Rev 1637/2017 obligaciono pravo; sticanje bez osnova

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1637/2017
04.10.2018. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Božidara Vujičića i Lidije Đukić, članova veća, u parnici tužioca Grada Požarevca, koga zastupa Gradsko javno pravobranilaštvo iz Požarevca, protiv tuženog AA DOO ..., čiji je punomoćnik Danica Spasić, advokat iz ..., radi sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2065/16 od 17.03.2017. godine, u sednici veća od 04.10.2018. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2065/16 od 17.03.2017. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Požarevcu P 41/15 (2013) od 05.04.2016. godine u stavu 1. izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati 10.451.532,54 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 6.429.737,78 dinara počev od podnošenja tužbe, to jest od 20. septembra 2013. godine a na iznos od 4.021.794,76 dinara počev od presuđenja, to jest od 05.04.2016. godine pa do isplate. U stavu 2. izreke, tužbeni zahtev tužioca za iznos od 8.927.739,11 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20. septembra 2013. godine do isplate kao i za zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 4.021.729,76 dinara od 20. septembra 2013. godine pa do 05.04.2016. godine odbijen je kao neosnovan. U stavu 3. izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2065/16 od 17.03.2017. godine stavom I izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženog i potvrđena je presuda Višeg suda u Požarevcu P 41/15 (2013) od 05.04.2016. godine u delu stava 1. izreke, kojim je obavezan tuženi da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati 613.160,37 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2016. godine do isplate, kao i u stavu 2. i 3. izreke. Stavom II izreke, preinačena je presuda Višeg suda u Požarevcu P 41/15 (2013) od 05.04.2016. godine u preostalom delu stava 1. izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od još 9.838.372,17 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 6.429.737,78 dinara počev od podnošenja tužbe do isplate, a na iznos od 3.408.634,39 dinara počev od donošenja prvostepene presude pa do isplate kao neosnovan.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP (''Službeni glasnik RS'' 72/11 i 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je tužiočeva revizija neosnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a tužilac u reviziji, osim što ukazuje na odredbu člana 374. ZPP, ne navodi bliže o kojim povredama postupka se radi.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, Izvršni odbor SO Požarevac kao zakupodavac zaključio je sa BB iz ... kao zakupcem ugovor o zakupu 03.10.2003. godine poslovnih prostorija koje se nalaze u ... u ulici ... broj ..., a radi se o površini od 83m² za iznos mesečne zakupnine od 104.000,00 dinara. Period zakupa je određen od 10.10.2003. do 10.10.2007. godine. Međutim, prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora 20.11.2003. godine inspektor Ministarstva za rad i zapošljavanje je utvrdio da se u predmetnom poslovnom prostoru ne nalazi BB već Preduzeće za spoljnu i unutrašnju trgovinu VV DOO ... i to po osnovu ugovora o zakupu od 26.10.2003. godine sa Firmom AA DOO ... kao zakupodavcem. Zakupnina je ugovorena na dinarsku protivvrednost 500 evra s tim da je ugovor zaključen na četiri godine i to od 01.11.2003. godine. Po isteku prvog perioda ugovarači su zaključili novi ugovor o zakupu od 01.11.2007. do 01.07.2011. godine, a zatim i još jedan od 31.12.2010. do 31.12.2014. godine. Preduzeće AA DOO ... , u ovoj parnici tuženo, zaključilo je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti sa GG ... kao prodavcem, a ugovor je overen kod Osnovnog suda u Požarevcu pod Ov ... od 25.12.2002. godine s tim što je u ugovoru navedeno da je predmet kupoprodaje kuća sa kućištem, jednom zgradom, dvorištem i vinogradom, hotel ... u ... ulici broj ... i ... na kp. broj ... sa površinom od 0.26.22ha sve upisano u ZKUL ... KO ..., osim stana koji se nalazi na prvom spratu. Po osnovu ovog ugovora u javnim knjigama je preduzeće AA DOO ... i uknjiženo kao vlasnik zgrade sa pravom korišćenja na zemljištu. Kod Privrednog suda u Požarevcu, Republika Srbija i Grad Požarevac kao tužioci su 29.04.2004. godine podneli tužbu protiv tuženih AA DOO ... i DD i po toj tužbi je doneta presuda P 651/2011 od 24.04.2012. godine kojom je utvrđeno da ugovor o kupoprodaji nepokretnosti koji je 25.12.2002. godine zaključen između Preduzeća GG ... i Preduzeća za trgovinu na veliko i malo AA a koji je imao za predmet poslovne prostorije koje se vode kao hotel ... delimično ništav u članu 1. stav 1. člana 2. i u članu 4. koji se odnosi na parcelu sa udelom od 727/2006 od 22 sa opisanim merama i granicama, a utvrđeno je prema tuženim i da je Republika Srbija vlasnik, a Grad Požarevac korisnik dela parcele ... KO ... u površini od 7,27 ari sa opisanim merama i granicama, te je tuženi AA DOO obavezan da tužiocu Gradu Požarevcu preda ispražnjen od lica i stvari deo poslovnog objekta sa površinom od 85,85m² bliže opisan u presudi. Po toj presudi tužiocu je kao izvršnom poveriocu od strane tuženog kao izvršnog dužnika 21.01.2013. godine kroz postupak izvršenja predat i ovde sporni lokal ispražnjen od lica i stvari.

Tužilac u ovoj parnici od tuženog na ime sticanja bez osnova potražuje naknadu za korišćnje spornog lokala u periodu od 10.10.2003. do 20.01.2013. godine u ukupnom iznosu od 19.379.277,65 dinara pri čemu je taj iznos utvrđen veštačenjem od strane veštaka finansijske struke, a kao polazna osnova je bio iznos mesečne zakupnine iz ugovora koji su zaključili tužilac i BB sa valorizacijom prvobitnog iznosa za rast cena na malo. Pored ove varijante veštak je dao i visinu zakupnine za isti period ali prema mesnim prilikama odnosno na osnovu zvaničnih podataka po ostvarenom iznosu zakupnine za lokale u Požarevcu na približno istoj lokaciji i na taj način je veštak došao do iznosa od 7.325.972,32 dinara.

Prvostepeni sud je zaključio da je tuženi bez pravnog osnova koristio predmetni lokal odnosno isti izdao u zakup, te da otuda tužilac kao vlasnik objekta ima pravo da potražuje naknadu izmakle koristi od tuženog u visini zakupnine za navedene lokale. S obzirom da je u periodu od 10.10.2003. do 10.10.2007. godine postojao ugovor između tužioca i BB kojim je utvrđena mesečna zakupnina od 104.000,00 dinara sa valorizacijom svaka tri meseca, prvostepeni sud nalazi da u tom periodu tužiocu i pripada taj iznos odnosno 6.429.737,78 dinara. Za period po isteku ugovorenog roka zakupa prvostepeni sud smatra da tužiocu više ne pripada iznos zakupnine iz tog ugovora nego da mu pripada izmakla korist u visini zakupnine koja bi bila ostvarena izdavanjem poslovne prostorije u zakup za lokale u prvoj zoni u Gradu Požarevcu (mesne prilike) i to u iznosu od 4.021.794,76 dinara, pa je na taj način prvostepeni sud došao do ukupnog iznosa koji pripada tužiocu od 10.451.532,54 dinara, te u tom delu tužbeni zahtev i usvojen dok je preko tog iznosa zahtev kao neosnovan odbijen. Međutim, drugostepeni sud smatra da tuženi nije sporni lokal koristio bez pravnog osnova do pravnosnažnosti presude Privrednog suda u Požarevcu kojom je utvrđena ništavost ugovora po kome je tuženi stekao spornu nepokretnost i naloženo njegovo iseljenje. To je period od 23.05.2012. do 21.01.2013. godine kada je sprovedeno prinudno izvršenje – iseljenje tuženog i u tom periodu tužiocu pripada naknada po osnovu sticanja bez osnova u visini zakupnine za lokale koje se nalaze na približno istoj lokaciji – po mesnim prilikama, a što iznosi 613.160,37 dinara, te je, taj iznos tužiocu dosuđen a za preostali iznos je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtev odbijen kao neosnovan.

Odredbom člana 219. ZOO je propisano da kada je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist imalac može zahtevati nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove da mu se nadoknadi korist koju je neko lice imalo od upotrebe tuđe stvari. Navedena odredba zahteva da se u konkretnom slučaju raspravi pitanje da li je tuženi koristio tuđu stvar, ako jeste u kom periodu i da li je korišćenjem tuđe stvari ostvario korist i u kom iznosu. Pravnosnažnom presudom privrednog suda utvrđeno je da je država Srbija vlasnik, a tužilac korisnik spornog poslovnog prostora na koji način je razrešeno pitanje aktivne legitimacije tužioca odnosno utvrđeno da je on korisnik sporne stvari. Pre donošenja presude tuženi je posedovao ugovor o kupoprodaji istih nepokretnosti, na osnovu koga je on bio i uknjižen u javnim knjigama kao titular na spornom poslovnom prostoru. Tek u toj parnici je raspravljeno pitanje pravne valjanosti ugovora i utvrđeno da je on ništav a iza toga i da je država Srbija vlasnik odnosno tuženi korisnik. Period vođenja spora ne može se pripisati tuženom kao period nesavesnog korišćenja spornog poslovnog prostora jer je on kod postojanja pravnog osnova za sticanje i uknjiženja u javnoj knjizi osnovano sebe mogao smatrati vlasnikom odnosno korisnikom navedenog poslovnog prostora. Iz toga proističe da je pravilno zaključio drugostepeni sud da se kao period neosnovanog korišćenja spornog poslovnog prostora može računati jedino vreme od pravnosnažnosti presude privrednog suda pa do iseljenja tuženog odnosno predaje poslovnog prostora tužiocu. S obzirom da član 219. ZOO upućuje na ostvarenu korist, a ne pretpostavljenu mogućnost sticanja iste, to se u ovom slučaju mora uzeti u obzir onaj iznos koji je tuženi ostvario korišćenjem navedenog prostora, a ne iznos koji je tužilac smatrao da mu pripada po ugovoru koji je zaključio sa trećim licem. Otuda je pravilno veštačenjem i utvrđena visina koristi koju je tuženi ostvario u navedenom periodu, a koja se zasniva na prosečnim lokalnim prilikama. Pravilna primena člana 219. ZOO u ovom slučaju bi zahtevala da se korist koju je tuženi ostvario utvrđuje na bazi ugovora koji je tuženi imao sa preduzećem DOO VV te na bazi zakupnine koja je od njega naplaćivana, ali s obzirom da tužilac u tom delu nije posebno ukazivao i dokazivao da se radi o većem iznosu od iznosa koji je dosudio drugostepeni sud, to navedeno pitanje ni ovaj sud nije posebno razmatrao. Iz svega proizilazi da iako se drugostepeni sud poziva na primenu člana 210. ZOO, a u ovom slučaju treba primeniti odredbu člana 219. to ne utiče na ukupnu pravilnost drugostepene odluke.

Kada se ima u vidu sve navedeno, onda se ne mogu prihvatiti navodi iz revizije tužioca koji se odnose na period nesavesnosti tuženog, posebno da on neosnovano koristi sporni prostor od momenta prijema tužbe u predmetu Privrednog suda u Požarevcu P 651/2011, pa je zbog svega navedenog i odlučeno kao u izreci na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća sudija

Vesna Popović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić