Rev2 3497/2021 3.5.9; zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i druga primanja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3497/2021
05.05.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Marine Milanović, Dragane Boljević, Branke Dražić i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužilaca AA iz ..., BB iz ..., VV iz ... i GG iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Milan Petrović, advokat iz ..., protiv tuženog JP „EPS“ Beograd, Ogranak RB „Kolubara“ iz Lazarevca, čiji je punomoćnik Aleksandar Budalić, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3337/21 od 01.09.2021. godine, na sednici održanoj 05.05.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3337/21 od 01.09.2021. godine, kao izuzetno dozvoljenoj reviziji.

PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3337/21 od 01.09.2021. godine i presuda Osnovnog suda u Lazarevcu P1 14/21 od 06.07.2021. godine, tako što se ODBIJAJU kao neosnovani tužbeni zahtevi tužilaca, kojima su tražili da se obaveže tuženi da isplati ponaosob tužiocima na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade, pojedinačno opredeljene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom, uplati pripadajuće doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje i naknadi troškove prvostepenog parničnog postupka.

OBAVEZUJU SE tužioci da solidarno naknade tuženom troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 102.942,5316 dinara, u roku od osam dana od dana prijema prepisa ove presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

ODBIJA SE zahtev tužioca AA za naknadu troškova na ime odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e

Osnovni sud u Lazarevcu, presudom P1 14/21 od 06.07.2021. godine, obavezao je tuženog da tužiocima ponaosob isplati na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom i da na dosuđene iznose Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati na ime tužilaca pripadajuće doprinose po osnovu obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja (sve bliže određeno u stavu prvom izreke). Obavezao je tuženog da isplati tužiocima na ime troškova parničnog postupka iznos od 298.986,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude (stav drugi izreke).

Apelacioni sud u Beogradu, presudom Gž1 3337/21 od 01.09.2021. godine, odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog i potvrdio presudu Osnovnog suda u Lazarevcu P1 14/21 od 06.07.2021. godine (stav prvi izreke). Odbio je zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka (stav drugi izreke).

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, kao posebnu, zbog pogrešne primene materijalnog prava, na osnovu odredbe člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sa predlogom da se preinače drugostepena i prvostepena presuda, odbije tužbeni zahtev i obavežu tužioci da solidarno naknade tuženom troškove prvostepenog, drugostepenog postupka i troškove postupka po reviziji (u reviziji je istaknut troškovnik na ime sastava revizije u iznosu od 18.000,00 dinara po AT i sudske takse na reviziju i odluku po reviziji po TT).

Tužilac AA je podneo odgovor na reviziju.

Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13 – US, 74/13 – US, 55/14, 87/18 i 18/20), ocenio da je revizija tuženog izuzetno dozvoljena, radi ujednačavanja sudske prakse, kod neosnovanosti tužbenog zahteva u sličnoj činjeničnopravnoj situaciji protiv istog tuženog.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u pobijanom delu na osnovu člana 408. ZPP i utvrdio da je revizija tuženog osnovana.

U postupku pred nižestepenim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na osnovu člana 408. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su u radnom odnosu u preduzeću „Kolubara Metal“ D.O.O. Vreoci, koje je bilo posebno pravno lice do 31.12.2013. godine, kada je sprovedena statusna promena pripajanja privrednom društvu RB „Kolubara“ DOO Lazarevac, koja, statusnom promenom pripajanja od 01.07.2015. godine posluje u okviru tuženog JP „Elektroprivreda Srbije“ Beograd. Tuženi je kao poslodavac sledbenik, u skladu sa odredbom člana 150. Zakona o radu, primenjivao na zaposlene iz preduzeća „Kolubara Metal“ DOO Vreoci, opšte akte poslodavca prethodnika, odnosno Kolektivni ugovor „Kolubara Metal“ DOO Vreoci od 27.07.2012. godine. Odredbom člana 33. tog Kolektivnog ugovora, predviđeno je da se vrednost radnog časa za tekuću godinu utvrđuje za svaki mesec u visini vrednosti radnog časa za najjednostavniji rad, koji se primenjuje kod osnivača PD RB „Kolubara“ DOO Lazarevac, a da eventualno veću vrednost ugovorne strane mogu sporazumno naknadno utvrditi, ako se u toku kalendarske godine bitno promene okolnosti na osnovu kojih je utvrđena vrednost radnog časa za najjednostavniji rad. U spornom periodu od januara 2014. godine do januara 2015. godine, zaključeno je više sporazuma između PD RB „Kolubara“ DOO Lazarevac i Sindikalne organizacije „Kolubara“, koji su imali za predmet utvrđivanje radnog časa u PD „Kolubara“ DOO Lazarevac za sporne mesece, a zaključeno je i više sporazuma između PD RB „Kolubara“ DOO Lazarevac i Sindikalne organizacije „Kolubara Metal“, kojima je takođe za sporne mesece utvrđena vrednost radnog časa u Ogranku „Kolubara Metal“ DOO. Poslodavac sledbenik je na osnovu navedenih sporazuma zaključenih sa Sindikatom, utvrđivao posebnu cenu radnog sata, za Ogranak „Kolubara Metal“ u nižoj vrednosti od vrednosti cene rada određene za ostale zaposlene. Kod poslodavca sledbenika zaključen je novi Kolektivni ugovor u februaru 2015. godine, kojim je utvrđena ista vrednost radnog sata za sve zaposlene kod tuženog. Dosuđeni iznosi predstavljaju razliku između zarade obračunate tužiocima na osnovu manje vrednosti radnog časa za zaposlene u Ogranku „Kolubara Metal“ u odnosu na zaradu obračunatu po vrednosti radnog časa određenog za ostale zaposlene u PD RB „Kolubara“, za period od januara 2014. godine do januara 2015. godine, čiju je visinu prvostepeni sud utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomske i finansijske struke, na čiju računsku tačnost stranke nisu imale primedbi (tužbe su podnete u novembru 2016. godine).

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili, da je poslodavac sledbenik imao mogućnost da izmeni opšta akta i zaključi novi Kolektivni ugovor i izjednači koeficijente za radna mesta i na taj način ispuni zakonsku obavezu da zaposlenima isplaćuje jednaku zaradu za isti rad, kao što je to učinio posle spornog perioda, zbog čega su tužiocima dosuđeni utvrđeni novčani iznosi na ime naknade štete.

Drugostepeni sud je zaključio i da su bez opravdanog razloga, zaposleni iz pripojenog privrednog društva stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlene kod poslodavca, čime je, suprotno pravilima iz člana 18, 19. i 20. Zakona o radu, izvršena njihova diskriminacija po osnovu prava na isplatu zarade prema vrednosti radnog časa određenog za druge zaposlene.

Osnovano se u reviziji ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava, na koji zakonski razlog ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti na osnovu člana 408. ZPP.

Prema odredbama člana 150. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05, 61/05, 54/09, 32/13 i 75/14), poslodavac sledbenik dužan je da primenjuje opšti akt poslodavca prethodnika najmanje godinu dana od dana promene poslodavca, osim ako pre isteka tog roka: 1) istekne vreme na koje je zaključen kolektivni ugovor kod poslodavca prethodnika; 2) kod poslodavca sledbenika bude zaključen novi kolektivni ugovor.

Odredbom člana 33. stav 1. Kolektivnog ugovora „Kolubara Metal“ predviđeno je da se vrednost radnog časa za tekuću godinu utvrđuje za svaki mesec u visini vrednosti radnog časa za najjednostavniji rad, koji se primenjuje kod osnivača PD RB „Kolubara“ D.O.O. Lazarevac, a eventualnu veću vrednost, ugovorne strane mogu sporazumno naknadno utvrditi. Stavom 3. istog člana, da, ako se u toku kalendarske godine bitno promene okolnosti na osnovu kojih je utvrđena vrednost radnog časa za najjednostavniji rad, ugovorne strane će ga sporazumno promeniti.

Prema obrazloženju drugostepene presude, prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenio materijalno pravo, kada je između ostalog zaključio da je zaposlenima preuzetim iz „Kolubara Metal“ DOO Vreoci, zarada obračunavana i isplaćivana primenom manje vrednosti radnog časa u odnosu na vrednost radnog časa, koja je primenjivana za obračun zarade zaposlenih u PD RB „Kolubara“, suprotno članu 33. Kolektivnog ugovora PD „Kolubara Metal“ DOO Vreoci, koju je poslodavac sledbenik bio dužan da primenjuje najmanje godinu dana posle izvršene statusne promene, u skladu sa odredbom člana 150. Zakona o radu, gde je poslodavac sledbenik imao mogućnost da izmeni opšte akte i izjednači koeficijente za radna mesta. Zatim, da posle statusne promene RB „Kolubara“ nije imao ovlašćenje da sporazumom ugovara manju, već samo veću cenu rada, a okolnost da je prethodni poslodavac pre statusne promene ugovarao nižu vrednost radnog časa, nije od uticaja na odlučivanje, niti može predstavljati uzor za postupanje od strane poslodavca sledbenika.

Prema oceni ovog suda, poslodavac prethodnik je imao ovlašćenje da u periodu kada je samostalno poslovao utvrđuje vrednost radnog časa za svoje zaposlene, te je u skladu sa članom 150. Zakona o radu, tuženi kao poslodavac sledbenik bio dužan da najmanje godinu dana nakon pripajanja primenjuje kolektivni ugovor poslodavca prethodnika – što znači i odredbu člana 33. stav 3. tog opšteg akta, osim ako pre isteka tog roka kod poslodavca sledbenika ne bude zaključen novi kolektivni ugovor. Obavezna primena opšteg akta poslodavca prethodnika od strane poslodavca sledbenika u periodu od najmanje godinu dana može dovesti do toga da zaposleni kod poslodavca prethodnika u tom periodu ostvaruju manju ili veću zaradu od zaposlenih kod poslodavca sledbenika. U konkretnoj situaciji, do toga nije došlo zato što su zaposleni u Ogranku „Kolubara Metal“ na osnovu svog opšteg akta imali veći koeficijent za obračun zarada od zaposlenih u RB „Kolubara“, pa su kroz sporazumno utvrđeno manju vrednost radnog časa njihove zarade u 2014. godini bile faktički izjednačene sa zaradama zaposlenih u ostalim organizacionim jedinicama tuženog. Koeficijenti i vrednost radnog časa svih zaposlenih kod tuženog koji obavljaju iste poslove normativno su izjednačeni u januaru 2015. godine izmenama odluka o koeficijentima, odnosno u februaru mesecu iste godine stupanjem na snagu Posebnog kolektivnog ugovora JP „Elektroprivreda Srbije“. Pored toga, ne može se prihvatiti zaključak drugostepenog suda, da su zaposleni iz pripojenog društva stavljani u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlene kod tuženog, te da je time, suprotno pravilima iz čl. 18, 19. i 20. Zakona o radu, izvršena njihova diskriminacija po osnovu prava na isplatu zarade. Naime, za postojanje diskriminacije u smislu navedenih odredaba Zakona o radu neophodno je da se zaposleni stavi u nepovoljniji položaj u odnosu na druga zaposlena lica u istoj ili sličnoj situaciji, s obzirom na neko lično svojstvo. Tužioci i drugi zaposleni u pripojenom privrednom društvu nisu bili stavljeni u nepovoljniji položaj u pogledu prava na zaradu u toku 2014. godine, niti se zaposlenje u Ogranku „Kolubara Metal“ može smatrati ličnim svojstvom.

Prema tome, radi pravilne primene materijalnog prava, preinačene su drugostepena i prvostepena presuda i odbijeni tužbeni zahtevi tužilaca radi isplate na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade (glavni tužbeni zahtev) i traženih doprinosa (sporedni tužbeni zahtev).

Polazeći od uspeha u postupku po reviziji i traženih troškova, obavezani su tužioci da solidarno naknade tuženom troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 102.942,5316 dinara (na ime taksi za četiri odgovora na tužbu u iznosu od po 1.650,00 dinara, na žalbu u iznosu od 13.057,0886 dinara, na reviziju u iznosu od 26.114,1772 dinara i presudu po reviziji u iznosu od 39.171,2658 dinara, uzimajući u obzir kao vrednost predmeta spora radi obračuna takse vrednost ukupnog pobijanog dela tužilje GG u ukupnom iznosu od 162.854,43 dinara, shodno Zakonu o sudskim taksama – „Službeni glasnik RS“ br. 28/94 ... 95/18 i na ime sastava revizije u iznosu od 18.000,00 dinara, prema Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata – „Službeni glasnik RS“ br. 121/12, 99/20 i 37/21), na osnovu člana 153. i 154. ZPP.

Troškovi na ime odgovora na reviziju tužioca AA nisu bili potrebni radi vođenja parnice, zbog čega je odbijen kao neosnovan zahtev tužioca AA za naknadu troškova na ime odgovora na reviziju na osnovu odredbe člana 154. stav 1. ZPP.

Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbi člana 404, 416. stav 1. i 165. stav 2. ZPP, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Slađana Nakić Momirović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić