Rev 2204/2017 3.1.2.4.2 ništav ugovor

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2204/2017
28.03.2019. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Biljane Dragojević, predsednika veća, Vesne Subić i Jelice Bojanić Kerkez, članova veća, u parnici tužioca Republike Srbije, Ministarstvo finansija, Poreska uprava, koju zastupa Državno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, protiv tužene AA iz ..., čiji je punomoćnik Borivoje Borović, advokat iz ..., radi iseljenja i duga, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3568/15 od 01.03.2017. godine, u sednici veća održanoj dana 28.03.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužene izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 3568/15 od 01.03.2017. godine, u stavovima trećem i četvrtom izreke.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 38419/13 od 05.03.2015. godine, stavom prvim izreke odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev za obavezivanje tužene da se sa svim licima i stvarima iseli iz stana, bliže opisanog u ovom stavu izreke i da ga ispražnjenog od lica i stvari preda tužiocu na slobodno korišćenje i raspolaganje. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu, na ime neplaćenih zakupnina, za period od oktobra 2010. godine zaključno sa decembrom 2013. godine, isplati određene novčane iznose, bliže navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mesečni iznos od 15. u mesecu za prethodni mesec do isplate. Stavom trećim izreke odbijen je, kao neosnovan, zahtev za obavezivanje tužene da tužiocu, na ime neplaćene zakupnine, za period od juna 2007. godine zaključno sa septembrom 2010. godine, isplati određene novčane iznose, bliže navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom četvrtim izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 3568/15 od 01.03.2017. godine, stavom prvim izreke odbijene su, kao neosnovane, žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda potvrđena u delu stava drugog izreke kojim je odlučeno o glavnom dugu za period od 01.10.2010. do 31.03.2013. godine i o glavnom dugu i kamati na glavni dug za period od 01.04.2013. do 31.12.2013. godine, kao i u stavu trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u preostalom delu stava drugog izreke kojim je odlučeno o kamati na glavni dug za period od 01.10.2010. do 31.03.2013. godine, tako što je obavezana tužena da tužiocu na određene mesečne novčane iznose, bliže navedene u ovom stavu izreke isplati zakonsku zateznu kamatu od 07.10.2013. godine do isplate, a zahtev za isplatu kamate na svaki pojedinačni mesečni iznos glavnog duga za period od 15. u mesecu za prethodni mesec do 07.10.2013. godine je odbijen, kao neosnovan. Stavom trećim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke, tako što je obavezana tužena da se sa svim licima i stvarima iseli iz stana, bliže označenog u ovom stavu izreke i da stan ispražnjen od lica i stvari preda tužiocu na slobodno korišćenje i raspolaganje. Stavom četvrtim izrek preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu četvrtom izreke prvostepene presude, tako što je obavezana tužena da tužiocu na ime troškova celog postupka isplati iznos od 67.875,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, u preinačujućem delu, tužena je blagovremeno izjavila reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tužilac je podneo odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/2011, 49/2013-US, 74/2013- US, 55/2014, 87/2018, u daljem tekstu: ZPP), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene koje od odredaba ovog zakona, na šta se revizijom neosnovano ukazuje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, Republička uprava javnih prihoda je, u svojstvu kupca, od preduzeća „BB“ a.d., kao prodavca, na osnovu ugovora o finansiranju i izgradnji stanova overenog 29.03.2001. godine kupila, između ostalog, i sporni stan na lokaciji „...“ u ... . Zaključkom od 05.11.2004. godine Vlada Republike Srbije se saglasila sa pribavljanjem, odnosno prenosom na korišćenje nepokretnosti koje čine 62 stambene jedinice navedene u tabelarnom pregledu, koji je sastavni deo zaključka, a koji obuhvata i sporni stan, s tim da se na stanovima u javne knjige o evidenciji prava na nepokretnostima kao vlasnik i korisnik upiše Republika Srbija, a da će ove nepokretnosti služiti za rešavanje stambenih potreba zaposlenih u Ministarstvu finansija – Poreskoj upravi. U listu nepokretnosti ... KO ... upisano je Preduzeće za građevinarstvo i trgovinu „BB“ a.d. ..., kao vlasnik spornog stana.

Nepravnosnažnim rešenjem RGZ Službe za katastar nepokretnosti od 24.12.2013. godine dozvoljen je upis prava svojine na spornom stanu u korist Republike Srbije, Uprave javnih prihoda, Organizacione jedinice Centar Beograd, protiv kog rešenja je tužena izjavila žalbu.

Tuženoj je odlukom direktora Republičke uprave javnih prihoda od 21.01.2002. godine sporni stan dodeljen na privremeno čuvanje i korišćenje, a dana 10.11.2006. godine doneta je odluka Stambene komisije, Ministarstva finansija, Poreske uprave kojom je tuženoj isti stan dat u zakup na određeno vreme od 5 godina i konstatovano da će se po osnovu te odluke zaključiti ugovor o zakupu stana. Ova odluka postala je konačna 11.05.2007. godine, a pravnosnažna 22.3.2013. godine, usled odricanja od tužbenog zahteva VV, učesnika u konkursu.

Dana 02.10.2007. godine doneta je nova odluka Stambene komisije o dodeli istog stana tuženoj na privremeno korišćenje radi čuvanja, do pravnosnažnosti odluke o davanju stana u zakup od 10.11.2006. godine, odnosno najduže 5 godina. Po osnovu navedene odluke parnične stranke su zaključile ugovor o zakupu stana 28.03.2008. godine, kojim je, između ostalog, ugovorena obaveza tužene na plaćanje zakupine, retroaktivno od 01.06.2007. godine, u akontacionoj dinarskoj protivvrednosti 9.890,45 dinara, odnosno 127,04 evra, s tim što je usklađivana na godišnjem nivou, o čemu je tužena obaveštavana pismeno 12.05.2009, 22.10.2010, 14.02.2012, 05.09.2012. i 12.07.2013. godine.

Tužena nije plaćala ugovorenu zakupninu. Dana 24.01.2013. godine tužilac je uputio tuženoj obaveštenje da ugovor o zakupu stana na određeno vreme neće biti obnovljen nakon isteka 28.03.2013. godine, jer tužena nije dostavila dokaze o plaćenoj zakupnini ni nakon tri obaveštenja u toku 2012. godine (08.02.2012. 31.05.2012. i 25.10.2012. godine) kao i da će ugovor biti otkazan i pokrenut postupak iseljenja.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je primenio materijalno pravo iz čl. 5. i 8. Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije, članova 1., 28. stav 5. 29. stav 5, 35. i 37. Uredbe o rešavanju stambenih potreba, izabranih, postavljenih i zaposlenih lica kod korisnika sredstava u državnoj svojini ("Službeni glasnik RS", br. 41/2002, 76/2002, 125/2003, 88/2004, 68/2006, 10/2007, 107/2007), člana 5. Zakona o stanovanju i član 375. Zakona o obligacionim odnosima i zaključio da je neosnovan zahtev za iseljenje tužene iz spornog stana, a da je zahtev za isplatu zakupnine delimično osnovan.

Aktivna legitimacija tužioca proizlazi kako iz ugovora o finansiranju i izgradnji stanova zaključenog između Preduzeća „BB“, kao prodavca i Republike Srbije RUJP, kao kupca, između ostalih i spornog stana (sa čijim pribavljanjem u državnu svojinu za potrebe Ministarstva finansija, Poreske uprave, se saglasila i Vlada Republike Srbije Zaključkom od 05.11.2004. godine), tako i iz ugovora o zakupu stana na određeno vreme po Odluci o privremenom korišćenju stana.

Zahtev za iseljenje tužene iz spornog stana, prvostepeni sud je ocenio neosnovanim, jer Odluka stambene komisije Ministarstva finansija od 10.11.2006. godine (kojom je tuženoj dodeljen stan u zakup na određeno vreme) nije stavljena van snage niti je poništena, već i dalje proizvodi pravno dejstvo i egzistira kao pravni osnov za dodelu stana tuženoj i predstavlja osnov za korišćenje stana i odsustvu ugovora o zakupu stana. Pravnosnažnošću navedne odluke 22.03.2013. godine stekli su se uslovi za zaključenje ugovora o zakupu stana sa tuženom.

Odlučujući o zahtevu za isplatu zakupnine prvostpeni sud je primenom člana 375. Zakona o obligacionim odnosima ocenio da je osnovan istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja zakupnine za period od jula 2007. godine zaključno sa septembrom 2010. godine, u kom delu je tužbeni zahtev odbio kao neosnovan. Zahtev za isplatu mesečnih iznosa zakupnine za period od oktobra 2010. godine zaključno sa decembrom 2013. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa zakupnine do isplate prvostepeni sud je ocenio osnovanim. Visina mesečne zakupnine je utvrđena na osnovu specifikacije tužioca od 11.04.2014. godine koja je obračunata u dinarskoj protivvrednosti evra po srednjem kursu NBS.

Drugostepeni sud je ocenio pravilnim shvatanje prvostepenog suda o postojanju aktivne legitimacije tužioca u ovoj pravnoj stvari, kao i da je potraživanje tužioca za isplatu zakupnine zastarelo za period od juna 2007. zaključno sa septembrom 2010. godine, zbog proteka trogodišnjeg roka u odnosu na dan podnošenja tužbe. Zaključio je da je pravilna odluka o zahtevu za isplatu zakupnine kao glavnog duga za period od oktobra 2010. godine do 31.03.2013. godine i odluka o zahtevu za isplatu zakupnine kao glavnog duga i zakonske zatezne kamate za period od 01.04.2013 godine do 31.12.2013. godine, u kom delu je prvostepenu presudu potvrdio.

Odluku o zakonskoj zateznoj kamati na mesečne iznose zakupnine kao glavnog duga za period od 01.10.2010. godine do 31.03.2013. godine drugostepeni sud je pobijanom presudom preinačio, utoliko što je obavezao tuženu da tužiocu na iznose glavnog duga isplati zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe 07.10.2013. godine do isplate. Prema sadržini odredaba člana 321. stav 4. i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima zakupnina predstavlja povremeno novčano davanje, pa u smislu člana 279. stav 3. istog zakona zatezna kamata teče na svaki pojedninačni mesečni iznos zakupnine od dana kada je sudu podnet zahtev za njihovu isplatu.

Drugostepeni sud nije prihvatio zaključak prvostepenog suda da je zahtev za iseljenje tužene iz spornog stana neosnovan u kom delu je prvostepenu presudu preinačio i usvojio postavljeni zahtev. Tuženoj je odlukom od 10.11.2006. godine stan dat na privremeno čuvanje ili na korišćenje na određeno vreme do 5 godina, a odlukom od 02.10.2007. godine najduže 5 godina, sve i da odluka od 10.06.2006. godine u tom roku ne postane pravnosnažna. Na osnovu te odluke sa tuženom je zaključen ugovor o zakupu stana 28.03.2008. godine. Navedeno ukazuje da je nakon proteka roka od pet godina (28.03.2013. godine) isteklo trajanje ugovora odnosno otpao je osnov za korišćenje stana, koji nije obnovljen zaključenjem novog ugovora u skladu sa članom 45. Uredbe o rešavanju stambenih potreba izabranih postavljenih i zaposlenih lica kod korisnika sredstava u državnoj svojini. Pored toga, tužena se u periodu trajanja ugovora ponašala suprotno načelima savesnosti i poštenja, jer nije izvršavala svoje obaveze plaćanja zakupnine. Ugovor o zakupu od 28.03.2008. godine otkazan je u skladu sa članom 8. ugovora u vezi sa članom 10. stav 1. tačka 2. Zakona o stanovanju (kojim je propisano da zakupodavac može dati otkaz ugovora o zakupu stana ako zakupac ne plati zakupninu za najmanje tri meseca uzastopno ili četiri meseca u toku godine), jer tužena u toku trajanja ugovora uopšte nije plaćala zakupninu ni posle više obaveštenja iz 2012. godine, a zakupninu nije plaćala ni nekoliko godina pre zaključenja ugovora iz 2008. godine.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda pravilno je drugostepeni sud primenio materijalno pravo kada je prvostepenu presudu preinačio i zahtev tužioca za iseljenje tužene usvojio. Odluka organa tužioca od 21.01.2002. godine kojom je tuženoj sporni stan dodeljen na privremeno čuvanje i korišćenje kao i odluka Stambene komisije, Ministarstva finansija, Poreske uprave od 10.11.2006. godine da se tuženoj stan da u zakup na određeno vreme od 5 godina su bile privremenog karaktera, u skladu sa čim je i ugovor o zakupu stana od 28.03.2008. godine zaključen na određeno vreme, odnosno na period od 5 godina. Istekom vremena na koji je zaključen, u smislu člana 9. stav 1. tačka 1. Zakona o stanovanju, ugovor o zakupu je prestao, kada je otpao pravni osnov tužene da sporni stan koristi, a novi ugovor o zakupu nije zaključen, zbog čega je tužena u obavezi da se iz stana iseli. Ovo tim pre što ni nakon 22.03.2013. godine, kada je postala pravnosnažna odluka od 10.11.2006. godine o davanju stana tuženoj u zakup na određeno vreme, parnične stranke nisu postigle saglasnost volja za zaključenje novog ugovora o zakupu stana (kojim bi se obnovio odnosno produžio rok trajanja ugovora za naredni period od 5 godina).

Navedeno je dovoljan osnov za otkaz ugovora o zakupu po slovu zakona, pa je bez uticaja na drugačiju odluku o zahtevu za iseljenje navod revizije da otkaz ugovora o zakupu zbog neplaćanja zakupnine u smislu člana 10. stav 1. tačka 2. Zakona o stanovanju nije dat u zakonom propisanoj formi. Pri tome je pismena forma otkaza, propisana stavom 2. ovog člana, zadovoljena i formalno i sadržinski podnošenjem tužbe sa zahtevom za iseljenje, posle opomene sa pismenim obaveštenjem da ugovor neće biti obnovljen.

Činjenica da tužena dugi niz godina nije plaćala zakupninu za sporni stan, iako ju je tužilac u više navrata na to opominjao, nije morala biti od primarnog značaja za odluku o postavljenom zahtevu za iseljenje, jer je tužena istekom vremena na koje je ugovor o zakupu zaključen po sili zakona izgubila pravni osnov za dalje korišćenje stana, u smislu člana 9. stav 1. tačka 1. Zakona o stanovanju, prestankom važenja samog ugovora. Neplaćanje dospelih mesečnih iznosa zakupnine u određenom periodu bilo je od uticaja na odluku o usvajanju zahteva za isplatu nezastarelih obroka zakupnine (član 375. u vezi člana 372. ZOO). Eventualna naknadno plaćena zakupnina, posle zaključenja glavne raprave u prvostepenom parničnom postupku, može imati značaja u postupku prinudnog izvršenja sudske odluke (presude).

Pravilna je odluka o troškovima postupka, jer je doneta pravilnom primenom odredbe člana 401. tačka 3. u vezi članova 153. i 154. u vezi člana 165. stav 1. Zakona o parničnom postupku, shodno konačnom uspehu stranaka u sporu pravilnom primenom Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata i Taksene tarife iz Zakona o sudskim taksama.

Na osnovu iznetog, primenom člana 414. ZPP, odlučeno je kao izreci

Predsednik veća- sudija

Biljana Dragojević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić