Rev2 592/2020 3.5.10; višak zaposlenih

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 592/2020
06.04.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Dragane Marinković i Branka Stanića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., koga zastupa punomoćnik Milan Dinić, advokat iz ..., protiv tuženog Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Niš, koga zastupa punomoćnik Tanja Savić, advokat iz ..., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2430/2019 od 15.11.2019. godine, u sednici održanoj 06.04.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2430/2019 od 15.11.2019. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Nišu P1 3016/18 od 18.04.2019. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev i poništeno je kao nezakonito rešenje tuženog broj .. od 31.12.2015. godine kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo da sud obaveže tuženog da tužioca vrati na rad i rasporedi na odgovarajuće radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima, kao i da tuženog obaveže da tužiocu prizna sva prava iz radnog odnosa. Stavom trećim izreke tuženi je obavezan da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od šest zarada zaposlenog, računajući kao jednu zaradu onu zaradu koju je tužilac ostvario u novembru mesecu 2015. godine. Stavom četvrtim izreke tuženi je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 157.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 2430/2019 od 15.11.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavovima prvom, trećem i četvrtom izreke, tako što je odbijen kao neosnovan zahtev tužioca kojim je tražen poništaj rešenja tuženog broj .. od 31.12.2015. godine kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu i obavezivanje tuženog da tužiocu na ime naknade štete plati iznos od šest zarada zaposlenog, računajući kao jednu zaradu onu zaradu koju je tužilac ostvario u novembru mesecu 2015. godine, pa je tužilac obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 124.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do konačne isplate, kao i troškove drugostepenog postupka u iznosu od 33.000,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao je pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 ... 55/14) i utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Bitna povreda postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP, na koju se revizijom posebno ukazuje, nije propisana kao revizijski razlog u smislu člana 407. stav 1. tačka 2. tog zakona. Neosnovani su navodi revizije da je drugostepeni sud bez održavanja rasprave izmenio činjenično stanje i pravilo o teretu dokazivanja, jer je drugostepeni sud bio ovlašćen da preinači prvostepenu presudu kada smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, kao i kada je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda (član 394. stav 1. tačka 3. i 4. ZPP).

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vreme na poslovima specijaliste oralne hirurgije na osnovu ugovora od 17.03.2006. godine. U postupku sprovođenja Kadrovskog plana Ministarstva zdravlja Republike Srbije broj 112-01-00550/2013-01 od 11.04.2013. godine, Zaključka Vlade Republike Srbije broj 112-10600/2015 od 02.10.2015. godine i dopisa Ministarstva zdravlja broj 112-01-01028/2015-2 od 07.10.2015. godine, tuženi je 20.11.2015. godine doneo Odluku o pokretanju postupka za utvrđivanje viška zaposlenih u svojoj stomatološkoj službi. Izmenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mesta od 20.11.2015. i 30.11.2015. godine, tuženi je ukinuo radna mesta u stomatološkoj službi, a dana 22.12.2015. godine doneta je Odluka o prestanku potrebe za obavljanjem poslova u stomatološkoj službi i prestanku potrebe za radom zaposlenih na neodređeno vreme u toj službi u kojoj je pored ostalog navedeno da su izvršene izmene i dopune važećeg Pravilnika o sistematizaciji radnih mesta, da je prestala potreba za radom 11 zaposlenih na neodređeno vreme u stomatološkoj službi, među kojima se nalazi i tužilac. U napomeni uz član 4. ove odluke navedeno je da kriterijumi koje je Ministarstvo zdravlja usaglasilo sa reprezentativnim sindikatima nisu primenjeni, jer se u konkretnom slučaju ne radi o smanjenju broja izvršilaca već o „gašenju“ svih radnih mesta u stomatološkoj službi tuženog. Dana 22.12.2015. godine tuženi je doneo novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mesta koji u članu 23. predviđa stupanje na snagu danom objavljivanja na oglasnoj tabli Zavoda (objavljen 22.12.2015. godine). Ovim Pravilnikom nije predviđeno postojanje stomatološke službe kod tuženog. Program rešavanja viška zaposlenih nije donet, jer nije postojala obaveza u smislu člana 153. Zakona o radu, a po obaveštenju Nacionalne službe za zapošljavanje od 14.12.2015. godine nije bilo oglašenih radnih mesta za tražena zanimanja u stomatološkoj službi, niti je bilo mogućnosti za premeštaj zaposlenih na rad kod drugog poslodavca na osnovu sporazuma o preuzimanju iz jedne zdravstvene ustanove sa viškom zaposlenih u drugu zdravstvenu ustanovu, na osnovu zahteva tuženog upućenog medicinskim ustanovama sa teritorije Grada Niša. Takođe, nije bilo mogućnosti za premeštaj na druge poslove i rad sa skraćenim radnim vremenom, jer su ukinuta sva radna mesta u stomatološkoj službi, a važećim Pravilnikom o sistamatizaciji nisu sistematizovana druga odgovarajuća radna mesta na koja bi zaposleni u stomatološkoj službi mogli biti raspoređeni. Osporenim rešenjem tuženog od 31.12.2015. godine, tužiocu je otkazan ugovor o radu iz razloga što je kod tuženog usled ekonomskih i organizacionih promena prestala potreba za obavljanjem poslova u Stomatološkoj službi, te je tužiocu prestao radni odnos zaključno sa 31.12.2015. godine. Tužiocu je isplaćena otpremnina u iznosu od 581.958,24 dinara.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je delimično usvojio tužbeni zahtev i poništio kao nezakonito osporeno rešenje tuženog o otkazu, a odbio tužbeni zahtev za vraćanje tužioca na rad na osnovu člana 191. stav 7. Zakona o radu i tužiocu dosudio naknadu štete u iznosu od šest zarada, zaključujući da je postojao osnov za prestanak radnog odnosa tužiocu, jer je tuženi saglasno usvojenom Kadrovskom planu bio u obavezi da smanji broj radnih mesta zaposlenih u Stomatološkoj službi, što je rezultiralo ukidanjem čitave službe. Međutim, u postupku racionalizacije broja zaposlenih tuženi kao poslodavac nije postupao saglasno odredbama Zakona o načinu određivanja maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru, budući da nije sproveo anketu među zaposlenima i preduzeo dalji postupak, niti je akte o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta dostavio na prethodnu saglasnost ministarstvu u čijem se delokrugu nalaze poslovi za čije obavljanje su obrazovane javne službe. Pored toga, tuženi je doneo Izmene i dopune Pravilnika o sistematizaciji radnih mesta od 20.11.2015. i 30.11.2015. godine i novi Pravilnik od 22.12.2015. godine ne ostavljajući rok od 8 dana za stupanje na snagu navedenih akata saglasno odredbi člana 196. stav 4. Ustava Republike Srbije, niti je naveo i ukazao na naročito opravdane razloge zbog kojih bi ovi akti stupili na snagu ranije.

Drugostepeni sud je suprotno stanovištu prvostepenog suda zaključio da osporeno rešenje kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu, nije doneto u postupku racionalizacije zaposlenih na neodređeno vreme u javnom sektoru primenom odredaba Zakona o načinu određivanja maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru koji je specijalni zakon u odnosu na Zakon o radu. Rešenje je doneto u postupku koji regulišu odredbe članova 153.-160. Zakona o radu, radi usaglašavanja sa Kadrovskim planom Ministarstva zdravlja Republike Srbije, koji ne predviđa postojanje izvršilaca u Stomatološkoj službi tuženog, a Izmenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mesta kod tuženog od 20.11.2015. i 30.11.2015. godine ukinuta su sva radna mesta u stomatološkoj službi i donet novi Pravilnik o sistematizaciji radnih mesta od 22.12.2015. godine kojim nije predviđeno postojanje stomatološke službe. Navedena opšta akta tuženog su stupila na snagu pre donošenja osporenog rešenja o otkazu ugovora o radu tužiocu, a pitanje ocene njihove zakonitosti i opravdanosti stupanja na snagu pre osmog dana od dana objavljivanja nije pokretano pred Ustavnim sudom, koji je nadležan da ceni zakonitost opštih akata. Budući da je postupak pravilno i zakonito sproveden, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem delu i odbio tužbeni zahtev, a potvrdio u delu kojim je odbijen tužbeni zahtev za vraćanje na rad.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, stanovište drugostepenog suda je pravilno.

Prema članu 179. stav 5. tačka 1. Zakona o radu zaposlenom može da prestane radni odnos ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na potrebe poslodavca i to, ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla. Po članu 4. stav 1. Zakona o načinu određivanja maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru („Službeni glasnik RS“ broj 68/15 ... 81/16), aktom Vlade za svaku kalendarsku godinu utvrđuje se maksimalan broj zaposlenih na neodređeno vreme u sistemu državnih organa, sistemu javnih službi, sistemu autonomne pokrajine i sistemu lokalne samouprave na predlog Generalnog sekretarijata Vlade uz pribavljeno mišljenje ministarstva nadležnog za poslove državne uprave i lokalne samouprave i ministarstva nadležnog za poslove finansija.

Imajući u vidu navedeno, pravilno je stanovište drugostepenog suda da osporeno rešenje kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu, tuženi nije doneo u postupku racionalziacije zaposlenih na neodređeno vreme u javnom sektoru primenom odredaba Zakona o načinu određivanja maksimalnog broja zaposlenih u javnom sektoru koji je specijalni zakon u odnosu na Zakon o radu. Rešenje o otkazu ugovora o radu tuženi je doneo u postupku koji regulišu odredbe članova 153.-160. Zakona o radu (tehnološki višak), radi usaglašavanja sa Kadrovskim planom Ministarstva zdravlja Republike Srbije od 11.04.2013. godine, kojim nije bilo predviđeno postojanje izvršilaca u stomatološkoj službi tuženog. Po tada važećem članu 173a. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službeni glasnik RS“ broj 119/12) ministar donosi kadrovski plan za zaposlene u zdravstvenim ustanovama iz Plana mreže za teritoriju republike koga čini ukupan broj zaposlenih obuhvaćen pojedinačnim kadrovskim planovima zdravstvenih ustanova iz Plana mreže. Kadrovski plan iz stava jedan ovog člana predstavlja maksimalni broj zaposlenih u zdravstvenim ustanovama iz Plana mreže, odnosno u svakoj pojedinačnoj zdravstvenoj ustanovi u odgovarajućoj budžetskoj godini, koji ministar donosi na osnovu podataka iz stava 16. ovog člana (stav 3.).

Budući da su Izmenama i dopunama Pravilnika o sistamatizaciji radnih mesta kod tuženog ukinuta sva radna mesta u stomatološkoj službi i donet novi Pravilnik o sistematizaciji kojim nije predviđeno postojanje stomatološke službe, a koji su stupili na snagu pre donošenja osporenog rešenja o otkazu ugovora o radu tužiocu od 31.12.2015. godine, uz prethodno isplaćenu otpremninu, to je tužiocu zakonito prestao radni odnos u postupku koji je pravilno i zakonito sproveden. Kao neosnovani su ocenjeni svi revizijski navodi kojima se osporava zakonitost navedenih opštih akata tuženog, jer se ocenjivanje ustavnosti i zakonitosti opštih akata (normativna kontrola) nalazi u nadležnosti Ustavnog suda po odredbama člana 50. do 65. Zakona o ustavnom sudu.

Sledom navedenog tuženi nije u obavezi da tužioca reintegriše u radni odnos, niti da mu naknadi štetu (supstitucija reintegracije) u smislu člana 191. Zakona o radu.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić