatora sa značajnom tržišnom snagom na veleprodajnom tržištu pristupa elemetima mreže i pripadajućim sredstvima.

Tužilac je fakturisao zakupninu za sporni period po cenama određenim rešenjem Ratel-a od 16.05.2011. godine. Ovo rešenje je poništeno presudom Upravnog suda i vraćeno Agenciji na ponovno postupanje. Ratel je u ponovljenom postupku dana 08.10.2012. godine, prema uputstvu iz presude Upravnog suda, doneo novo rešenje u kome je cena zakupa identična ceni iz rešenja od 2011 godine. Cena zakupa se prema ovom rešenju, primenjuje na sve imaoce kablovske kanalizacije i korisnike iste. Dakle, operaterima koji su imaoci kablovske kanalizacije na teritoriji Republike Srbije određena je mesečna naknada za zakup kablovske kanalizacije za polaganje kablova po ceni od 0,09 eura po m2.

U postupku je utvrđeno da je tužilac još 2011 godine dostavio tuženom predlog novog ugovora o zakupu koji je bio usklađen sa cenama i uslovima iz zakona i podzakonskih upravnih akata i rešenja Ratel-a iz 2011 godine. Tuženi nije prihvatio uslove novog ugovora, ali je nastavio da koristi kapacitete tužioca plaćajući cenu zakupa po ugovoru iz 2003 godine, čiji je rok već istekao.

Tužilac prema Zakonu o elektronskim komunikacijama ima obavezu da postupa jednako sa svim zakupcima TT mreže, osim u slučaju ako je dao komercijalni popust. U konkretnom slučaju tužilac popust nije odobrio. Tužilac je bio dužan da u pogledu plaćanja cene zakupa izjednači tuženog sa svim drugim korisnicima ove vrste usluga, jer se rešenjem koje donosi nadležna agencija određuju prava i obaveze operatora i korisnika i to rešenje je prema odredbi člana 22. Zakona o elektronskim komunikacijama konačno u upravnom postupku.

Ako tuženom nisu odgovarali uslovi zakupa i cena zakupa po modelu ugovora koji mu je tužilac dostavio 2011 godine nakon rešenja Ratela iz 2011 godine, tuženi je bio dužan da prestane sa daljim korišćenjem kapaciteta tužioca a ne da nastavi sa korišćenjem i da cenu zakupa plaća po ugovoru koji je istekom roka prestao da važi.

Odredbom člana 63. Zakona o elektronskim komunikacijama predviđena je obaveza tužioca da omogući pristup i korišćenje elemenata mreže i pripadajućih sredstava, ali mu je ustanovljena i obaveza kontrole cene i primene troškovnog računovodstva kao operatoru sa značajnom tržišnom snagom koji je dužan da drugim operatorima pruža usluge pod jednakim uslovima i sa istim kvalitetom. Odredbom člana 68. Zakona o elektronskim komunikacijama, predviđa se pravo agencije da operatoru sa značajnom tržišnom snagom, naloži primenu određenog mehanizma za naknadu troškova i metodologiju utvrđivanja cena, da prilagodi cenu usluga, obavezno primeni troškovno računovodstvo u cilju kontrole cena.

Ukoliko bi se prihvatio pravni stav drugostepenog suda, da tužilac nema pravo da naplati cenu zakupa od tuženog za period od 21.08.2011. godine do 21.09.2012. godine po rešenju nadležne agencije, tada bi tuženi koji nema ugovorni odnos sa tužiocem, bio u povoljnijem položaju od ostalih korisnika zakupa. To je suprotno osnovnim pravilima Zakona o elektronskim komunikacijama određenim odredbom člana 107 zakona. Na takav način bi bila zaštićena lica koja nemaju pravni osnov za korišćenje u odnosu na ostala lica koja imaju regularni osnov za korišćenje kablovske kanalizacije.

To su razlozi zbog kojih je Vrhovni kasacioni sud na osnovu procesnih ovlašćenja iz člana 416. Zakona o parničnom postupku, preinačio pobijanu drugostepenu presudu, tako da je odbio žalbu tuženog izjavljenu protiv prvostepene presude i za troškove postupka i odlučio kao u izreci.

Predsednik veća-sudija

Dr Dragiša B. Slijepčević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić