Rev2 2736/2019 dugogodišnje nedonošenje rešenja o raspoređivanju

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2736/2019
04.06.2020. godina
Beograd

 

 

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Božidara Vujičića, predsednika veća, Vesne Subić i Jelice Bojanić Kerkez, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Svetlana Šćepanović Markočević, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, čiji je zastupnik Državni pravobranilac, Beograd, radi zaštite od diskriminacije, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 270/19 od 13.02.2019. godine, u sednici veća održanoj 04.06.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 270/19 od 13.02.2019. godine, kao neosnovana.

ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po reviziji, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P1 54/14 od 04.07.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi Republika Srbija - Ministarstvo unutrašnjih poslova preko svojih najviših predstavnika koji se ogledaju u ličnostima ministra unutrašnjih poslova i direktora policije diskriminatorski postupao prema tužiocu na taj način što mu do 27.01.2014.godine nije doneto zakonito rešenje o raspoređivanju u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta u MUP St 01 str.pov.br.4911/2006 od 10.05.2006.godine koji je stupio na snagu 12.05.2006.godine, koje rešenje je bio dužan da donese u roku od 60 dana odnosno do 12.07.2006.godine, što nije odgovarao na tužiočeve usmene i pismene molbe, predstavke i zahteve za rešenje ovog problema, što tužiocu nije omogućio da radi jer mu nije davao nikakve radne zadatke niti zaduženja, nije ga pozivao na sastanke koje je održavao sa kolegijumom, potpuno ga ignorisao kao da ne postoji i stavljao tužioca u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlene.

Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev u delu traženog urtvrđenja da je tužilac permenentno trpeo zlostavljanje od svog nadređenog, direktora policije uperiodu od 01.04.2004.godine pa sve do 01.01.2016.godine na taj način što tužiocu nije omogućio da radi jer mu nije davao nikakve radne zadatke niti zadužnja, nije ga pozivao na sastanke koje je održavao sa kolegijumom, potpuno ga ignorisao kao da ne postoji, izolovao i prostorno odvojio od ... policije i takvim ponašanjem zlostavljao tužioca i nanosio mu duševne patnje u nameri da tužilac sam prekine ovu patnju tako što će tražiti raskid radnog odnosa.Stavom trećim izreke, obijen je tužbeni zahtev za naknadu nematerijalne štete. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 134.250,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 270/19 od 13.02.2019. godine, stavom prvim izreke, potvrđena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke i žalba tužioca u tom delu odbijena kao neosnovana. Stavom drugim izreke, ukinuta je prvostepena presuda u preostalom delu i predmet upućen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužilac je blagovremeno izjavio reviziju protiv pravnosnažne presude drugostepenog suda zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ustanovio da je revizija dozvoljena na osnovu člana 403. stav 2. tačka 1) Zakona o parničnom postupku-ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11... 87/18).

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.

U postupku nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Relevantne su činjenice da je tužilac pokrenuo ovu parnicu tužbom podnetom 29.12.2011.godine, sa svojstvom zaposlenog u organu tužene MUP, sa traženjem zaštite od zlostavljanja i diskriminacije na radu. Prema utvrđenom, radni odnos zasnovan od 01.07.1983.godine, tužiocu je prestao po sili zakona, usled odlaska u penziju 27.12.2017.godine. Nije sporno da tužilac ima završen fakultet i čin general-majora. Obavljao je složene i odgovorne poslove, bio nagrađivan i odlikovan. Rešenjem od 01.04.2004.godine tužilac je raspoređen na radno mesto samostalno vršenje poslova organizovanja i sprovođenja posebnih akcija, u Resoru ..., primenom tada važećeg Pravilnika o sistematizaciji radnih mesta. Formalno je raspoređen na te poslove, ali mu poslovi nisu poveravani. Od stupanja na snagu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mesta u MUP St 01 str.pov.br.4911/2006 od 10.05.2006.godine ( na snagu stupio 12.05.2006.godine), za tužioca nije doneto rešenje o raspoređivanju. Primenom Pravilnika donetog 03.04.2012.godine, za tužioca je doneto rešenje o raspoređivanju 27.01.2014.godine. Tužilac je od 01.02.2014.godine formalno raspoređen na radno mesto poslovi organizacije i unapređenja u ... policije, ali i dalje nikakva zaduženja i poslove nije dobijao.

Tužilac je dolazio na posao ali mu posao nije poveravan, koristio je kancelariju sa licima koja su bila u istoj situaciji, službeno vozilo i službeni telefon, nije pozivan na proslave i sastanke, primao je platu i bivao ocenjivan od strane rukovodioca organizacione jedinice ocenama od dobar- 3, ističe se-4, do naročito se ističe- 5, iako nije imao konkretnog radnog zaduženja, nije vršio poslove, ni dobijao radne zadatke. Takvo stanje je tužioca psihički pogađalo. Ono je održano od 01.04.2004.godine tokom niza narednih godina, uprkos brojnih tužiočevih obraćanja u nastojanju da se radno afirmiše i angažuje u radu i da se njegov status uredi putem raspoređivanja i dodeljivanja poslova. To nije učinjeno u neopravdano dugom periodu, i pored službene korespodencije radi rešavanja potrebe raspoređivanja 23 zaposlena, među kojima je bio i tužilac.

Odlukama nižestepenih sudova odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za traženo utvrđenje o diskriminatorskom postupanju tužene prema tužiocu. Razlozi prvostepenog suda su ti da tužilac nije bio jedini zaposleni koji nije dobio rešenje o raspoređivanju, da je Informacija o neraspoređenim radnicima MUP dostavljena pomoćniku ministra, načelniku sektora, Državnom sekretaru, Ministru policije, Sekretaru ministarstva, da se Direktor policije obratio Kabinetu ministra sa predlogom da se zaposleni rasporede, sve u toku 2011.godine, pa da je na taj način tužena preduzimala mere radi rešavanja problema neraspoređenih radnika, ne samo tužioca, već i ostala 22 radnika, kao i da nisu tačni navodi tužioca da tužena nije odgovarala na njegova pismena i usmena obraćanja. Drugostepeni sud je citirao odgovarajuće norme materijalnog prava i pravilno zaključio da tužilac nije dokazao ni na nivou verovatnog da je različit tretman u pogledu raspoređivanja i davanja radnih zaduženja bio uzrokovan nekim od njegovih ličnih svojstava, definisanih citiranim normama materijalnog prava, odnosno da tužilac nije dokazao postojanje bitnog elementa pojma diskriminacije, a to je da je postupanje tužene bilo uzrokovano nekim od njegovih ličnih svojstava, a ne razumno opravdanim razlogom. Taj sud je imao u vidu da u konkretnom slučaju ne postoji bitno obeležje diskriminacije u smislu da tužilac zbog nekog ličnog svojstva stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu sa druge zaposlene u istom organu tužene.

Po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, pobijanom presudom drugostepenog suda pravilno je primenjeno materijalno pravo kod ocene o neosnovanosti postavljenog zahteva za zaštitu od diskriminacije.

Zaštita od diskriminacije predstavlja pravo ličnosti zagarantovano Ustavom RS (član 21) i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (član 1. Protokola 12. uz Evropsku konvenciju), a od 07.04.2009. godine i Zakonom o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik RS“, broj 22/2009). U smislu člana 2. tačka 1) navedenog zakona, diskriminacija i diskriminatarsko postupanje predstavlja svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje (isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva), u odnosu na lice ili grupe, na otvoren ili prikriven način, a koje se zasniva na ličnim svojstvima ili pretpostavljenim ličnim svojstvima (rasi, državljanstvu, nacionalnoj ili verskoj pripadnosti, jeziku, verskim ili političkim ubeđenjima, polu,...). Oblici diskriminacije propisani su u članu 5. navedenog zakona, sa zajedničkom karakteristikom da se određeno lice zbog ličnog svojstva stavlja u nepovoljniji položaj. Ista karakteristika diskriminacije je obuhvaćena i kod propisivanja zabrane diskriminacije na radu u članu 18., 19. i 20. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 24/2005...75/2014), odrednicom da je zabranjeno da se lice zbog određenog svojstva, statusa, opredeljenja ili uverenja, osnova iz člana 18., stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica, uključujući i zaposlenog, u pogledu uslova rada i prava iz radnog odnosa, usavršavanja i napredavanja na poslu.

Diskriminacija u oblasti rada, pojmovno je definisana u članu 16. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, kao narušavanje jednakih mogućnosti za uživanje pod jednakim uslovima svih prava u oblasti rada, kao što su pravo na rad i druga nabrojana prava. Stavom 3. istog člana je propisano da se diskriminacijom ne smatra pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva zbog osobenosti određenog posla kod koga lično svojstvo lica predstavlja stvarni ili odlučujući uslov obavljanja posla, ako je svrha koja se time želi postići opravdana. Iz citiranih odredaba sledi da diskriminacija na radu prozilazi iz povrede načela jednakosti, a da je njeno obeležje u tome da se zbog ličnog svojstva za određenu ličnost čini nepovoljna razlika u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, pri čemu to razlikovanje nije zasnovano na razlogu koji teži opravdanom cilju.

Diskriminacija na radu može biti izvršena kako prema pojedincu, tako i prema grupi zaposlenih. Svako ko smatra da je diskriminisan može pokrenuti postupak radi zaštite od diskriminacije. U svakom konkretnom slučaju, ceni se da li je u pitanju diskriminatorsko postupanje, prema činjenicama koje se u postupku utvrde i rezultatu raspravljanja o pitanjima uslovljavajućim za primenu materijalnog prava.

Prema činjenicama koje su utvrđene u sprovedenom postupku, sumnje ne može biti da je opisano stanje formalnog raspoređivanja, a faktičkog nedavanja poslova, kao i višegodišnjeg održavanja stanja da poslodavac za tužioca ne donosi rešenje o raspoređivanju, kod tužioca izazvalo osećaj degradiranosti, ispoljene nedefinisanom situacijom, bitno drugačijom u odnosu na druge zaposlene koji takođe dolaze na rad kao i tužilac, ali za razliku od njega po rasporedu primaju zaduženja i poslove. Činjenica da su još 22 zaposlena bila u situaciji kao i tužilac, da za njih dugovremenski nisu doneta rešenja o raspoređivanju, ne predstavlja kriterijum po kojem se može ceniti da li je u konkretnom slučaju povređeno načelo jednakosti iz člana 45. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Prema preovlađujućem stanju u MUP-u kao rukovodnom kriterijumu, tužilac je objektivno bio doveden u nejednak i neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlene u istom organu, u situaciji nastaloj donošenjem novog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, po kojem su drugi zaposleni raspoređeni, a tužilac nije bio raspoređen u nedopustivo dugom trajanju od preko sedam godina, a takođe i time što je od strane poslodavca uskraćen bio u obavljanju poslova u višegodišljem trajanju, još od 01.04.2004.godine, bez jasnog profilisanja razloga za takav stav i odnos poslodavca prema njemu. Navedeno predstavlja činjenični osnov zahteva stavljenih u postupku, zahteva za utvrđenje o diskriminatorskom postupanju i zahteva za utvrđenje o zlostavljanju na radu. Sa stanovišta primene materijalnog prava, bitnu razliku čini to što se za utvrđenje o diskriminaciji zahteva da je tražilac zaštite zbog svog ličnog svojstva ili pretpostavljenog ličnog svojstva stavljen u nepovoljniji položaj, te je dakle on dužan da označi po kojem svom ličnom svojsvtu drži da je u takav položaj stavljen, što tužilac nije učinio do zaključenja glavne rasprave u postupku pred prvostepenim sudom. Kod zahteva za utvrđenje o zlostavljanju to se ne zahteva. Po tom zahtevu, cene se cilj i posledice aktivnog ili pasivnog ponašanja prema zaposlenom kod poslodavca (član 6. stav 1. i 2. Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu). Tako se cene i u slučaju kada se dugovremenski ispoljava stav nepoveravanja poslova zaposlenom koji je na radu.

Prema iznetom, Vrhovni kasacioni sud prihvata revizijski navod da se tužilac nalazio u bitno drugačijoj situaciji u odnosu na druge zaposlene u MUP RS. Međutim, to nije dovoljno za utvrđenje o diskriminaciji. Za ocenu o postojanju diskriminacije na radu u smislu člana 16. Zakona o zabrani diskriminacije, zahteva se da tužilac identifikuje odnosno označi po kojem je ličnom svojstvu doveden u nejednaku situaciju. Tek tada, teret dokazivanja postojanja razumnog opravdanja za razlikovanje u tretmanu zaposlenih i uslova za primenu odredbe stava 3. navedenog člana, snosi poslodavac. Drugostepeni sud je odlučio u potpunosti pravilnom primenom materijalnog prava. Za odluku o tužbenom zahtevu merodavne su činjenice na kojima je tužbeni zahtev zasnovan. Činjenični osnov tužbenog zahteva ne može se dopunjavati u revizijskom postupku. Zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može da se izjavi ( član 407. stav 2. ZPP).

Po nalaženju Vrhovnog kasacionionog suda, pravilno je pravnosnažnom presudom primenjeno materijalno pravo kada je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtev za traženo utvrđenje o diskriminatorskom postupanju tužene prema tužiocu preko funkcionera tužene, na način nedonošenja rešenja o raspoređivanju, nedavanja radnih zadataka i poslova i stavljanja u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlene, te na način što tužilac nije pozivan na sastanke održavane sa kolegijumom, bez dokaza da je tužilac bio član tog radnog tela, kao i na način ignorisanja tužioca od strane pretpostavljenih, bez konkretnih pokazatelja o ispoljavanju takvog ponašanja, pri čemu treba imati u vidu da odsustvo komunikacije sa pojedinim kolegama i funkcionerima u formi izbegavanja razgovora i njihovog distanciranja, ne predstavlja diskriminatorsko ponašanje poslodavca, odnosno ignorisanje koje bi se poslodavcu stavilo na teret.

Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Božidar Vujičić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić